Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
nedjelja, 30.01.2011.
Horor! Drama! Emocije! Spektakl! Još neviđeno! DIJETA!
Dijeta? Ha, ha, ha! Do cca 25. godine svijet dijeta, kura, detoksikacije, posta i sličnih oblika mučenja kojima su brojne moje vršnjakinje već naginjale i koji je vrištao iz svakog kokošastog časopisa bio mi je potpuno stran, besmislen i dalek. Kako su godine išle, počela sam sve više sličiti svemiru - širiti se. No, pomisao na držanje dijete i dalje mi je bila otprilike na istoj razini realizacije kao i učlanjivanje u HSP 1861, odlazak na tretman duhovne obnove kod patera Linića ili operacija obrezivanja ušne resice. Dobro, treba raščlaniti pomodne djetice tipa Atkinson, kupus-dijeta, UN-dijeta, čarobna juha, South Beach itd. od nešto opravdanijih i razumnijih drevnih praksi posta, čišćenja i detoksikacije. Ipak, koliko god neke od tih mazohističkih fenomena smatrala u biti zdravima i korisnima, i dalje sam zdušno odbijala svaku primisao na podvrgavanje istome. Život mi već dovoljno toga uskraćuje, neće mi još uskraćivati i uživanje u svemu što hoda, leti, pliva, klija, pupa, plijesni i fermentira, i točka. Dovoljno je više vježbati, ne ždrokati navečer, smanjiti obroke, reducirati rafinirane ugljikohidrate, masno i slatko i bolje sve to skupa izbalansirati.
Yeah, right.
Ali 33 proljeća u kostima i posao koji se od 70% sjedalačkog pretvorio u 100% sjedalački nasmijali su mi se u brk. I odi ti džogirati oko jezera na -5! Ideja o radikalnom prehrambenom eksperimentu sve mi je milija. A jučerašnje iskustvo testiranja kola i 24 vrste čipsa za nedjeljni Jutarnji definitivno me promijenilo kao osobu. Iako nisam kitopsina i ne jedem džank nego zadnjih par godina imam tek apendiks od 3-4 kile viška kojeg se nikako ne mogu riješiti, osjećam se kao zatočenica u tijelu Jabbe The Hutta, masna poput Rubeljeve slavonske pizze i troma kao pčela u žlici meda. Kucnuo je čas, sad il' nikad! Kao što rekoh, klasične dijete iz modnih časopisa ne dolaze u obzir jer su šit i imaju rebound efekt. Trebam lagano čišćenje, a ne gladovanje. Prosvijetljeni i umjereni post. Nešto što bi mudri budistički monah radio dvaput godišnje...
I što se onda dogodi, što izaberem? Limunsku dijetu a la Beyonce iz Glorije! "U deset dana, svjedoči Beyonce, riješi se viška kilograma, napuni se energijom, a kosa, koža i nokti postanu joj savršeni." Pa tko odmah ne bi pao na to? Dobro, dobro, nije mi mozak baš tolko odumro od predoziranja natrij glutaminatom, nego u ovome prije svega vidim zanimljiv test karaktera, iskušavanje nikad spoznatih granica i odličnu temu za reality blog show. Pogotovo kad uzmemo u obzir ovo: "Ono što vam treba jest samodisciplina i čvrsta odluka da ćete deset dana živjeti samo na napitku koji ćete pripraviti od 15 jušnih žlica javorova sirupa, 15 jušnih žlica svježeg limunova soka, čajne žličice čilija i 2 litre vode." Ajde, da me vidimo! Deset dana! Oćemo oklade koliko ću izdržati? Uglavnom, plan je probati tu torturu i simultano bilježiti dnevničke zapise. Uz prigodan motivirajući soundtrack tipa "Eye of the Tiger". No, danas ću se zadržati na ovoj rečenici - "Blaža verzija limunske detoksikacije dopušta i kombinaciju s hranom, ali za rezultat je onda potrebno više vremena." Kako od jučer imam pun lonac krasnog bezmesnog pašta-fažola, nema smisla da se to baci. Pojest ću tanjurić-dva za oproštaj od razuma, a onda hrabro krećem tamo gdje moj želudac još kročio nije!
Hoće netko sa mnom? Pliz?
Šupci!
ponedjeljak, 24.01.2011.
Fafalafel si mi, fala ti
Neki dan unijela dašak egzotike u kuhinju i prvi put radila falafel, da impresioniram gošću. Nije bio loš. Doduše, malko bljutav, premalo soli, ali to su zamaskirali umak od mente i umak od ljute papričice. Oba na bazi, jogurta, dakako. Ali idući će biti snošajica!
