Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
srijeda, 27.06.2007.
Slikopisni putopis
Došla s mora, a nisam crvena ko bavarska mljekarica nakon prvog posjeta plaži - milenijski uspjeh!
Lijepo li je naše more! Još je ljepše kad ti se dogodi sreća u nesreći pa nekoliko sati prije polaska skužiš da ti baba ipak nije sačuvala apartman rezerviran nekoliko tjedana unaprijed, ali sudbina ti u ruke baci ključeve cijele kuće na boljoj lokaciji za samo 30 eura po danu, a od ljubaznog domaćina na kraju još i dobiješ domaću travaricu!
Krasno li je kad i najzadnja birtija ima pristojno otvoreno vino (za kontinentalne pojmove) i prošek! Onda ne moraš muku mučiti s pivom jer svi imaju ili samo lošu točenu vodicu (ono što je birtija na Slanici učinila točenim Krušovicama zločin je težih razmjera) ili one ampule od 2,5 deci i to Bavariju i Heineken, kojima ne bih ni vatru u roštilju gasila.
Nakon điranja po domaćem terenu, išli mi na turistički izletić na Kornate. Divote!
Stali na otoku Žutu na kupanje. Ostatak turističke multi-kulti ekipe odmah se zasjeo ručnicima ni 3 metra od pristaništa broda (a koje, usput rečeno, umjesto naftnih mrlji, smrada i zmazanih debelih degeneričnih cipala tipičnih za pristaništa nudi kristalno čisto more i pregršt vitkih srebrnkastih šparića i inih ribica), a mi avanturisti smo nadobudno krenuli na vrh brdašca kozjim putem bez igdje hlada na plus 40.
Dakako, ispustila dušu (ako je netko vidi po putu, mala je, siva s tirkiznim tufnicama, nek pošalje poštom), izbacila 16 litara znoja, imala fatamorgane i halucinacije, proklela svemir, ali na vrhu je sve sjelo na svoje, kao šlag na jagodice. Mašala pogleda!
Najveći ushit je ipak bilo gledanje dupina.
Zanimljiva nomenklatura broda. Lovi li on miševe ili je to Mišo, stari galeb koji ide okolo i lovi komade svojom zvijeri od barke?
Shot with Canon EOS 350D DIGITAL at 2007-06-29
Ljetna patrola Okusnog pupoljka:
Napokon sam posjetila legendu, restoran neobična imena Tic-Tac (objašnjenje gazde je da je htio da mu se gosti, mahom strani nautičari, vraćaju pa je trebalo zvučno i pamtljivo ime).
objekt: Tic-Tac, centar Murtera
kako sam se ondje obrela: planski, dvije večeri sa svinjskom polovicom. Oba puta rezervirala koji sat unaprijed jer navečer nema mjesta ni za patuljastog Pigmejca.
pojeli te popili:
večer prva - travarica, salata od avokada i kozica on, sashimi tuna ja, pečena oradica i škarpinica s blitvom, butelja Kiridžijinog plavca, pola litre otvorenog crnog, rožata, dva kolača od rogača, paški sir. Dakako, posljedice su bile teške.
večer druga, kad smo bili pametniji i siromašniji - grčka salata, brudet od miješane ribe (škarpoč, cipal, mislimo, i nešto treće što ni CSI Murter ne bi identificirao), pola litre graševine, palačinke.
