Marketing
Slikopisni putopis
Došla s mora, a nisam crvena ko bavarska mljekarica nakon prvog posjeta plaži - milenijski uspjeh!
Lijepo li je naše more! Još je ljepše kad ti se dogodi sreća u nesreći pa nekoliko sati prije polaska skužiš da ti baba ipak nije sačuvala apartman rezerviran nekoliko tjedana unaprijed, ali sudbina ti u ruke baci ključeve cijele kuće na boljoj lokaciji za samo 30 eura po danu, a od ljubaznog domaćina na kraju još i dobiješ domaću travaricu!
Krasno li je kad i najzadnja birtija ima pristojno otvoreno vino (za kontinentalne pojmove) i prošek! Onda ne moraš muku mučiti s pivom jer svi imaju ili samo lošu točenu vodicu (ono što je birtija na Slanici učinila točenim Krušovicama zločin je težih razmjera) ili one ampule od 2,5 deci i to Bavariju i Heineken, kojima ne bih ni vatru u roštilju gasila.
Nakon điranja po domaćem terenu, išli mi na turistički izletić na Kornate. Divote!
Stali na otoku Žutu na kupanje. Ostatak turističke multi-kulti ekipe odmah se zasjeo ručnicima ni 3 metra od pristaništa broda (a koje, usput rečeno, umjesto naftnih mrlji, smrada i zmazanih debelih degeneričnih cipala tipičnih za pristaništa nudi kristalno čisto more i pregršt vitkih srebrnkastih šparića i inih ribica), a mi avanturisti smo nadobudno krenuli na vrh brdašca kozjim putem bez igdje hlada na plus 40.
Dakako, ispustila dušu (ako je netko vidi po putu, mala je, siva s tirkiznim tufnicama, nek pošalje poštom), izbacila 16 litara znoja, imala fatamorgane i halucinacije, proklela svemir, ali na vrhu je sve sjelo na svoje, kao šlag na jagodice. Mašala pogleda!
Najveći ushit je ipak bilo gledanje dupina.
Zanimljiva nomenklatura broda. Lovi li on miševe ili je to Mišo, stari galeb koji ide okolo i lovi komade svojom zvijeri od barke?
Shot with Canon EOS 350D DIGITAL at 2007-06-29
Ljetna patrola Okusnog pupoljka:
Napokon sam posjetila legendu, restoran neobična imena Tic-Tac (objašnjenje gazde je da je htio da mu se gosti, mahom strani nautičari, vraćaju pa je trebalo zvučno i pamtljivo ime).
objekt: Tic-Tac, centar Murtera
kako sam se ondje obrela: planski, dvije večeri sa svinjskom polovicom. Oba puta rezervirala koji sat unaprijed jer navečer nema mjesta ni za patuljastog Pigmejca.
pojeli te popili:
večer prva - travarica, salata od avokada i kozica on, sashimi tuna ja, pečena oradica i škarpinica s blitvom, butelja Kiridžijinog plavca, pola litre otvorenog crnog, rožata, dva kolača od rogača, paški sir. Dakako, posljedice su bile teške.
večer druga, kad smo bili pametniji i siromašniji - grčka salata, brudet od miješane ribe (škarpoč, cipal, mislimo, i nešto treće što ni CSI Murter ne bi identificirao), pola litre graševine, palačinke.
