Bugenvilija
03.06.2005., petak
Božje sjeme X
 Asure su dolazile sve bliže i bliže, sad su ih već jasno vidjeti. Bili su ogromni, puno veći od njih, lijepi ali strogi. Lica su pokazivala okrutnost, taštinu i pohlepu. Pohlepu za tuđim. Bili su polubogovi i to ih je vrijeđalo. Željeli su začinjati božje sjeme. Rat im se činio kao jedino riješenje. I tako kalpama i kalpama... Bljeskanje kopalja približavalo se vrtoglavom brzinom. Asure su brzo koračali, srebrnih štitova zabačenih visoko na leđima. Trava se povijala za njima kao brazda koju labud ostavlja na površini jezera i lelujajući zatvarala je upravo pregaženo mjesto. Bogovi su bili spremni. Lukovi su bili napeti, a ruke mirne. Oči su im se suzile u nekom polugnjevu. Mnogi su držali koplja, čiji vrhovi su odražavali narančasto sunce zore, koje se u tom trenu činilo kao plamteča buktinja. Jul je stajao prvi, očiju uperenih u njihovog predvodnika. Znao ga je dobro. Sanjao ga je godinama. Sanjao je upravo ovu scenu, bila je to čista kopija njegove more. Znao je koji je slijedeći korak i trenutak sraza. Znao je kako će se sve završiti ali se nije bojao. Zapravo, nikad se nije bojao, niti mu je taj pojam bio dokraja jasan. Strah je poznavao samo iz snova, a i tada je bio nejasno izražen. Tišina je nalegla oko njih. Sraz dvije vojske bio je zaglušan prasak. Prebijena koplja i odbačene kacige letjele su daleko u vis. Nije bilo ćuti glasa, samo udarci kovine o kovinu. Samo tupi zvuk odsječenih udova koji padaju o tlo. Tabananje nogu ratnika dok su se hrvali u gomili koja se kretala u nekom kaotičnom ritmu i izdaleka izgledala kao stonoga neman, ukrašena zlatnim perjanicama, a naoružana opasnim svjetlucavim bodljama. Jul je prvi dograbio svog ljutog džinovskog protivnika i zavitlao ga nevjerojatnom snagom za koju nije znao da posjeduje. Hudi Biteg je letio kroz zrak kao da ga je netko iz praćke ispalio. Letio i doletio na ledinu, bubnuvši koliko je širok i dug ali digao se hitro i brzo kao da nije pao sa velike visine i zajurio se kao razjareni bik natrag u borbu. Pogodio je Jula u rame kopljem, utjeravši mu koplje duboko u meso. Gurnuo ga na pod i pokušao zadaviti rukama, nalegavši po njemu desnim koljenom. San se brzo odmotavao ali već sad je imao sasvim novi smjer. Nije se poklapao do u tančine. Ostavljeno mu je pravo izbora. To je bila sreća. Izvukao je vješto iz pojasa trorogi bodež i zario ga duboko Hudom Bitegu u prsa. HB je umro u času, široko otvorenih suznih očiju. Tama je prošla kroz njih i životna iskra se ugasila. Tjelo se opustilo i omlohavilo, poprimivši ponovo svoju polubožansku prirodu. Nestajao je polako, od nogu prema gore i na kraju je sam vrh glave ispario u sjajnom plavom dimu. Julova rana je bila duboka ali kako nije poznavao bol, nije ga baš uzbuđivala. Izvukao je koplje iz nje naglim trzajem, odbacivši ga daleko od sebe. Puhnuo je par puta u ranu i ona se zatvorila kao da je nikad nije ni bilo. Titani su ovaj puta bili pobjeđeni u kratkom roku. I bili su desetkovani. Preživjeli su sad odlazili i sa mržnjom gledali svoje protivnike. Doći će opet, to se već zna. Njihova borba za prevlast trajat će zauvijek. Teško im je prihvatiti da nisu bogovi i da su smrtni. Jako teško... |