ponuda: Klasično riblja, sve friško, ima i nešto bifteka za ograničene Švabe, a zanimljivost su ježinci i utjecaj sushija i sashimija na pripravu tune i hobotnice. Riba sa žara (pravi ugljen, ne ploča!) bila je najukusnija koju smo ikad jeli, narodski brudet od priproste ribe genijalan i sve je bilo fenomenalno osim ispodprosječnih palačinki nedopustivo punjenih samo onim kupljenim čokoladnim sirupom iz boce ko za kečap. Ribu si sam biraš iz izloga i napravit će ti s njom što god zamisliš. Imali smo tu sreću/nesreću da je oba puta kraj nas sjedio talijanski par bogatuna kojima je stol bio prepun raznih jastoga, školjaka, ježeva, morskih nemani, svakojakih čuda i čulo se samo krc-krc, tuc-tuc, slurp, smljac... Bio je to muzej hrane koju želim, a nemam love ili mjesta u želucima. Otvoreno vino jako dobro, butelja genijalnog plavca za samo 100 kn, kolač od rogača nenadmašan... 5
ambijent: unutra smo samo provirili i zanimljivo je uređeno, ali očito nema klimu jer nismo izdržali ni 7 sekundi pa ne mogu dobro ocijeniti. Vani su stolovi poslagani sve do mola i to je jedino uređenje, ali manje je više i sviđa mi se. Bolje gledati u uvalu i zalazak nego mramorne umjetničke instalacije ili stare ribarske mreže. Ne puštaju Olivera ni stalno iste 4 klapske pjesme. 4
posluga: Odličan glavni konobar (Goran, mislim), ideal, i nešto indisponirani i diskretno nadrkani mali od nošenja tanjura. Makar svi jako uslužni i fini. Ocjenu dajem zbog Gorana. 5
cijena: ha, počnite štedjeti, ali value for money je neupitan.
posljednji sud: Nije 100% savršenstvo, ali ipak sjedni, pet. Odličan domaći riblji restoran s dušom koji može posramiti masu inferiornih jadranskih copy/paste konoba i restorana naziva Maestral, Gajeta ili Adria, koji služe deranju turista i misle da je dovoljno obući mornarsku majicu, nasrati prepariranu sabljarku na zid, nabiti Grdovića ili Olivera i nuditi orade s ćevapima.
Na putu natrag skoknuli do Nacionalnog parka Krka. Oduševljenje! Bolje od skupljih i razvikanijih Plitvica. Divljije, prirodnije. I ribe su veće kulerice.
Prednost Krke je što se može kupati. Osim ako ti dan ne usere neoplođeno jajašce pa možeš samo noge umakati, dok 90-godišnje babe kraj tebe rone i plivaju leptir.
Kad se od Skradina skrene na autoput, kojih pola km prema Splitu je taj neki novi vidikovac/odmorište čije ljepote su nam mnogi opjevavali. Ne uzalud. Jest da je termometar u autu pokazivao 43 i mozak mi je bio kornfleks nakon pola dana cmarenja u mlijeku, ali pogled je moćan (ušće Krke u more), a odmorište odlično.
Ima kantinu s pašticadom i srdelama sa žara za nevelike pare, ali i pravi restoran. Obnevidjeli od sunca, sjeli smo u restoran i prepustili se jako ugodnom mladiću koji nas je veselo opsluživao. Osim što im je najbolje pivo Ožujsko (Ožujsko ili Stellu? Da vam odrežem lijevu ili desnu nogu?), no to te na 43 stupnja i u stanju dehidracijske groznice ne smeta, sve ostalo je bilo za najtopliju preporuku, čak i interijer. Nudili su frišku janjetinu s ražnja i znam da me to nečastivi iskušavao, ali, priznajem, slaba sam i podlegla sam. Nakon na vijeke vjekova nenadmašne creske janjetine (Loznati), ovo mi je možda sljedeća najbolja ikad. Evo što čovjek dobije za 266 kn: 2 piva, kruh iz peke, 80 dkg janjetine i to odličnih komada tako da je porcija čak malko previše, ako to s janjetinom ikad može biti slučaj, domaće povrće sa žara (luk, paprika, paradajz, tikvice), 2 salate, rogačicu. Ako to nije isplativo, neka mi netko ugradi želučanu premosnicu.
U sljedećoj epizodi ni spomena hrane, ali zato velika količina idolopoklonstva prema Tori.
srijeda, 20.06.2007.
Sretan mi put, mirno more i dobar tek!
