Ne znam kako je kod vas ali kod nas je paklenski. Već zadnjih 5 dana dišemo samo na škrge, a i to samo pod vodom. Jučer je počeo puhati neki šatro maestral i već sam se ponadala dobroj ćorki ali to je bila mala šala jer je vjetrić puhao tako topli zrak da je zagrijao i ono malo ulovljenog hlada u spavaćoj sobi. Spavala sam zato do jedno pol 3 u noći, na terasi, sve dok papadači (za one neinformirane, papadači su sičušne prozirne mušice koje ne zuje kao normalni komarci i čiji ubod svrbi triput jače i triput duže) nisu na meni ispleli sitni vez. Odvukla sam se jedva do kreveta, a kako je u našoj apartmanskoj ponudi u južnim krajevima uobičajeno da nešto generalno ne štima, tako je i kod nas, krevet rađen još davne 1743 godine za ljude koji su bili znatno niži rastom i meni prekratak za dobrih 10 centimetara. Pretpostavljam da je i madrac iz iste godine i istog dučana jer čim ga vidim me hvata neodoljiva želja za kihanjem. Na krevetu spavam dijagonalno, a što nije lako jer sredinu kreveta dijeli debela drvena daska u ravnini madraca, a usput si guram muža pa on luduje i psuje da se povučem u svoje gabarite. Tu mojem kukanju nije kraj ali vas ne želim previše zamarati pojedinostima. Ovo je naprosto zato jer se nemam kome potužiti na to. Osušila mi se krpica koju držim na glavi da uopče mogu stajatio tj. sjediti, a da se ne izvrnem ko pauk na leđa sa skvrčenim capicama. Idem se baciti pod ledeni tuš ako nam oped nisu iskopčali vodu. Ali o tim ludorijama nekom drugom zgodom.
|