Bugenvilija
04.02.2005., petak
kao i obicno
 Cudan dan danas. Jutro ne prohladno kao inace, vec ledeno, zaledjeno, bljestavo, vristavo, smrznuto, svjetlucavo, ma prekrasno. Sunce se rasulo po toj lijepoti i nisu mu ni sjenice i ostala sitna leteca zgadijica mogle odoljeti, vec su se raspjevale i rascvkutale kao da je prvi dan prolijeca, a ne sred ljute zime. Oci otvaram polako jer me nesto od jucer jos, zulja u lijevom oku. Poluspustenih ili polupodignutih vjedja zvjerkam okolo naokolo i u kadar mi uleti mala sakica sa prsticima koji pokusavaju nesto uloviti. Hm? Sto bi to mali prstici zeljeli uloviti? U sobi je muk, nema gibanja ni suskanja pokrivaca ili patuljastih sapica. Ponovo u kadar ulazi rucica, ovaj puta se nesto promjenilo, rucica seze dalje nego inace, hm hm, seze i doseze ono nesto sto lovi u tisini jutra ko zna kako dugo i uporno. Ah! Pa mala rucica me otkriva brzinom munje vuce moj poplon k sebi u krevetic kroz resetke na ogradi i taj prvi pravi uspjeh poprati veselim smjehom i podvriskivanjem. He mali vragic, koja podla fora. Nakon tog pobjedonosnog smjeha dolazi u odgovor jos jedan isti takav glasic sa druge strane sobe, koji kao da odobrava akciju i pljesce pobjedniku. Banda se urotila protiv mog sna. Evo i sitnih capica, skacu na krevet i guraju svoju mini njuskicu meni pod ruku, za jedno jutarnje mazenje. Stvarno cisti zvjerinjak. Dragi spava snom pravednika i nista ne cuje, nista ne vidi i bas mu je super. Ma i ja bih rado odspavala jos jednu sitnu rundicu od makar pola sata ali sad kad je pocela akcija to mogu zaboraviti, ma nije ni vazno. Poci cu veceras ranije leci da se dobro naspavam i odmorim oci. Tako se tjesim vec zadnjih godinu dana. No da. Dizanje dizanje, a vani nam se smije sunce i zove na grudanje, sanjkanje, mokre i promrzle ruke, noseve, crvene usi i ostale snijezne radosti. |