Teta Moki ide u četvrtak na more i nema je do ponedjeljka STOP
Murter STOP Zadnji put mi ga je usrala upala mjehura STOP
Jako bolno STOP Zato ovaj put neću propustiti Tic-Tac (ne bombone!) STOP
Više o tome kad se vratim STOP A u povratku planiram posjetiti NP Krka,
zadnji put viđen na maturalcu u sedmom de, ali sjećanje je ishlapilo STOP
I obžderati se negdje oko Skradina, nemam pojma gdje, najradije bih zaskočila
neku baku i njezinih sedam kozlića, sir, pršut i vino STOP
Potencijalni poznavatelji skradinske okolice i enogastroprilika, udijelite savjet,
ali do četvrtka popodne STOP Nigdje nema normalnih peraja broj 36-37,
kao da žene ne vole zaroniti STOP Naravno da bih prije našla gumene štikle za pod vodu
nego dobre peraje svojih dimenzija STOP
A da, kad se vratim, odmah idem u Ljubljanu na Tori STOP
A onda slijedi avantura zvana adaptacija cijele kuhinje, uključujući zabavu
s pločicama i šutom STOP Nemam pojam kad ću se javiti STOP
Prijatno i doviđenja STOP
četvrtak, 14.06.2007.
Neurozice
Danas sam jela nešto s nečim i dogodilo mi se nešto. Onda sam se sjetila jednog starog Garfielda (čiji lik i djelo štujem već preko 20 godina, iako je u zadnje vrijeme samo otrcana franšiza za mlaćenje para, ali nekad davno imao je genijalnih trenutaka) kojem se isto to dogodi:
Ako jedem x, y i z, nesvjesno se trudim izračunati koliko čega smijem u kojim intervalima staviti u usta jer ako npr. x-a nestane, a y i z još imam - panika. Jedna od mojih malih slatkih neuroza koje su mi gotovo pa drage. Daju na karakternosti i šarmu. Tješim se. Kao kad godinama imaš gljivice pa se već i sprijateljite i daješ im imena (nije osobno iskustvo). Ima tih neurozica, naravno, još sijaset. Zapravo, ja sam latentno vjerojatno cijeli jedan muzej neuroza (ima nešto u genetici) i mojem budućem potomku jamačno će biti zabavno kad sve to prošiklja van jednog dana. No pustimo sad neuroze budućnosti. Nedavno sam obznanila da balavim dok spavam (a ispalo je da je to često i uvriježeno kao celulit), pa evo da u sklopu ogoljavanja svoje persone podijelim s čitateljstvom nekolicinu ovih malih, kućnih neuroza:
- U krevetu sam fašistica (ne, nisam na TO mislila). Imam svoj složen, ezoteričan sustav kako posteljina mora stajati i pod kojim kutem, i spremna sam do dugo u bijelu zimsku noć namještati svoj i njegov poplon, jastuke i sve, dok ne postignem željeni raspored. On mi se smije i nekad malo potegne poplon samo da mi napakosti, na što se ja sva zajapurim kao Zazun iz Vitezova orijenta kad ga potegneš za rep. Znam da će se po noći ionako sve poremetiti, ali ako krevet nije posložen po mom, ne mogu u njega ući.
- Ako odem van, npr. šest koraka ispred haustora i nazad, i apsolutno ništa ne diram putem, opet ću kad dođem doma imati potrebu oprati ruke.
- Da moj odabranik ima lakši san, vjerojato bi me već odavno katapultirao. Dok ne zaspim (što zna potrajati jer često patim od nesanice i nemirnog sna, ali to već spada u teže neuroze), mogu 3865 puta namještati glavu dok ne nađem pravi položaj na jastuku. Neki bolesni poriv stalno mi govori "ne, to nije TAJ položaj, postoji bolji, nađi ga" i tako se iritantno vrtim i gnijezdim u potrazi za idealnim položajem glave na jastuku, koji je načešće samo utopija.
- Dok gledam film u kinu, mora vladati apsolutna tišina. Ako netko 45 redova dalje zašuška vrećicom kokica, želim mu dugu i bolnu smrt. Ali izvan kina, da me vriskovi ne ometaju u gledanju.
