Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
ponedjeljak, 28.05.2007.
Nesuvislice, koje kasnije ipak izrode temu
Pristojno je od posta da ima neku temu, nit vodilju, poantu, kontekst... Ovome toga manjka, no moram nešto napisati jer to očekuje šačica vjernih čitateljica, a i paše piskaranje dok vani lije pljusak.
Raspoloženje se diglo za koji centimetar od prošlog javljanja jer sam u međuvremenu dala ispitić i dobila 5! Sad hitno treba do 9. mjeseca nažvrljati sinopsis magisterija (kako to samo gordo zvuči).
Nakon ispita sam se išla nagraditi u Zvonce. Čisto iz pedagoških uvjerenja. Treba znati i nagraditi i kazniti. I mrkvica i batina. Motivacija za sljedeće ispite. Okusni pupoljak je malo indisponiran pa neće bilježiti dojmove. Ali dobro je omastio brk komadom znalački pripremljene mesine.
Mislila sam raditi neki popis najvećih postignuća do 30. godine, najvećih životnih zajeba, blamova, odluka što iza tridesete, ne znam, samo da se radi popis... Prošla volja. Popisi su pase. Danas imam za reći samo nekoliko nepovezanih rečeničnih nizova. Prvo, vina Edija Simčiča (ako si to ne mogu priuštiti prije 30. rođendana, ne znam kad bi) su mrak. Barem sudeći po bijelom pinotu koji cuclamo od jučer. Danas ću njime zaliti već dobrano ofucale Kućanice. Šteta što Bree više ne loče chardonnaye, fino bismo si pasale. A Zodiac je zanimljiv film, ali totalno netipičan Fincher pa to može zbuniti poklonike istog. Malčice predug i previše u širinu. Bez intimne, mračne komornosti. Mala zanimljivost: znate li da je David Fincher režirao Madonnin Vogue i Freedom Georgea Michaela? Mora čovjek nekako početi.
Dakle, subota i rođendanski roštilj, već tradicionalan. Ima sve više onih koji na primisao proslave rođendana kolutaju očima i kažu "Kaj se tu više ima slaviti? Bezveze, kome se to da?" E, pa, čestitari moji dragi i donosioci poklona, neću nikad biti jedna od tih. Vjerojatno ću zamrziti rođendane budem li morala slaviti one debilne dječje kad se dijete koje još nije ni u lakanovskoj zrcalnoj fazi svečano posjedne nasred sobe kao izlika da se kokoši nakokodaču, uz glazbenu kulisu Trešnjevačkih mališana. Ili, ne dao bogo, one nakon zrcalne faze kad se mora slaviti u mekdonaldsu, što je moja definicija pakla. Što god bilo, mislim da mi moj rođendan nikad neće prisjesti. Da, dobro, to je, objektivno gledajući, dan kao i bilo koji drugi i nema ništa veličanstveno i euforije vrijedno u činjenici da na taj dan kalendarski zaokružujem sumu svojih godina po zapadnjačkom sustavu mjerenja vremena, a što je uopće vrijeme? Ako mi daje iole opipljiv i društveno opravdan razlog da sazovem bližnje na druženje uz jelo, pilo, trkeljanje i evociranje uspomena, ja sam za. Živjeli rođendani. Iako, i nisam imala nešto ludih i nezaboravnih proslava. I draže koje pamtim su sve novijeg datuma. Makar, opet, nikad to nije bio neki spektakl. Imate nekih prijedloga, želja što bih mogla izvesti da upečatljivije zapečatim trideseti? I ne, gola skakala u Jarun ne budem!
Kako se prošle godine vrijeme s nama igralo psiholoških igrica, odem ja na 7-dnevnu prognozu. I što vidim za subotu?
Aaaarghhh! I sad ti kupuj roštiljni materijal dan unaprijed i mariniraj. Bumo vidli, tješim se da su 7-dnevne prognoze varljive. A gle tek mnoštvo događaja na isti dan! Tekma s Estonijom. To hoću. Morat ćemo se prikrpati nekom kafiću. Izbor novog predsjednika SDP-a. Na to ne mogu utjecati. Ali ako Bandi pobijedi, molim vas, nek me netko upuca. Finale Zvijezda pjevaju. Hm-hm, morat ćemo imati nekog tko će dojavljivati rasplet jer će inače oblak neizvjesnosti stalno visjeti nad proslavom.
Ove godine ćete čak dobiti i od moje ruke rađen kolač! Ne brinite se, jest da sam bila malo ćudljiva i poludepresivna u zadnje vrijeme, ali ne bude ništa morbidno:
Mislim da je ovak nešto puno zgodnije...
