Bugenvilija
03.02.2005., četvrtak
Ljubav do groba
 Sve je pocelo ljubavlju kojoj se kraj nije nazirao. Kako to obicno biva. Trajala je za nju vjecno. Za njega bila je to prolazna sala ili samo usputna stanica. Dosao je u Zagreb iz Vrazije Strine sa malim kofericem, jak visok naocit. Komadi su padali ko muhe. Tako je pala i ona. Jadnica moja. Bila je starija od njega koju godinu i zavrsavala je fax, on je radio sitne poslove i bio je strasan jebac. Zato joj se uvalio u stan. Njezin stan. Veliki trosobni. Ona ga ni nije toliko zanimala, nije bila ljepotica, dapace bila je osrednja sklona debljanju, neuredjena. Nije se znala ni obuci ni nasminkati. Ali je imala stan, nije morao biti podstanar. Ona je u njemu vidjela svoj muski ideal, nesto sto se ne pusta iz ruku samo tako, nesto sto se mora cuvati i paziti. I ona ga je pazila i mazila i tetosila i ljubila do bola. On je to primao zdravo za gotovo, nista joj nije dao od sebe. Sarao je okolo, kad mu se prohtjelo. Ona je patila ko ranjena zvijer i smisljala kako da ga osigura samo za sebe. Tipicna zenska razmisljanja. Steta, a tako bi bilo lako pustiti. Ostala je trudna. On je bio prenerazen, cak uvredjen, ona odusevljena i ponosna. Mislila je da je to put ka njenoj sreci. On ju je gledao sa neskrivenim gadjenjem i uzasom. Pa nije valjda mogao svojoj majci reci da zeni jednu zlundru par godina stariju od njega? Ne on je trebao junfericu, nevino bice iz bajke koje ceka samo njega. Zagreb je mozda bilo krivo mjesto za ocekivati takvo sto. Nije ju zelio ozeniti i ona je patila ali imala je plod. Nesto sto ce ga prije ili kasnije vezati za nju. Racunala je na njega. Lezale smo zajedno u rodilistu. Moja prijateljica i ja. I pricala mi je svoju pricu. Prica mi ju i dan danas. Sad imaju troje djece, on je nju ipak ozenio ali ju njegova plemenita majka ne priznaje. Ona nije vredna njegovog cijenjenog sincica. Tuzno. Radio je godinama vani jer je imao priliku zaraditi vecu lovu, ona je sama odgajala djecu, davala instrukcije, borila se sa zivotom, nije kukala. Bila je zilava u svojoj krhkoj ljusturi. Kako paradoksalno. Sada su djeca vec velika, najstariji je kao moj Ivo, razlika 2 dana. Ona je rodila prije. Mali se pokusao ubiti vec par puta. Neznaju sto da rade sa njim, ne znaju sto da rade sa sobom, djevojcica je anoreksicna, totalno nezainteresirana za cijeli svijet i okolicu. Mali najmladji ide vec u skolu debelo i nocu piski u krevet. Oni su ocajni, posebno ona, on ionako misli da je ona kriva za sve sto su djeca takva. Tipicno za njega. Nije ju podrzavao nikada u odgoju, uvijek je nalazio zamjerke svemu. On je cisti antitalent za odgoj. Ma to nije ni bitno, glavno da se cure za njim i danas okrecu na cesti. Jos nije celav, valjda nece ni biti, sarmantno prosjed, nabildan, atraktivan. Godine su prosle, nista im ne ide za rukom. Oni nisu jedno za drugo, ona je intelektualka on seljak, neuki seljak. Jak na saci, vidjela ju je ona nemali broj puta u gro planu pred svojim licem, nakon cega je slijedilo mazanje lica kilama pudera da se ne vidi na prvi pogled. Nikad ga nije tuzila, nikad zvala policiju, ona ga je zeljela zauvijek. Nije pitala za cijenu. |