- Dok vozim, bolesno pedantno pazim da u treću stavim točno nakon što prijeđem 40 km/h, a u četvrtu nakon 60 km/h.
- Ne volim da me dotakne strano ljudsko tijelo, npr. očeše u prolazu ili se prilijepi za mene u tramvaju. A apsolutno se gnušam tramvajskog dodira gole kože o moju golu kožu. Ali ne iz nekih higijensko-bakterioloških razloga nego... Ne znam.
- Ako u društvu pijem flaširano pivo, obavezno kompulzivno ljuštim etiketu s boce i izobličavam strukturu čepa (a ako su oni s kolutom za potezanje, onda ga manijakalno bezbroj puta stavljam na prst i mičem, kao prsten).
Evo nove prijateljice koja je nedavno ušla u moj život i naše dućane. Skupa je kujica, ali dobraaaa. Nekad bih ovo smatrala svetogrđem, ali mislim da nadmašuje Guinness, barem dućanski. Butkovićevski rečeno - zaokružena i duboka aroma optimalno uravnoteženih komponenti. Upoznajte stout O'Hara's:
I za kraj, ako sudbina ljudi iz filma Djeca čovječanstva ikad zadesi kokoši, evo što nas čeka:
subota, 09.06.2007.
Mamba
Bolje je, iako je trideseta na grbači. Već sam zaboravila da sam stara, trbušasta i puna strija te sam se usredotočila na svoj mlađahni duh. Duh je pak gladan pa se usredotočio na hranu. Patentirala sam tunu koju ću u poplavi raznih tuna u vinu i pijanih tuna ingeniozno nazvati - trijezna tuna.
Idealan recept za neodlučne koji bi jeli ribu, ali ne znaju kako s njom i ne da im se puno prtljati pa onda odustanu i drže se fišfingersa i sličnih sranja s 1,6% ribe u sebi.
Dakle...
TRIJEZNA TUNA (zaboravila slikati pa udri maštu na veselje)
Šnite tune očistiti od kože, kostiju i onih tamnih krvavih dijelova. Tako da ispadnu nekakvi medaljončići čistog mesa. Njih posoliti, popapriti, polimuniti, pomaslinovouljiti i posipati peršunom i češnjakom. Neka malo odstoji.
Na tavu baciti mladog luka i kad omekša, dodati tunu. Kad tuna dobije boju, dodati nekoliko paradajzova sitno nasjeckanih. Lagano pirjati dok se paradajz ne raspadne u kašu. Promiješati, začiniti, posipati oreganom i peršunom.
Ivica njupa tunu, Vesna njupa tunu, njupam je i ja!
Vidim da mi smisao za humor erodira s ulaskom u srednje godine... Ma, opet su počeli puštati reklamu za mambu na radiju pa sam istraumatizirana. Inače, moj izvanbračni suprug, lingvist amater, primijetio je višeznačnost i skrivenu opscenost sintagme "njupati mambu", koja baca novo svjetlo na ovu najgoru od najgorih reklama u povijesti. Khm, khm... gutati pitona... njupati mambu... Ak me razmete...
Nego, kad ste zadnji put bili na Plitvicama? To smo se i mi zapitali te u sklopu akcije "upoznaj domovinu da bi je više volio i ne bi glasao za Bandića ni pod prijetnjom smrti" uputili na jednodnevni izlet na jezerca. Četvrtak, praznik, kiša i hrpe turista. Idila. No kaj je, je - lijepo. Ugodno sam iznenađena. Jedine moje asocijacije na Plitvice godinama prije autoputa su bile "ono na pola puta kad idemo na more" i "ono di su one babe s kolačima". Kako sam samo radosno ciknula kad sam vidjela da su babe još tamo! A i izbor savijača se proširio. Upad za Plitve je 110 kn. Puno, reklo bi se na prvi pogled, no nije mi žao. Ali mi je žao što nisam mogla pecati jer su jezera krcata pastrvama svih veličina koje se samo krave uz obalu i čekaju da im netko nešto baci, skoro pa i plivaju za tobom. Samo sam čekala kad će neka mrcina progutati ovo nezaštićeno pače.
