Marketing
Hrana je moć
Danas opet malo propovijedamo. Kako bi moje mudre riječi bile uvjerljivije i zarile vam se u mozak, evo vam prvo Bracin pogled da vas omađija:
Ups, krivi Braco... Evo ga:
Jeste se opustili i ušuškali? Idemo...
Citirat ću kolegu Manjadu. Pa kaže:
"Nakon posjeta Maroku uvjeren sam da prehrambeno-farmaceutski kompleks lobira za uvođenje striktnih zakona i kompliciranih pravila kojima pod krinkom zaštite zdravlja i higijene želi oduzeti ljudima moć da sami proizvode i prodaju hranu. Jer proizvodnja svoje hrane je moć!"
Sve izgleda ozbiljnije uz grafove, paj čartove i statistiku pa ću priložiti poučnu sličicu koja prikazuje rast cijena hrane na svjetskom tržištu, a trenutačno su najviše u povijesti, tvrdi UN:
Ajmo sad malo deducirati.
Ne treba biti diplomirani nutricionist, pobornik teorija zavjere, militantni vegan ili sve toje u jednom da biste bili svjesni da masovno proizvedena prerađena hrana baš i nije neki izvor zdravlja i vrhunskih okusnih užitaka. Ili da biste zaključili da je korporativnoj prehrambenoj industriji profit važniji od vaše dobrobiti ili čistoće okoliša. Svi znamo da je domaća purica koju tetka donese sa sela bolja i ukusnija od one konfekcijske koje sa nagutala hormona više nego Schwarzenegger, a nije u životu prohodala ni sto metara. Da se ulickana i našpricana španjolska naranča ne može mjeriti s izvana ružnjikavom, ali mirisnom dalmatinskom svježe ubranom iz vrta. Da jaje od kumice daje biskvitu boju i okus o kakvom koke nesilice natiskane u kavezu kao Kinezi u gepeku mogu samo sanjati. Da je kruh koji baka iz dosade zamijesi nebo i zemlja u odnosu na vječno rahlu i nepokvarljivu pekarsku spužvu koja ima E-ova više nego refren Rihannine Umbrelle. I tako dalje, i tako dalje...
Ali, avaj, nažalost je sve teže doći do 'pravih', prirodnih namirnica, ili su pak preskupe, dok se industrijska roba samo množi i vreba iz svakog kutka: "Uzmi me, uzmi me, vidi kako sam dostupna! Uštedjet ću ti vrijeme! Odsad me imaš i s okusom velebitske degenije! Gle, još sam i na akciji!" Naravno, nije sve iz industrije otrov, inače bismo odavno pocrkali ili razvili treću ruku. Problem su posljedice industrijalizacije hrane, koje dolaze u širokom spektru, od zdravstvenih i psiholoških, pa do ekoloških i ekonomskih. Nakon ove umne rečenice mogu ići pričati s Branimirom Bilićem.
Dakle, idemo na trenutak stisnuti pauzu i pogledati odozgora ovaj moderni globalistički hranidbeni lanac, kojeg smo dio. Da bi supermarketi svaki dan bili puni raznoraznih šarenih prehrambenih artikala koji pod logotipovima velikih korporacija dolaze sa svih krajeva svijeta u abnormalnim količinama, potrebno je potrošiti masu energije samo za proizvodnju i transport, da ne pričamo o proizvodnji ambalaže i zbrinjavanju potrošenih gomila iste. Usput zaseremo sve pesticidima da bismo mogli imati savršene paradajze u svako doba godine te pokrčimo staništa beskorisnim nejestivim divljim životinjama. Sve u svemu, više štete nego koristi. Osim velikim dioničarima Nestléa ili Krafta. U toj igri mali lokalni proizvođači, ljudi oko nas koji ovdje od toga žive i ovdje plaćaju porez, imaju šanse kao NK Rudeš protiv Reala. Super metafora su mi zagrebačke kumice koje po novim pravilima ne smiju prodavati sir i vrhnje ako nemaju rashladne vitrine. I da ih spasi od propasti, onda im grad nabavi što? Brendirane vitrine od Dukata, malog kotačića megakorporacije Lactalis, treće najveće mliječne industrije u svijetu. Koje im, naravno, ne valjaju, ali nemaju izbora.
Zaokrenimo sad malo šestar. Koliko je gušt kad si doma skuhaš nešto fino, toliko je duplo veći gušt kad sam proizvedeš nešto što inače po defaultu kupuješ, ili za što misliš da to rade samo bake jer im je potrebno barem šesnaest sati neprekidnog rada i pedesetogodišnje iskustvo koje prenose s koljena na koljeno kao Fantom tajni identitet. Evo, na primjer, pekmezi, likeri, kruh, pinđur... Otkad sama radim te neke zapravo jednostavne stvarčice, osjećam se kao puno bolja osoba i nimalo ne serem kad to kažem. Čak i kad nešto ne uspije savršeno, snošajan je osjećaj mazati na kruh svojih ruku i majke prirode djelo, a ne proizvod s pokretne trake Podravke. Ista je stvar s branjem i hvatanjem vlastite hrane. Šparoge, ljekovito i začinsko bile, šumsko voće, gljive... Bude se neki zakržljali instinkti koje je guranje kolica po Mercatoru skoro zatrlo. Čaj od metvice koju sam ljetos nabrala oko Blace na Braču bio mi je najbolji čaj na svijetu. Kupine s Hahlića imale su celestijalan okus. Taj je osjećaj kontrole, produktivnosti i samodostatnosti moćan i opojan, odmah poželiš i gajiti svoju mrkvicu, raditi sir, trančirati svinju, izbeljiti se svim konzumima, interšparovima i kauflandima.
I tu dolazimo do jedinog mogućeg rješenja, koje je sve samo ne topla voda: odgovorna potrošnja, ekološka svijest, recikliranje, održiva proizvodnja, organsko, lokalno i sezonsko, bla bla. Sve poznate točke iz pamfleta svake Earth-friendly udruge koja drži do sebe. Ne očekujem da svi stavimo solarne kolektore na prozore, odijevamo se u toge od organske konoplje, sadimo paradajz na balkonu, peremo veš na potoku i držimo koze u kupaonici, ali razumijem što Manjada misli kad kaže da je proizvodnja svoje hrane moć. Treba naći neki vlastiti umjeren modus boljeg i odgovornijeg funkcioniranja u hranidbenom lancu. Kad smo već robovi banaka, nafte i telekoma, možemo barem smanjiti, ako već ne i ukinuti, sužanjstvo Agrokoru i sličnima. Svoj na svome tanjuru! Moja probavica, moja slobodica!
Zapravo, sve ovo pišem i pravim se pametna da najavim jedinu novogodišnju rezoluciju: na proljeće uzimam stvar u svoje ruke i na obiteljskom komadičku neobrađene vikendaške zemljice igram se male vrtlarice! Plodovi zemlje uživo! To će ujedno biti i nova rubrika bloga - poljoprivredni reality show. S osobom kojoj je vrhunac agrikulture zalijevanje teglice začinskog bilja na balkonu. Korisni savjeti i pokloni u obliku ergonomske motike za patuljke bit će dobrodošli. Nastavak slijedi...
Post je objavljen 09.01.2011. u 21:36 sati.