ponuda: Klasično riblja, sve friško, ima i nešto bifteka za ograničene Švabe, a zanimljivost su ježinci i utjecaj sushija i sashimija na pripravu tune i hobotnice. Riba sa žara (pravi ugljen, ne ploča!) bila je najukusnija koju smo ikad jeli, narodski brudet od priproste ribe genijalan i sve je bilo fenomenalno osim ispodprosječnih palačinki nedopustivo punjenih samo onim kupljenim čokoladnim sirupom iz boce ko za kečap. Ribu si sam biraš iz izloga i napravit će ti s njom što god zamisliš. Imali smo tu sreću/nesreću da je oba puta kraj nas sjedio talijanski par bogatuna kojima je stol bio prepun raznih jastoga, školjaka, ježeva, morskih nemani, svakojakih čuda i čulo se samo krc-krc, tuc-tuc, slurp, smljac... Bio je to muzej hrane koju želim, a nemam love ili mjesta u želucima. Otvoreno vino jako dobro, butelja genijalnog plavca za samo 100 kn, kolač od rogača nenadmašan... 5
ambijent: unutra smo samo provirili i zanimljivo je uređeno, ali očito nema klimu jer nismo izdržali ni 7 sekundi pa ne mogu dobro ocijeniti. Vani su stolovi poslagani sve do mola i to je jedino uređenje, ali manje je više i sviđa mi se. Bolje gledati u uvalu i zalazak nego mramorne umjetničke instalacije ili stare ribarske mreže. Ne puštaju Olivera ni stalno iste 4 klapske pjesme. 4
posluga: Odličan glavni konobar (Goran, mislim), ideal, i nešto indisponirani i diskretno nadrkani mali od nošenja tanjura. Makar svi jako uslužni i fini. Ocjenu dajem zbog Gorana. 5
cijena: ha, počnite štedjeti, ali value for money je neupitan.
posljednji sud: Nije 100% savršenstvo, ali ipak sjedni, pet. Odličan domaći riblji restoran s dušom koji može posramiti masu inferiornih jadranskih copy/paste konoba i restorana naziva Maestral, Gajeta ili Adria, koji služe deranju turista i misle da je dovoljno obući mornarsku majicu, nasrati prepariranu sabljarku na zid, nabiti Grdovića ili Olivera i nuditi orade s ćevapima.
Na putu natrag skoknuli do Nacionalnog parka Krka. Oduševljenje! Bolje od skupljih i razvikanijih Plitvica. Divljije, prirodnije. I ribe su veće kulerice.
Prednost Krke je što se može kupati. Osim ako ti dan ne usere neoplođeno jajašce pa možeš samo noge umakati, dok 90-godišnje babe kraj tebe rone i plivaju leptir.
Kad se od Skradina skrene na autoput, kojih pola km prema Splitu je taj neki novi vidikovac/odmorište čije ljepote su nam mnogi opjevavali. Ne uzalud. Jest da je termometar u autu pokazivao 43 i mozak mi je bio kornfleks nakon pola dana cmarenja u mlijeku, ali pogled je moćan (ušće Krke u more), a odmorište odlično.
Ima kantinu s pašticadom i srdelama sa žara za nevelike pare, ali i pravi restoran. Obnevidjeli od sunca, sjeli smo u restoran i prepustili se jako ugodnom mladiću koji nas je veselo opsluživao. Osim što im je najbolje pivo Ožujsko (Ožujsko ili Stellu? Da vam odrežem lijevu ili desnu nogu?), no to te na 43 stupnja i u stanju dehidracijske groznice ne smeta, sve ostalo je bilo za najtopliju preporuku, čak i interijer. Nudili su frišku janjetinu s ražnja i znam da me to nečastivi iskušavao, ali, priznajem, slaba sam i podlegla sam. Nakon na vijeke vjekova nenadmašne creske janjetine (Loznati), ovo mi je možda sljedeća najbolja ikad. Evo što čovjek dobije za 266 kn: 2 piva, kruh iz peke, 80 dkg janjetine i to odličnih komada tako da je porcija čak malko previše, ako to s janjetinom ikad može biti slučaj, domaće povrće sa žara (luk, paprika, paradajz, tikvice), 2 salate, rogačicu. Ako to nije isplativo, neka mi netko ugradi želučanu premosnicu.
U sljedećoj epizodi ni spomena hrane, ali zato velika količina idolopoklonstva prema Tori.
Post je objavljen 27.06.2007. u 16:07 sati.