Evo malo slikopisa...
Zamišljeni cilj puta bilo je žderanje u Rastokama, ali pljuštala kiša pa nagazili do Zagreba. Nesretnim spletom okolnosti završili u Laganiniju i to moram napraviti apdejt davne recenzije dotične istarske konobe: preskupo u odnosu na dobiveno, male porcije i precijenjeno. Radije ne. I još kraj sebe dobiješ sina Jakova Sedlara s frendom na dabl-dejtu s nekim mlađahnim kokošama.
A poučena jučerašnjim iskustvom, moram udijeliti upozorenje naivnoj čeljadi koja će prvi put bojažljivo ući u belgijsku pivnicu Hop Devil i raspametiti se kad otvore pivovnik. U cirka dva sata popila tri mala piva. Znači, litra. To je bezazleno, pomislit ćete. Ali eto ti hop vraga! U obliku simpatične i stručne pipničarke koja nas je uslužno oblijetala i savjetovala poput sommeliera najboljeg pariškog hotela. Ja sam samoinicijativno prvo popila jedan trapistički Orval (jer je lako za izgovoriti) - nije mi baš sjeo, nekako prekiselo i pjenušavo. Bolje da su trapisti napravili još koji sir nego Orval, što se mene tiče. Zatim me dotična vražica u liku konobarice nagovorila na Chimay Blu - fino, gromko, bogato, ali 9%! To su opet trapisti zakuhali. I dobro, budem još jedno za kraj. Eto ti nje, čak je išla do šanka konzultirati se s kolegom i konzilij mi je preporučio Gouden Carolus Ambrio, iz porodice jantarnih piva. Tko bi odbio? Jako fino. Ali 8%. I dok se i ne snađeš, ta tri pivca te samo odjednom satru. Čak sam ostavila nekoliko zadnjih gutljaja Ambrija jer sam imala osjećaj da ću završiti pod stolom ako liznem samo još jednu molekulu piva. Uglavnom, nije se za igrati s belgijskim pivama. Tu vrijede drukčija mjerila, skoro kao za vino.
Kad smo već kod njupanja mambe, evo i priloga u skladu s recentnim svjetskim zbivanjima...
nedjelja, 03.06.2007.
Prvi dan 4. desetljeća
Dosad sam u životu bila prilično zadovoljna ponašanjem svoga tijela, odnosno raznim njegovim manifestacijama. Prilično je mirno i dostojanstveno, gotovo dosadno. Hrkala nikad nisam, ne grizem nokte, ne škrgućem zubima, ne cmokćem niti mljackam, ne hropćem, ne pljujem, nemam iritantne tikove, vjetrovita sam prosječno, podrigujem dosta, ali damski, smijeh, šmrcanje, kašljanje i kihanje izvodim na nezanimljivo uobičajen način... Ali eto, nakon tolikih godina discipliniranosti, moje tijelo je napokon izvelo subverziju i razvilo jednu ne baš zgodnu naviku. Prije kojih godinu-dvije primijetila sam da sam počela balaviti po jastuku u snu. Pojačalo se u zadnjih par mjeseci. Kakva ću tek biti kad budem stara i krezuba? Morat ću imati posteljinu od najlona. Ili spavati na stolu za masažu, s rupom za glavu, a na podu ispod rupe držati lavor. Ili si u usta nagurati one filtere za cigarete koje ti zubar nabije u čvalje kad mu slina ometa rad. Uglavnom, dobro je to što moja nova mala navika ostaje u privatnosti mog kreveta, a loše što baš i nije ugodno usred noći morati okretati jastuk na drugu stranu jer je prva mokra.