Aj zdravo, i dođite sutra u Aquarius na Afion. Kupimo karte i pomozimo im da dođu na nulu (reče pizda koja je objeručke zgrabila svoju besplatnu kartu).
ponedjeljak, 21.05.2007.
Stara koka, stara juha
U petak ujutro igrala tenis, a navečer badminton, nakon 125 godina. Oboje vrlo lagano, penzionerski. U nedjelju šetuckala po Sljemenu, onom najosnovnijom laganom stazom, tempom pospane kljaste mazge na umoru. Jučer me boljela desna ruka dok sam dizala kriglu od pol litre Paulanera. Danas je ponedjeljak i umirem. Hodam kao John Wayne koji je gostovao u Deliveranceu, gdje su ga gorštaci nekoliko puta dobro naguzili. A, kao, od Božića više-manje redovito idem u teretanu. I kak sad? Čemu to? Uz to, čekam japansku zastavu u gaćama koja nikako da se pojavi. Alergija me i dalje drži pa kihnem 76 puta dnevno i potrošim 2,5 paketića maramica. Nije ni to sve, za desetak dana ću imati 30 pa sam kontemplativna i refleksivna. Njanjava i iritantno depresivna. Tko sam, zašto sam, kamo idem, gdje sam bila i hoću li se znati vratiti? Nekad nakon malo fizičke aktivnosti ne bi jaukala ko Jeremija tri dana.
Spremam i taj ispit, u četvrtak valjda idem, tek toliko, ne može biti lakši, a razvlačim ga mjesecima jer se ne mogu koncentrirati na prisilno učenje duže od 6 minuta. Guzica mi eksponencijalno raste iako jedem zdravo i izbacijem kruh. Itd., itd. Hoću reći, stagniram i mentalno i fizički. A može biti samo gore! Nikad više pupoljkom. Da sam Gaussova krivulja, sad bih već lagano bila na onoj desnoj polovici koja ide prema dolje. Kako još desetljećima održavati strast? I gdje je? Žene oko mene već djecu doje, a meni je ta pomisao privlačna koliko i pomisao na šetanje Bagdadskim predgrađem zaogrnuta samo u američku zastavu. Sebičnost i strah, ništa više. Nijedan plan zacrtan posljednjih godina nisam dovršila do kraja. Jedva da i započela. Samo brcam ko kokoš po polju. Da sam ameba, bila bih svrsishodnija. Zadnjim neutronima snage danas sam pokušala prkositi ovoj apatiji i beznađu savršenom večerom. Grilala marinirani pileći file i šampinjone, uz to jabučni chuttney (kupila ga iz znatiželje u Biju-biju i od danas sam registrirana ovisnica o istom) i salata od bobija. Za desert lagani kolačić od trešanja kakav je u subotu radila Ana. I sad, čekajući glupe Kućanice koje su promijenila termin i zabile mi nož u leđa, pijuckam zadnje zalihe Velveta (znam da sam obećala češku pivsku top-listu, ali degustacijsko razdoblje još traje pa će lista pričekati). Ali nema mi sve to skupa smisla.
utorak, 15.05.2007.
Red svirke, red hrane
Dva koncerta u istom tjednu. Ko da mi je šesnajest let i živim u nekoj svjetskoj metropoli. Ah, taj vražji cinizam naspram Zagreba, još me nije napustio nakon povratka iz Praga.
Prvo Let 3. Opet. Ali nema veze. O dvorani stimulatorici znojnih žlijezdi već je sve rečeno posvuda okolo. O sjajnoj svirci također. Iako sam izašla na pola koncerta na zrak. Mislim da mi je to možda neki deseti koncerta Leta 3 u životu, ali nikako da mi dosade. Ne znam jel da brojim i ono kad su još u srednjoj svirali u Kulušiću pa sam išla s Ljubićkom, ali morala sam doma do ponoći. Vidjela sam samo predgrupu Dikobraz i klela majku, sebi i svima. Taj Dikobraz me još par puta pratio kao neželjena predgrupa ili dodatak na pokojem hepeningu.
U subotu je bio Mate Mišo Harvey u Tvornici. Nikad praznija Tvornica, a opet dovoljno puna da ti ne bude neugodno kak nema nikog. Bez gužve na WC-u, na šanku... Milina. Harvey nije doživljaj za pamćenje, ali ugodna razbibriga za sat i pol druženja i gemišta. Jedina zamjerka je što je koncert bio usred Eurosonga. Pih, Australac, što on zna o kultu kolektivnog gledanja Eurosonga i svečanosti ismijavanja svega i svačega. Evo i slike. Nije Reuters, nije HINA, to je Danči.
