Bugenvilija
04.06.2006., nedjelja
XIII (U Naginom kolu)
 ...Prvo su se plave pare razilazile velikom brzinom, a iz središta je iznicala palača od zlata sa visokim crnim tornjevima. Prozori su joj bili kao mrtvo oko, koje nije gledalo u ništa. Već je bila ogromna i zauzimala je skoro cijelo vidno polje. Opkop je bila tekuća lava i sumporne pare dizale su se na sve strane. Iza opkopa je bilo groblje. Crne rake bile su nemarno raskopane, leševi su ležali čudno razbacani, kao da ih je netko namjerno slagao u te groteskne poze. Koplja zabodena u humke, sa perjanicama crnim kao ugljen vijorile su se na smrdljivom vjetru koji je leševsko natrulo meso raspirivao okolo. Gnjevno lice sa veprovskim očnjacima kesilo mu se u lice vrišteći neku bujicu grubih riječi. Što mu je vrisak bio prodorniji to su se leševi jače grčili u tim čudnim pozama. Kao da ih je bolio taj neprirodni glas. Sad je sve i nebo i zemlja odjekivalo od te kletve koju je zubati bacao oko sebe. Kreštanje ptica zlosutnica bio je odgovor na to. Dolazile su u velikom jatu, crne i goleme. Što su se više približavale to im je lepet krila poprimao buku grmljavine, a kreštanje je odjekivalo kao bujica podivljale vode koja mrvi stjenje i kamenje, rušeći sve pred sobom. Jato je proletjelo nevjerojatnom brzinom i nestalo. Kao da je sa sobom usisalo i ponijelo i vrisak svinjolikog i njegov grubi lik. Polako su se gubili leševi, polako je nestajalo groblja i opkopa sa lavom. Nestalo je zlatne palače i plavi dim je sve ponovo pokrio, a tama ga je zamjenila. Ostala je samo praznina, koja jeste i nije. Ostao je sam u beskrajnoj praznini uma... Ovo je nastavak Božjeg sjemena, za sve koji nisu čitali, ostatak se nalazi desno. U slijedećem trenutku bio je svjestan nekih neobičnih zvukova sa vanjske strane sebe. Proročki san je prošao, stvarnost je kucala na vjeđe. Oslušnuo je pomno. Jedini zvuk bilo je kapanje vode, kap po kap, u času je postao svijestan nevjerojatnosti tog zvuka ispod samog zaglušujućeg vodopada. Otvorio je polako oči i pogledao ispred sebe. Na korak od njega kočilo se divovsko tijelo zelene boje. Vidio je samo noge i dio buzdovana. Njegov ubojiti dio. Klatio mu se doslovno na domak uha. Ponovo je zatvorio oči i duboko udahnuo. Ispuštao je zrak polagano kroz suzne kanale. Na samom kraju kad je nestalo zraka stao je i čekao. Pucketanje u lubanji bio je znak prelaska u drugo stanje uma. Otvorivši ponovo oči bio je sam, slap se i dalje pjenio ispred njega u crnoj noći prošaranoj zvijezdama, konj je rzao u daljini, a zrikavci su zrikali svoju otužnu pjesmu. Negdje malo iza njega glasao se ćuk. Laka izmaglica od vodene pare mješala je mirise noći i lebdeći nestvarno oko perunika uz rub vode činila mjesto čarobnim. Okrenuo je glavu lagano ustranu i digao se na desnu nogu. San ga je blago ošamutio i prelazak iz svijeta u svijet učinio zamišljenim. Lagano se naklonio slapu i povlačeći se natraške izašao iz kruga vode. Sa ove strane noć je bila blaža, toplija i mekša. Zapuhnuo ga je miris meke trave i kadulje u cvatu. Zvijezde su treperavo sjale iznad njegove glave kao da ga pozdravljaju. Pozvao je konja dugim reskim zviždukom. Dokaskavši do njega, konj mu samo meko spusti njušku na obraz kao da mu daje pusu. Gurnu ga tad lako u rame kao da pita, "idemo li prijatelju?" Jul skoči na njega u jednom elegantnom skoku i okrene ga nevidljivim brdima u daljini. Pustio je da ga konj nosi kako je i kojim putem htio, sad je odluka pala i put se jasno očitavao pod njegovim nogama, kao bijela crta koja nepogrešivo vrluda ka brdima, preko njih i još dalje ka moru. Pred zoru su upali u močvarni kraj pun gladnih obada veličine malih vrabaca, koji su pikali takvom žestinom da je konj počeo mahnito divljati i trzati se kao da je lud. Tu baš nije bilo pomoći pa Jul sjaše i blatom namaže konja i sebe po licu i rukama. Tako zamaskirani i okovani blatom nisu više bili interesantni obadima koji ih ostaviše na miru. Do podneva su već grabili prvim brdskim pošumljenim obroncima. Šuma je bila bijela bukva i grab, taman nezgodno za jahanje zbog mnoštva grmlja i mladica drveća. Tako da je Jul na kraju sjahao i pustio konja da bira najbolji put. Što su se više uspinjali i teren je postajao strmiji iako se to iz podnožja nije vidjelo. Na nekim su mjestima bile duboke jaruge koje su ispresjecale planinu i sad su bile prazne jer su kiše obilne u druga godišnja doba, a ne ljeti. U jednoj takvoj koju nikako nisu mogli izbjeći već su se morali spustiti na dno, takao je još slabi potočić koji je mjestimično stvarao mala jezerca. Tu se Jul odluči riješiti onih blatnih naslaga. Tlo oko jezeraca je bilo isprugano čudnim tragovima i on se dugo dvoumio što bi to moglo biti. Kao da su se tu išle kupati neke divovske zmije. Čak je u grmlju pronašao komadić zmijske košuljice neobična izgleda. Koža je bila kao prozirni zlatni oklop, čim ju je uzeo u ruku ona se rasula u zlatnu prašinu. Odnekud je puhnuo vjetrić i odnio zlatni prah visoko u zrak. Gledajući za njim Jula je podišla lagana jeza iako ne i strah. Kupanje su obavili na vrlo užurban način, tek toliko da ne budu prljavi te saperu miris jer je mulj i blato močvare imalo težak i neugodan zadah. Požurili su se izvuči iz jaruge i dočepati se nekog od vrhunaca prije debelog mraka. Tu u klancu je i sad već bilo polumračno iako je sunce bilo još visoko na nebu. |