Svinjska polovica je isto tek u zadnjih godinu i nešto otkrila svoju mračnu noćnu stranu. Na početku je fino tiho i mirno spavao, a kad me pridobio, tišinu naše spavaće sobe počeli su parati zvukovi njegova puhanja i pištanja u snu. Ponekad u stilu engleskog čajnika, ponekad nožne pumpe za luftić. A kako ja imam san gori od princeze na zrnu graška i probudilo bi me da mladunče komarca kihne u sobi pokraj, već duže vrijeme svaku noć spavam s vatom u ušima. Ne pomaže uvijek, ali bar priguši puha u krevetu i buku s ulice. Da, fala bogu pa ne hrče. I sasvim mi je razumljivo zašto je hrkanje jedan od najčešćih razloga prekida veza. Zaključak je da i najpristojnije, najmirnije tijelo prije ili kasnije izmakne kontroli i stvori nepoželjnu naviku koja nam nikako ne paše, ali vjerojatno neizmjerno zabavlja id koji se u sebi cereče. I tako ja na pragu četvrtog životnog desetljeća slinim dok spavam.
A u četvrto desetljeće ušla sam roštiljem, koji se protegnuo taman između prijepodnevne i popodnevne kiše. I zaslužuje kritike. Da, nećemo se više montirati pokraj predizborne veselice HSS-a. I naučila sam da komad piceka, dva ćevapa i jedna nevelika kobasa po osobi nisu dovoljno. A i na kruhu ne treba štedjeti. Da nije počela kiša, neuhranjena živčana rulja mojih gostiju vjerojatno bi me kamenovala i okrenula na ražnju.
Evo, da vam se bar malo iskupim, prvi put obznanjujem recept za svoj tradicionalni rođendanski jagodni kolač, jednostavan i ukusan koliko i neugledan...
JAGODNI KOLAČ
Pomiješati 25 dkg maslaca i 27 dkg smeđeg šećera (može i običan). Dodati 4 žutanjka, jedan po jedan. Zgnječiti vilicom 30 dkg jagoda u pire i pomiješati s 2 vanilin-šećera i 1 dcl slatkog vrhnja. Ubaciti u prvu smjesu i dobro miješati. U to umiješati 25 dkg brašna i žličicu praška za pecivo. Napraviti snijeg od ona 4 bjelanjka i ubaciti u smjesu. Uliti u namašten i pobrašnjen protvan te peći 40min na 180 stupnjeva. Kad se ohladi, lagano premazati sirupom od šećera u prahu i limunovog soka. U slast!
Proslava je nastavljena u drugom društvu nešto zapadnije, na gledanju tekme i ispijanju zlatne tekile. Iznenađujuća prisebnost kojom sam noć tog kletog okruglog rođendana privela kraju rezultat je bolne činjenice da je granica između lagane predpripitosti i zla u mom organizmu jako mala. Ona neka zlatna sredina zdravog veselog pijanstva traje 3 minute, a postižem je u rijetkim prigodama, koje ovise o milijun faktora. Lakše je Budi bilo u nirvanu se ufurati. Jedan koristan savjet za ugodniji kasnonoćni povratak kući nakon bančenja: pekarna u šoping centru prečko (vani, zapadna strana) radi, a bureci su topli i fini.
I sad zgažena (ja sam jedina osoba na svijetu koja nakon alkohola ne zaspi lakše nego uopće ne može spavati) slušam Patti Smith (novi album "12", jako dobar, iako samo niz obrada, ali stara Patti ipak nije ofucani Massimo), svoju gotovo pa već generacijsku družicu, pijuckam čaj, brojim sijede i razmišljam koju kju-ten kremu kupiti... Ma, serem. Meni je, ustvari, dobro, samo nikako da prigrlim tu spoznaju.
Obavijest... Danči i ja ipak idemo na Tori u Ljubljanu, iako smo se nećkale jer od Boys for Pele i nekih dijelova To Venus and Back samo krešti i lupa po klaviru. No set-lista je dobra, uključuje i stare stvari, a nastup izgleda dobro. Koga zanima, neka baci pogled na http://americandollpossetour.blogspot.com/. Ako ste za mali glazbeni izlet u društvu dvije stare koke, mi i dalje imamo 2 mjesta u autu, rezervirajte na vrijeme, možda dobijete i putni sendvič!
Nije li divna?
