gurwoman

četvrtak, 14.06.2007.

Neurozice

Danas sam jela nešto s nečim i dogodilo mi se nešto. Onda sam se sjetila jednog starog Garfielda (čiji lik i djelo štujem već preko 20 godina, iako je u zadnje vrijeme samo otrcana franšiza za mlaćenje para, ali nekad davno imao je genijalnih trenutaka) kojem se isto to dogodi:

Ako jedem x, y i z, nesvjesno se trudim izračunati koliko čega smijem u kojim intervalima staviti u usta jer ako npr. x-a nestane, a y i z još imam - panika. Jedna od mojih malih slatkih neuroza koje su mi gotovo pa drage. Daju na karakternosti i šarmu. Tješim se. Kao kad godinama imaš gljivice pa se već i sprijateljite i daješ im imena (nije osobno iskustvo). Ima tih neurozica, naravno, još sijaset. Zapravo, ja sam latentno vjerojatno cijeli jedan muzej neuroza (ima nešto u genetici) i mojem budućem potomku jamačno će biti zabavno kad sve to prošiklja van jednog dana. No pustimo sad neuroze budućnosti. Nedavno sam obznanila da balavim dok spavam (a ispalo je da je to često i uvriježeno kao celulit), pa evo da u sklopu ogoljavanja svoje persone podijelim s čitateljstvom nekolicinu ovih malih, kućnih neuroza:

- U krevetu sam fašistica (ne, nisam na TO mislila). Imam svoj složen, ezoteričan sustav kako posteljina mora stajati i pod kojim kutem, i spremna sam do dugo u bijelu zimsku noć namještati svoj i njegov poplon, jastuke i sve, dok ne postignem željeni raspored. On mi se smije i nekad malo potegne poplon samo da mi napakosti, na što se ja sva zajapurim kao Zazun iz Vitezova orijenta kad ga potegneš za rep. Znam da će se po noći ionako sve poremetiti, ali ako krevet nije posložen po mom, ne mogu u njega ući.

- Ako odem van, npr. šest koraka ispred haustora i nazad, i apsolutno ništa ne diram putem, opet ću kad dođem doma imati potrebu oprati ruke.

- Da moj odabranik ima lakši san, vjerojato bi me već odavno katapultirao. Dok ne zaspim (što zna potrajati jer često patim od nesanice i nemirnog sna, ali to već spada u teže neuroze), mogu 3865 puta namještati glavu dok ne nađem pravi položaj na jastuku. Neki bolesni poriv stalno mi govori "ne, to nije TAJ položaj, postoji bolji, nađi ga" i tako se iritantno vrtim i gnijezdim u potrazi za idealnim položajem glave na jastuku, koji je načešće samo utopija.

- Dok gledam film u kinu, mora vladati apsolutna tišina. Ako netko 45 redova dalje zašuška vrećicom kokica, želim mu dugu i bolnu smrt. Ali izvan kina, da me vriskovi ne ometaju u gledanju.

- Dok vozim, bolesno pedantno pazim da u treću stavim točno nakon što prijeđem 40 km/h, a u četvrtu nakon 60 km/h.

- Ne volim da me dotakne strano ljudsko tijelo, npr. očeše u prolazu ili se prilijepi za mene u tramvaju. A apsolutno se gnušam tramvajskog dodira gole kože o moju golu kožu. Ali ne iz nekih higijensko-bakterioloških razloga nego... Ne znam.

- Ako u društvu pijem flaširano pivo, obavezno kompulzivno ljuštim etiketu s boce i izobličavam strukturu čepa (a ako su oni s kolutom za potezanje, onda ga manijakalno bezbroj puta stavljam na prst i mičem, kao prsten).

Evo nove prijateljice koja je nedavno ušla u moj život i naše dućane. Skupa je kujica, ali dobraaaa. Nekad bih ovo smatrala svetogrđem, ali mislim da nadmašuje Guinness, barem dućanski. Butkovićevski rečeno - zaokružena i duboka aroma optimalno uravnoteženih komponenti. Upoznajte stout O'Hara's:

I za kraj, ako sudbina ljudi iz filma Djeca čovječanstva ikad zadesi kokoši, evo što nas čeka: