Titani su ovaj puta bili pobjeđeni u kratkom roku. I bili su desetkovani. Preživjeli su sad odlazili i sa mržnjom gledali svoje protivnike. Doći će opet, to se već zna. Njihova borba za prevlast trajat će zauvijek. Teško im je prihvatiti da nisu bogovi i da su smrtni. Jako teško...
Jul je bio čudno nezadovoljan. Bogovi su odlazili sa poljane, usput kupeći ostatke polomljenih kopalja i odbačene strelice, poneki šljem i djelove perjanice. Ništa svoje nisu željeli tu ostaviti. Odlazili su polako i gordo, kao da su učinili nešto dobro što se tražilo od njih. Ostao je uskoro sam na bojnom polju. Vjetar je pojačavao kako se dan bližio kraju. Da, ko bi pomislio da će tu u bitci provesti cijeli dan, a činilo se kao da traje sekundu dvije. Titansko oružje je nestalo kad su se pokupili, oni preživjeli. Nije ih ostalo mnogo ali znao je da ih ima još i da čim uspiju uzbuniti ostale, doći će ponovo. Možda i brojniji nego sad i bolje naoružani. Nisu oni bili naivni i neznalice, što god bogovi o njima mislili. Oni su vješti kovači, oružari i inventivni u tom poslu. Cijeli svoj život su posvetili ratovanju sa bogovima. Kako tragično, kako su to vrijeme mogli bolje iskoristiti.
Sjedio je sam na stijeni, pogleda uprtog u pravcu slapa, tamo negdje gdje su svi kao djeca zakoračili na stazu bez povratka. Možda se rijetki i vrate, on sigurno neće biti taj. Ovo je za njega jednosmjerna karta i dobro da je tako, ne bi mu se dopalo ponavljati ovako besmislen život. Koliko je asurama besmislen toliko je i bogovima, nije neka velika razlika, osim što je povoljnije roditi se u sretnom i bezbrižnom okruženju bogova, a ne u smrtnim raljama vječne borbe.
Neke druge su ga stvari sad mučile, njega toliko osjetljivog na i najmanje promjene u načinu snivanja, a kamo li ne na jasne znakove. Morao je nači put za druge svjetove, ne može se ovdje zadržati predugo. Svjesnost, da je na drugim mjestima potrebniji vukla ga je nezaustavljivo. Pitao se samo kako da to izvede i kojim putem da krene. Da li je možda slap i njegove mogučnosti, njegovo riješenje ili je on samo spona dva slična svijeta. Morati će se upustiti u još jedan mučan san otkrovenja, a tako ih je volio izbjegavati.
Pažnju mu u djeliću sekunde, privuče neobičan zvuk koji nije pripadao zvukovima ovog mjesta. Oslušne ponovo dobro izoštreći čula. Da, nije bilo sumnje. To je zvuk konja u trku. Odakle ovdje konj, nikada ih nije vidio, nije ni znao za njih do ovog trenutka kratke spoznaje i prepoznavanja. Konj. Sjetio se svega u trenutku. Nekada je negdje jahao jednog posebnog konja. Največeg i najljepšeg od svih njegove vrste. Posebnog konja. Otac mu ga je darovao kad je postao mladić. Davno je to bilo ili je bilo jučer ili sutra, nije više bio siguran, vrijeme se tako kružno kretalo da nikad nije uspio razlučiti u kojem se periodu nalazi. Imao je čudan put i bio je jedinstven. Borac. Bez proljevanja krvi, bez mrtvih, samo ciklički slijed. Sve koje bi poslao na drugi put, bili su izabrani i ne bez razloga.
Podigavši glavu u daljini ugleda prekrasnu životinju čija se griva vijorila kako bi on zabacivao glavu, njišteči pri tom divlje i razigrano. Njištao je sve prodornije što mu se više približavao, kao da mu je govorio neke riječi koje je Jul tek sada poslušao pažljivo. Da, bili su to pokliči sreče i veselja zbog ponovnog susreta. Ustao se naglo i potrčavši u susret ogromnoj životinji...
|