Bugenvilija
21.05.2005., subota
Tulum u Westparku i blogerski čvenk
Prvo je došla pozivnica: Onda smo odlučili otići na tulum. Pa sam se sjetila da se već danima dogovaram sa jedinom blogericom na ovim prostorima, Blond Lady, pa rekoh, to bi mogli i ugodno iskoristiti, malo zabaviti mužića, nek se zabavlja guranjem kolica, a nas dve malo po pričici, he he. Uspjele smo se dogovoriti i sve utanačiti. Dolazimo u Westpark naoružani do zuba raznim dječjim drangulijama, a usput smo pokupili Lamicu jer smo pred centrom parkirali.  Lamica se opremio raznim poslasticama, koje je nosio na štand curama da nešto bace u kljun. Na štandu su se djelili razni informativni materijali ali nisam se sjetila to slikati jer mi je to normalno i poznato, baš sam se sad sjetila da sam i to mogla poslikati. Eh. Štand se nalazio pored glavnog jezera, a pored tajlandskog paviljona sa Buddhom koji stoji sa Abhaya mudrom ili u prevodu -ne boji- tj. odsustvo straha.  Zadržali smo se kratko ispred štanda sa đinovskim dječjim kolicima i pri tom zakrčili prolaz u dobroj njemačkoj maniri. Vidi se da se privikavam, he he. I ne bi to bio takav kaos da baš tamo na tom najužem mjestu nisam srela Bayasu sa njezinom djecom, od čega je mali u velikim kolicima. Stale smo se naravno jedna pored druge i navalile klafrati, bez da gledamo oko sebe, a svi su nas zaobilazili tako da su jednu nogu morali umočiti u jezero. Dobro, kad sam to skužila, smo se maknule, ali smo već napravile stau, na što su Njemci očito navikli pa se nitko nije bunio.  Lamica nam je rekao da baš sad počinje kineski "Ples lavova", pa smo se preselile 25 metara dalje, do jezerske bine, gdje se to odvijalo. U tom času mi je zvonio mobilni i javljala se Blondica, da je došla do jezera. Rekoj ja sam tu kod bine i veli ona, ok, evo mene. Bez da me pitala kaj imam na sebi ili gdje stojimo. Mislim, tamo je bilo parsto ljudi, i ak ne znaš kaj i kog tražiš nije baš lako. Ali eto našle smo se, po sistemu, gle mala djeca i blizanci u kolicima.  Baš kad smo se krenuli maknuti od gungule i otići na neko mirnije mjesto razgovarati, odlučih ju uslikati za blogne svrhe, u zgodnom ambijentu, a Lamica je baš prolazio sa nekim poznanicima i utrpao se u kadar. Pored jezera raste šaš i irisi u velikom broju.  Inače je cijeli Westpark zamišljen ko park koji pruža sve užitke, od onih običnih, klasičnoparkovskih, do skulptura vješto smještenih u nekim zakutcima i sa obaveznom klupom da možeš uživati u umjetničkom nadahnuću, pa botanički momenti na svakom drugom koraku, što mene lično obara s nogu, kao recimo kombinacija crvenih i bijelih kestenovih stabala, pa...  genijalne dječije zezalice, od vrtuljaka i klackalica, do pravih jezera za kupanje , čija voda ne seže dublje od dječjeg koljena, pa do tobogana svih mogućih vrsta...  Krenuli smo na piće u neki od postoječih birgartena. Našli smo jedan, baš zgodan u sjeni ogromnih kestena, čiji miris se mješao sa smradom pečene ribetine, fuj. Ali to se ne može izbjeći pa sam to nekako preživjela. Klinci su bili sjajni, stvarno imam sreće sa njima.  Tatica je malo vozikao klince po parku dok smo nas dve kratile vrijeme u priči i upoznavanju. Bilo nam je baš dobro. Slijedeći vikend idemo zajedno na neka događanja u centar, a onda ćemo se i češće viđati. Rastale smo se nakon dobra tri i više sata, a kako je ona parkirala na drugoj strani parka, rastale smo se povrh jezera. Mi smo pošli nešto poklopati jer čovjek jako ogladni od šetnje po vrućini, a stvarno je bio pravi ljetni dan. Turci su se masovno sunčali i roštiljali pored jezera, zauzevši prvi red sirotim labudima, koji se tamo u blizini inače gnijezde.  Tako da su jadni, dan proveli učeći mlade kako se treba boriti protiv Turaka. Jedino što je to bilo više teoretsko predavanje jer su ih klinci naganjali gliserima na daljinsko pa se nisu ufali doći bliže obali. Bio je to loš dan za labudove. Mi smo otišli do lokalnog Kineza na klopu i to je bio više nego dobar potez jer bi u suprotnom bili isprebijani tučom koja je pala tri minute nakon što smo se smjestili za stol.  |