No, nije ni falafel više neka teška egzotika. Iako nije dosegao slavu kebaba. Pripisujem to činjenici da je ipak riječ o vege jelu. Nažalost, jedini koji je koliko-toliko sličio na nešto u Zagrebu bio je od starog Libanonca u prolazu kod Kerempuha, ali propalo. Onaj u Frankopanskoj mi je mastan i preprezlast. Kao i većina iz mog šireg društvanca, prve falafele probala sam na putešestvijama po nešto većim metropolama od ove naše mahale, tipa Beč, Prag, London. A tako je zapravo i s kebabom krenulo. Do prije sedam-osam godina bio je potpuni underground. A sad skoro da istiskuje ćevape. Situacija slična kao borba za opstanak između kolonijalističkih američkih sivih i domicilnih engleskih crvenih vjeverica po londonskim parkovima.
Nažalost, kod nas nikad neće biti ovakvih kebaba (ne gledati gladni, pogubno je!):
I tako, cijelo to uzbuđenje oko falafela bacilo me u razmišljanje o brzogrizu i njegovoj ponudi u Zagrebu. Mislim, na malo višem nivou od klasičnog ontološkog pitanja: "Di su najbolji ćevapi?" Skužila sam da bih mogla napisati povijest svog djetinjstva i (ne)odrastanja samo kroz vizuru brzogriza. Od prvih pizza u Tomislavu i Korzu, Ham-Hama, hot-doga i masnih lepinja na Velesajmu pa do današnjeg... falafela, kebaba, zimskih debrecinki, ništa boljeg pizza cuta i za posebne prilike te dublji džep rezerviranog biftek-ficlek sendviča u Pingvinu. OK, mora se priznati da u mračno socijalizma ponuda i nije bila neka. Svodila se na jednostavne, uvijek prisutne favorite iz pekara, burek, ćevape, pljeskavicu, rudimentarni hot-dog te polako ali sigurno usvajanje zapadnjačkih gastrotvorina kao što su pizza i hamburger. Sjećate se pomame koju je izazvalo otvorenje Meka u Jurišićevoj? U najmanju ruku kao da su se dijelile zlatne poluge između dvije polutke peciva.
Je li današnja ponuda uličnog zalogaja stvarno puno bolja? Kvantitativno da. I izbor je definitivno veći. Pekarnice izgledaju kao mali blještavi supermarketi. Udomaćile su se neke nove vrste. Otvorili smo se utjecajima drugih kuhinja. Imamo čak i sushionicu! Tu su piterije (fakat im je predugo trebalo da to isfuraju, a zapravo je topla voda)... Epidemija palačinkarnica... Kvazibelgijske vafle... Tortilje... Američki hot-fog... Teriyaki... One pomodne pizdarije tipa spiralni prženi krumpirići... Dakako, najbolje prolazi grilana crvena mesina u svim kombinacijama. Nažalost, među nama hoda kritična masa gastroksenofoba koji se gnušaju "stranih kerefeka" i drže se dobre i prave"domaće" hrane kao što su ćevapi i burek (jer znamo da su Kosenc, Muhlo, Lovel, Kluk i Hrovat kad su došli do Jadrana prvo naručili od Rubelja pet velikih porcija s ekstra lukom ter omastili brke). I tu se sad javlja arhetipska dvojba: njegovati domaći brzogriz ili globalizacijski ćušpajz?
Kad smo kod toga, što bi uopće bio strogo domaći brzogriz? Štruklarnice kao takve ne postoje. Srdela snack nažalost je neslavno propao. Čvarkuše ne bi opstale pored živih forneta (inače, osjećam duboko gađenje prema fornetima, toj uvredi za hranu, a milije bi mi čak bile i hrenovke u lisnatom iz nekadašnjeg Finog & Friškog). Višku pogaču ima samo Daily Fresh, ali bijednu kopiju originala. Rudarska greblica, soparnik? To su presitne ribe. Folklorno-endemske mikropojave koje ne bi preživjele masovnu proizvodnju. Na kraju ispada da su vrhunac patriotskog brzogriza varijacije sendviča u kombinaciji s kulenom ili pršutom. Ona adventsko-zimska priča koja se vrti u Zagrebu u vidu kućica i šatora s kuhanim vinom i klopom u sličnom obličju postoji na području cijele Srednje Europe i Njemačke. Kobase u pecivu stari su austrougarski fast food. Ništa originalno. Dakako, ovaj ton ne znači da ja to osuđujem, dapače (iako bi razina kvalitete mogla i trebala biti puno bolja). Brzogriz nije područje gdje se broje krvna zrnca i radi dioba na naše i njihovo. Najbolji primjer je currywurst, ikona brzogriza u Berlinu i mnogim drugim dijelovima Njemačke, a samo ime kaže o čemu je riječ. Ne moram napominjati da Nibelunzi nisu začinjavali svoje kobase curryjem.
