Bugenvilija
17.09.2005., subota
San?
 Veliki grad koji živi od dokova, sivilo jutra, sunce koje se tek probija kroz niske oblake koji kao da vise nad morem. Voda je mutna od prljavog neba. Čekamo da brod uplovi. Visoka terasa iznad dokova, stojimo oslonjeni o staru zahrđalu ogradu. Klima se ako se jače nagnem preko ruba, što i nije potrebno jer se preko nje na daleko vidi. Sve do horizonta. Broda nema ni otkuda. U jednom momentu u velikoj brzini uplovljava mali patrolni čamac. Nisam ga ni primjetila jer sam bila okrenuta na drugu stranu. Pali sirenu, a njen zvuk ledi svima krv u žilama. Nakon par sekundi u brišućem letu prolazi mali mig. Zašto je tako malen, ne mogu reći, kao da je maketa, a znam da nije. Možda samo jutro i čudna svijetlost iskrivljuju sliku. Ne znam, zbunjena sam i očekujem nešto, što ne mogu opisati, a vać sam vidjela jednom. Nebo odjednom poprima zelenkastu boju, kao da je odozdo osvjetljeno. Prvo je doplovio jedan omanji brod. Zračni brod. I parkirao se na nebu iznad nas. Odmah iza njega su doplovila još dva velika i stala se u blizini prvog. Bili su ogromni. Kao omanji gradovi i odozdola su izgledali kao da su od neobrađenog zelenog kamena. Ma da nisu letjeli, pomislila bih da su to obične kamene gromade. Jedino što su imale bezbroj malih usjeklina po sebi, kao malih prozora ili što već. Iz brodova je krenula pucnjava nekim zelenim svjetlom koje kad bi zraka pogodila ljude, oni bi u plamenu nestajali. Strava i panika se širila u eliptičnim krugovima. Mogla se osjetiti fizički. Povukla sam djecu na tlo i vukla ih za sobom natraške, pokušavajući se dokopati izlaza prije nego me primjete sa brodova. Oni su osjetivši moj strah naprosto zanijemili držeći oči širom otvorene i ukočene. Vukla sam ih ka otvoru u podu koji je bio spojen sa našim stanom pod zemljom. Dole se protezao pravi grad. Milijuni stanova su se nalazili pod morem. Uspjela sam se dočepati rupe i hodnika. Jurili smo bez glasa sve do stana. Tu sam ih izljubila kao da mi je to zadnje u životu i objasnila im onako malima da moraju čekati da se vratim, da ne rade gluposti i da se igraju kockama. Otrčala sam do prvog dučana i u kolica utrpala svu hranu koju sam našla u konzervama i vodu. Ogromne zalihe vode. Mozak mi je radio 100 na sat. Znala sam da panika još nije stigla u grad i kad stigne da je gotovo sa hranom i vodom. Bila sam u dobroj poziciji. Sat na ruci je služio kao komunikator. Javila sam mužu situaciju i pozvala ga da se požuri prije panike. Uspjela sam dovući hranu doma i sve sortirati. Bila sam potpuno spremna i dobro organizirana. Svaki stan posebno, bio je građen kao samostalna jedinica koji se svakog časa mogao odvojiti od grada i biti i svemirski brod i mjesto izolacije za duge boravke bez izlazaka. Genijalno djelo. Ovaj čas nismo mogli nikamo otiči jer je opasnost ležala iznad nas. Ali bili smo u prednosti jer oni nisu znali za postojanje grada. Kad se dragi pojavio, otkopčali smo se od grada. Povezani smo bili još jedino komunikacijskim uređajima. Grad je nalagao da se za sada miruje jer morali smo smisliti strategiju za uzmak. Nismo bili borci već obični građani i nismo bili naoružani. Cijela građevina grada se sastojala od bezbroj takvih cijelina kao što je bila naša i svakog smo se časa mogli rasuti ko rakova djeca i zaroniti još dublje u ocean ili ploviti vodama u potrazi za novim mjestom okupljanja. Teško je bilo živjeti sam, nismo ništa uzgajali svoje, a mogli smo, samo smo bili preljeni za to. Sad je to hendikep. Svemirci će opljačkati bogate dokove i uništiti i pobiti sve ostalo. Znači, tu više nemamo što tražiti. Grad je najavio razlaz. Svako dobije svoj koridor za povlačenje u dubinu. Zato smo i čekali da glavni kompijutor to izračuna, ipak je to bio više miljunski grad. Zaronili smo u crnu dubinu... Ne znam kako se ova priča završila jer sam se probudila. Strah je još dugo čućao u meni i strava kočila mišiće. |