Što se hrane tiče, opet ja o bobu. Radila ga na rimski način, bilo u pretprošlom beskorisnom smeću od priloga u Jutarnjem, zvanom Glorija IN, koji osim pokojeg dobrog recepta hrvatskom ubogom puku nudi samo slike proizvoda tipa štipaljka za izdanke kineskog hibiskusa od tikovine za 893 kune ili dizajnerski držač za tampone u obliku slonića od porculana za samo 1200 kn.
Uglavnom, Rimljani zdinstaju mladi luk pa pancetu, zatim na to bob (nisam ljuštila opnu) uz čašu bijelog vina dok ne ispari, onda dodati šašu vode, sol, papar i kuhati dok voda ne ispari, a bobi bude mekan.
Osmislila sam i izmišljotinu za stolni roštilj (ona Philipsova željezna ploča, preporučujem). Lokardice filetirala i držala u marinadi limun-sol-papar-ružmarin-maslinovo ulje. Spekla, zajedno s ploškama tikvica. Fe-no-me-nal-no. Uz Mendekov bijeli Mozaik.
To je ovaj triptih na slici. Vidi se i moja nova najbolja prijateljica, maramica.
Za kraj, Didov san je nakon trećeg posjeta zaslužio ulazak u rubriku Patrola okusnog pupoljka:
objekt: konoba Didov san, u vrletima Kajzerice
kako sam se ondje obrela: neradni ručak s Ljubićkom, a morao je biti blizu Kajzerice jer se dotična žurila na manikuru u 18 h.
pojele te popile: travarica, janjeći kotleti s kuhanim krumpirom i brokulom te zelena salata ja, didova tava (nekoliko vrsta mesine uz pećeni krumpir i povrće) uz salatu od zelja ona, pola litre crnog, voda, kava, medovača
ponuda: ukusna hrana, ali ne za raspametit se. Plus je što za kuver ne daju neki smljeveni ispljuvak u obliku paštete nego fine uštipčiće sa mladim svježim sirom. I jedno od rijetkih mjesta gdje žabe i jegulje imaju veliku ulogu na meniju. Prva dva puta sam jela jeguljno-žablji brudet, koji je bio fin, ali opet daleko od savršenstva, no nema veze jer je samo jedenje toga dovoljno egzotično i zanimljivo. Iako su konoba, nema ničeg ribljeg, budući da je konoba imotska. Jelovnik je narodski i dosljedan i to mi se sviđa. Otvorena vina vrlo pitka, rakije dobre. Imaju peku koja me mami, ali treba je naručiti unaprijed pa još čekam priliku. 4
ambijent: ne samo da nema dvorišta nego nema ni prozora jer su u podrumu. Nije mi smetalo. Fino hladnjikavo. Drveno. Starinsko. Ambijent didovog podruma. Prostrano. Jedino škvadra nekad zna biti ko iz najgorih vicova o Hercegovcima, ali i to ima neke draži. U svakom slučaju, bolje od uštogljenih japija. 4
posluga: svaki put normalni, vrlo ljubazni i kooperativni. Čak se i neusiljeno smiješe. Ljubićka je i cigaretu nažicala od konobarice. 5
cijena: korektna. sve gore navedeno bilo je manje od 200 kn. 4
citat dana: Ljubićka: "Jesu didova tava (to je ona jela) i didov unuk (jelo za klince) u rodu?"
posljednji sud: ukupno solidna četvorka. Savršeno mjesto za zameziti domaću hranu kad zapeku vrućine i odmoriti se izvan dohvata mobitela jer je signal na rubu egzistencije.
ponedjeljak, 07.05.2007.
Turneja po Austrougarskoj 2007.
Zagreb-Beč-Prag-Zagreb. 6 dana, 4 kotača, 2 želuca, 1000-injak km... Evo me! Vratim se u domovinu i što čujem? Glavaš opet ne jede. A jebote... Ali dobro, nećemo o tome.
Što reći o Beču? Ovo je prvi put da sam kak spada prespavala u njemu, ali svejedno nikako da se u bivšoj metropoli zadržim duže od 24 h. Lijep je Beč, ovako ovlaš fizički. Ima, recimo, uskoro veliki koncert Zdravka Čolića, grad prepun plakata s ispeglanom slikom. Istovremeno, za Beyonce sam vidjela samo jedan neugledan plakatić. I odemo tako na gulaš i pivo u simpatičnu kavanu-gostionicu die (der, das?) Alte Wien, pomno izabranu u pokrajnjoj uličici zbog nekog melinolikog, a opet kulturnog bečkog štiha. Izgleda kao mjesto u kojem je Strauss mogao visiti svaku večer dok je još bio adolescent i slušao alternativu. I sve super, nabadam njemački, a onda skužimo da nas poslužuje Dubrovčanin. A vlasnik Makaranin. I sve osoblje naše. Beč - sve je veliko, nisi doma, a opet kao da jesi.
