Bugenvilija
05.10.2005., srijeda
Skoro sam zaboravila...
 Nyima u igraonici papa grožđe... Dawa i Luka u žaru igre pred ćorku...Jučer su mi blizanci navršili 20 mjeseci. To je više podsjetnik za mene, nego razlog za čestitanje od vas. Želim da mi sličice pokažu kako napredujemo iz mjeseca u mjesec. Za sada samo bujamo ko krafne, nadam se da će stati već jednom i početi se izduživati. Lajavi su ko male babe. Valjda na tatinu mamu. He he. Glavna uzrečica im je; Ko je to? Govorimo malo. Kiki, vava, brmmm brmmm, pi pi, ko ko, koka, peso i pa pa. Naravno i mama, tata. Oh da i njama, njama. Zna se, ne? Sad će majke curica koje su i mlađe od mojih hahara, sigurno reći, pa moja govori već cijele rečenice. Je, i moji bi da su cure ali nisu ili da nisu blizanci. Imaju perfektan jezik sa brdom riječi koje mi uopće ne kužimo, a oni se na njemu super sporazumjevaju i valjda i viceve pričaju. Svako jutro kad se zbude, opale sitnu spikicu prek kreveta i onda jedan priča drugi samo kima glavom i potvrđuje ili se čudi ko picek glisti uz obavezno Oooo, Aaaaa, Ohooo itd. Obično je sve popračeno bučnim smijehom. Mi samo škicamo na jedno oko i pravimo se da ćorimo jer kad smo mirni oni spikaju neometano, a čim skuže pomak, odmah mjenjaju fokus na nas. Ludo. Prava su banda gusarska, penju se po svemu i svukud mogu doći i moraju biti konstantno na oku jer su uglavnom u kvaru. Za telefoniranje, koriste sve raspoložive stvarce, od pasje koske preko daljinskog do cipelice, sa svime se može komunicirati. To se stavi na uho i onda se priča, ne. Ako se uspiju dočepati pravog mobilnog ili telefona onda spika ne prestaje dok telefonu ne iscure baterije. Lajava banda, strava. A kad dobiju baku na telefon za istača, prvo pada dnevni izvještaj na super nerazumljivom jeziku. Cakano. Pokušala sam ih par puta snimiti na video kameru ali čim ja izvadim kameru oni se namjeste u pozu i šute. Tak je to. |