Ako se mene pita, ulične hrane treba biti što više i što raznolikije, uz dužno poštovanje prema domaćem štihu i kontekstu. Pogotovo u gradu koji ima kozmopolitske težnje, iako više u teoriji nego u praksi. Bilo je više nego jadno doživjeti tisuće ljudi nakon koncerta U2 osuđene samo na McDonald's i dva-tri pizza cuta u centru. Isto je tako tužno što je dobrom broju stranaca asocijacija na Croatian cuisine upravo ćevap. Izbrojte ljeti koliko će Nijemaca i Austrijanaca otići na ćevape s ajvarom, a koliko na frigane girice. Idealna situacija bila bi nešto kao prehrambena piramida. Na dnu, u različitim omjerima, sav lokalni kolorit na kojem gradimo identitet, pa makar to i ne bila protohrvatska jela. Gore u sredini sve one neizbježne tekovine globalizacije kojih mora biti u svakom kutku svijeta: hamburger, pizza, kinesko, meksičko. Prvi vrhu egzotičniji ulični oblizeki tipa suši ili rečeni falafel. A tek bi na samom vrhu bio mali trokutić rezerviran za korporativni junk tipa McDonald's. U idealnom svijetu. Velika konkurencija darvinistički bi iznjedrila i kvalitetu. Ali za svakoga mora biti ponešto. Ako imam krejving za ćevapima, udovoljit ću si, naravno. Ako mi se pak dvaput godišnje jede taco ili wonton, neka postoji i ta uska niša. Dok god ima ikakvu prođu, zašto ne? Svijet je prepun raznorazne fine hrane i glupo je zatvoriti se u svoju malu špajzu, zaključati vrata i leđima naslonjen na njih krkati uvijek iste ražnjiće iz iste pečenjare. Pogotovo danas kad je, kako drugarica Lada mudro reče, svijet najmanje mjesto na svijetu. Priznajem, etnička hrana presađena na tuđinsko tlo nikad neće biti dobra kao original, ali nema veze, progledat ću kroz masne prste i biti sretna utvarajuć si da sam gastrograđanka svijeta.
S falafelom sam počela, njemu se i vraćam. Nakon cijelog ovog solilokvija, smatram ga ne samo kasnosubotnjim ručkom nego i simbolom borbe protiv kulinarske monotonije i ksenofobije. Subota falafel, nedjelja krvavice s krumpirom i zeljem, ponedjeljak marinirane trlje pečene u pećnici - živjele united colors of tanjur!
nedjelja, 09.01.2011.
Hrana je moć
Danas opet malo propovijedamo. Kako bi moje mudre riječi bile uvjerljivije i zarile vam se u mozak, evo vam prvo Bracin pogled da vas omađija:
Ups, krivi Braco... Evo ga:
Jeste se opustili i ušuškali? Idemo...
Citirat ću kolegu Manjadu. Pa kaže:
"Nakon posjeta Maroku uvjeren sam da prehrambeno-farmaceutski kompleks lobira za uvođenje striktnih zakona i kompliciranih pravila kojima pod krinkom zaštite zdravlja i higijene želi oduzeti ljudima moć da sami proizvode i prodaju hranu. Jer proizvodnja svoje hrane je moć!"
Sve izgleda ozbiljnije uz grafove, paj čartove i statistiku pa ću priložiti poučnu sličicu koja prikazuje rast cijena hrane na svjetskom tržištu, a trenutačno su najviše u povijesti, tvrdi UN:
Ajmo sad malo deducirati.
Ne treba biti diplomirani nutricionist, pobornik teorija zavjere, militantni vegan ili sve toje u jednom da biste bili svjesni da masovno proizvedena prerađena hrana baš i nije neki izvor zdravlja i vrhunskih okusnih užitaka. Ili da biste zaključili da je korporativnoj prehrambenoj industriji profit važniji od vaše dobrobiti ili čistoće okoliša. Svi znamo da je domaća purica koju tetka donese sa sela bolja i ukusnija od one konfekcijske koje sa nagutala hormona više nego Schwarzenegger, a nije u životu prohodala ni sto metara. Da se ulickana i našpricana španjolska naranča ne može mjeriti s izvana ružnjikavom, ali mirisnom dalmatinskom svježe ubranom iz vrta. Da jaje od kumice daje biskvitu boju i okus o kakvom koke nesilice natiskane u kavezu kao Kinezi u gepeku mogu samo sanjati. Da je kruh koji baka iz dosade zamijesi nebo i zemlja u odnosu na vječno rahlu i nepokvarljivu pekarsku spužvu koja ima E-ova više nego refren Rihannine Umbrelle. I tako dalje, i tako dalje...
