Podigavši glavu u daljini ugleda prekrasnu životinju čija se griva vijorila kako bi on zabacivao glavu, njišteči pri tom divlje i razigrano. Njištao je sve prodornije što mu se više približavao, kao da mu je govorio neke riječi koje je Jul tek sada poslušao pažljivo. Da, bili su to pokliči sreće i veselja zbog ponovnog susreta. Ustao se naglo i potrčao u susret ogromnoj životinji...
Uhvatio ga je za grivu i privukao mu glavu na svoj obraz. Tako davno je to činio zadnji put, a osječaj je bio isti, ništa, baš ništa nije se promjenilo. Konj je od sreće toptao nogama na mjestu podigavši zlaćanu prašinu sa puta. Sapi su mu se nadimale od uzbuđenja i napora dugog trčanja. Njištao mu je meko u uho, kao što je činio i kad je bio neukrotivi ždrijebac. Dragao ga je dugačkim nježnim pokretima, gladeći ga oko ušiju pa do vrha njuške. Konj je pri tom pokazivao zube, kao smijući se zajedno sa njim. Napokon je prestao zadihano disati i primirio se malo. Jul ga uze brisati svojim plaštem i trljati kao ručnikom otirući znoj sa njegovih pleća. Bio je neosedlan.
Sad je grickao travke kao da se igra, makar se vidjelo na njemu da je žedan ko konj. Dao mu je piti malo ambrozije iz svoje čuturice. Nakon par gutljaja bio je vidno osvježen, sa novim poletom u očima. Skočio je na njega i usmjerio ga od klisure u pravcu slapa. Konj se nerado kretao u tom smjeru ali ga je poslušao. Jahali su tako kasom neko vrijeme, kad je u daljini spazio dugu oko slapa. Sad su već bili nadohvat prolaza. Konj je uporno zabacivao na lijevo ili na desno ovisno o pogodnoj situaciji. Ravno kao da nije želio ići. Jul je znao da nisu na pravom putu ali morao je "odraditi" proročki san i to tamo, baš pod slapom. Tamo je snaga i utjecaj drugih svjetova najjača.
Skočio je sa konja pod samom klisurom, potapšao konja po vratu i prišapnuo mu kratku molbu. Poslao ga je na pašu, dalje od sebe. Dalje od slapa i dalje od svojih snova.
Kleknuo je na podnožje stijene, blago raširivši koljena, ruke je opušteno spustio u krilo. Tijelo je samo zauzelo najugodniji položaj ispravivši leđa i opustivši ramena. Glava se spustila lagano prema naprijed ali je kičma i dalje bila ravna, jezik je dodirnuo nepce baš iza prednjih zuba. Oči su se koncentrirale u vrh nosa, kapci su pali do pola, u najprirodniji položaj. San je krenuo odmah po namještanju tijela. To je kod njega išlo automatski.
Prvo su se plave pare razilazile velikom brzinom, a iz središta je iznicala palača od zlata sa visokim crnim tornjevima. Prozori su joj bili kao mrtvo oko, koje nije gledalo u ništa. Već je bila ogromna i zauzimala je skoro cijelo vidno polje. Opkop je bila tekuća lava i sumporne pare dizale su se na sve strane. Iza opkopa je bilo groblje. Crne rake bile su nemarno raskopane, leševi su ležali čudno razbacani, kao da ih je netko namjerno slagao u te groteskne poze. Koplja zabodena u humke, sa perjanicama crnim kao ugljen vijorile su se na smrdljivom vjetru koji je leševsko natrulo meso raspirivao okolo. Gnjevno lice sa veprovskim očnjacima kesilo mu se u lice vrišteći neku bujicu grubih riječi. Što mu je vrisak bio prodorniji to su se leševi jače grčili u tim čudnim pozama. Kao da ih je bolio taj neprirodni glas. Sad je sve i nebo i zemlja odjekivalo od te kletve koju je zubati bacao oko sebe. Kreštanje ptica zlosutnica bio je odgovor na to. Dolazile su u velikom jatu, crne i goleme. Što su se više približavale to im je lepet krila poprimao buku grmljavine, a kreštanje je odjekivalo kao bujica podivljale vode koja mrvi stjenje i kamenje, rušeči sve pred sobom. Jato je proletjelo nevjerojatnom brzinom i nestalo. Kao da je sa sobom usisalo i ponijelo i vrisak svinjolikog i njegov grubi lik. Polako su se gubili leševi, polako je nestajalo groblja i opkopa sa lavom. Nestalo je zlatne palače i plavi dim je sve ponovo pokrio, a tama ga je zamjenila. Ostala je samo praznina, koja jeste i nije. Ostao je sam u beskrajnoj praznini uma.
|