Ali, avaj, nažalost je sve teže doći do 'pravih', prirodnih namirnica, ili su pak preskupe, dok se industrijska roba samo množi i vreba iz svakog kutka: "Uzmi me, uzmi me, vidi kako sam dostupna! Uštedjet ću ti vrijeme! Odsad me imaš i s okusom velebitske degenije! Gle, još sam i na akciji!" Naravno, nije sve iz industrije otrov, inače bismo odavno pocrkali ili razvili treću ruku. Problem su posljedice industrijalizacije hrane, koje dolaze u širokom spektru, od zdravstvenih i psiholoških, pa do ekoloških i ekonomskih. Nakon ove umne rečenice mogu ići pričati s Branimirom Bilićem.
Dakle, idemo na trenutak stisnuti pauzu i pogledati odozgora ovaj moderni globalistički hranidbeni lanac, kojeg smo dio. Da bi supermarketi svaki dan bili puni raznoraznih šarenih prehrambenih artikala koji pod logotipovima velikih korporacija dolaze sa svih krajeva svijeta u abnormalnim količinama, potrebno je potrošiti masu energije samo za proizvodnju i transport, da ne pričamo o proizvodnji ambalaže i zbrinjavanju potrošenih gomila iste. Usput zaseremo sve pesticidima da bismo mogli imati savršene paradajze u svako doba godine te pokrčimo staništa beskorisnim nejestivim divljim životinjama. Sve u svemu, više štete nego koristi. Osim velikim dioničarima Nestléa ili Krafta. U toj igri mali lokalni proizvođači, ljudi oko nas koji ovdje od toga žive i ovdje plaćaju porez, imaju šanse kao NK Rudeš protiv Reala. Super metafora su mi zagrebačke kumice koje po novim pravilima ne smiju prodavati sir i vrhnje ako nemaju rashladne vitrine. I da ih spasi od propasti, onda im grad nabavi što? Brendirane vitrine od Dukata, malog kotačića megakorporacije Lactalis, treće najveće mliječne industrije u svijetu. Koje im, naravno, ne valjaju, ali nemaju izbora.
Zaokrenimo sad malo šestar. Koliko je gušt kad si doma skuhaš nešto fino, toliko je duplo veći gušt kad sam proizvedeš nešto što inače po defaultu kupuješ, ili za što misliš da to rade samo bake jer im je potrebno barem šesnaest sati neprekidnog rada i pedesetogodišnje iskustvo koje prenose s koljena na koljeno kao Fantom tajni identitet. Evo, na primjer, pekmezi, likeri, kruh, pinđur... Otkad sama radim te neke zapravo jednostavne stvarčice, osjećam se kao puno bolja osoba i nimalo ne serem kad to kažem. Čak i kad nešto ne uspije savršeno, snošajan je osjećaj mazati na kruh svojih ruku i majke prirode djelo, a ne proizvod s pokretne trake Podravke. Ista je stvar s branjem i hvatanjem vlastite hrane. Šparoge, ljekovito i začinsko bile, šumsko voće, gljive... Bude se neki zakržljali instinkti koje je guranje kolica po Mercatoru skoro zatrlo. Čaj od metvice koju sam ljetos nabrala oko Blace na Braču bio mi je najbolji čaj na svijetu. Kupine s Hahlića imale su celestijalan okus. Taj je osjećaj kontrole, produktivnosti i samodostatnosti moćan i opojan, odmah poželiš i gajiti svoju mrkvicu, raditi sir, trančirati svinju, izbeljiti se svim konzumima, interšparovima i kauflandima.
I tu dolazimo do jedinog mogućeg rješenja, koje je sve samo ne topla voda: odgovorna potrošnja, ekološka svijest, recikliranje, održiva proizvodnja, organsko, lokalno i sezonsko, bla bla. Sve poznate točke iz pamfleta svake Earth-friendly udruge koja drži do sebe. Ne očekujem da svi stavimo solarne kolektore na prozore, odijevamo se u toge od organske konoplje, sadimo paradajz na balkonu, peremo veš na potoku i držimo koze u kupaonici, ali razumijem što Manjada misli kad kaže da je proizvodnja svoje hrane moć. Treba naći neki vlastiti umjeren modus boljeg i odgovornijeg funkcioniranja u hranidbenom lancu. Kad smo već robovi banaka, nafte i telekoma, možemo barem smanjiti, ako već ne i ukinuti, sužanjstvo Agrokoru i sličnima. Svoj na svome tanjuru! Moja probavica, moja slobodica!
Zapravo, sve ovo pišem i pravim se pametna da najavim jedinu novogodišnju rezoluciju: na proljeće uzimam stvar u svoje ruke i na obiteljskom komadičku neobrađene vikendaške zemljice igram se male vrtlarice! Plodovi zemlje uživo! To će ujedno biti i nova rubrika bloga - poljoprivredni reality show. S osobom kojoj je vrhunac agrikulture zalijevanje teglice začinskog bilja na balkonu. Korisni savjeti i pokloni u obliku ergonomske motike za patuljke bit će dobrodošli. Nastavak slijedi...