No našli smo i nešto čega još nema u nas, ali vjerojatno bude skoro na špici. Posljednji krikovi pseće mode iz dućana psećom opremom u centru Beča.
Zašto bi samo vlasnica šetala u Burberry suknji?
Evo i nešto za sportskije tipove pasa, idealno za jutarnji piš.
Imade tu svega, od stajliš krevetića, remena, šeširića... Tko kaže da psi ne vole pratiti najnovije trendove i zalijevati drveće dotjerani kak se šika?
No, ono najzanimljivije su moderne pseće naočalice. Jedino ne znam jel se dobivaju s dioptrijom ili su samo šminka.
Prošetali smo malo i do Pratera. Nikad bila. Mislila sam da je tamo samo onaj veliki kotač-ringišpil i eventualno neki parkić i da neće biti nikog jer je Praznik rada, a Bečani su prefini da ga slave na livadi uz grah, sigurno negdje jedu zaherice i plešu valcere.
Teška zabluda. Prater je veličine San Marina, mješavina vašara i zabavišta s hrpom ringišpila i raznih perverzija za izmusti pare djeci i onima koji se tako osjećaju (ja sam išla na vožnju Dizzy Mouseom i usrala se od turbulencija neočekivanih). Gužva je bila nenormalna, kao u 8 ujutro u 12-ici na Remizi, kad hoćeš s jednog kraja kola doći na drugi da cvikaš kartu. Ali na puuuno većoj površini. A škvadra... Urnebes. Raj za sociologe. 2% turisti, čuđenje u svijetu, 18% austrijski white trash, 80% best of Balkan&Turska. Ovi potonji su najbolji. Nisam rasist ni ksenofob, bar mislim, pa komentiram čisto s estetske strane, ne međunacionalne. Nisam ni neka Marija Cvitanović, ali moj osjećaj za estetsko osjećao se kao Dresden pod bombama. Osim uobičajenog mačo- i flundra-dekora, vidjela sam nešto za što se molim da nikad neće doći u ove krajeve. Fudbokeza. Nakaradan spoj irokezice mavrovićke koja završava raskošnom fudbom. Uz to zlatna lančuga kojom možeš trajekt privezat, utegnuta majičica i špic-papak. Tisuće takvih klonova koji jezde okolo i frcaju testosteronima. Jebiga, nisam se usuđivala vaditi fotić. Možda i bolje. Uh.
Za više nego preporučiti je hostel Wombat (Beč, Minhen, Berlin). To ja zovem hostelom.
Prijeđimo na Prag. Prag, četvrti put, nakon 1998., 2000. i 2002. (cure?).
Braća Česi. Možemo se mi njima rugati koliko hoćemo zbog outfita koji furaju po Jadranu, Škode nakrcane paštetama (uopće im se ne čudim) i bizarnih nesreća u koje stalno upadaju zbog naivne sklonosti avanturama tipa "idem ja sad malo luftićem obići Kornate, baš fino pirka ova burica". Ali ja im kapu skidam. A da sam Mesić, poslala bih im neku službenu državničku ispriku što moraju ovdje kad dođu trpiti nešto poput Žuje za 2-3 puta veću cijenu od svojih zlatnih hmeljnih nektara.
Mogla bih sad zadaćnice ispisivati zašto volim Prag, ali pustimo sad opća mjesta kao ugođaj, arhitekturu, povijest, pivo, jeftinoću... Evo popisa nekih (na)novootkrivenih razloga moje vječne ljubavi prema Prahi, kao i još ponekih zapažaja.
Zašto još volim Prag?
1. Zbog DJ-a Jirke i vikenda u Lucerni, koji ima posebno mjesto u spomenaru moje mladosti. Puštati hitove 80-ih uz prikaz spota na videozidu nije ideja za Nobela, već je i klišej, ali na tako genijalnom prostoru, uz odlične ljude i atmosferu, uz Pilsner i beton, meni je to čarolija. Suckerica sam za Jirkom. Možda već ima godina ko Joda, ali mislim da će to vječno raditi. Ili prenijeti tajne zanata na potomka, kao u Fantomu.
2. Zbog toga što doživljaj komunikacije konobar-gost ima posebnu draž kad se makneš iz uskog centra u neku lokalniju krčmu gdje nitko ne zna engleski, iako uredno drže jelovnik i na engleskom.
3. Zbog nepisanog pivskog znakovnog jezika. Ako ispiješ pivo i odložiš praznu čašu, konobar odmah nosi novu. Ako ostaviš guc-dva, samo će pitati nakon nekog vremena. Ako staviš podložak na čašu, više neće nositi.
4. Zato što i dalje imaju hrpu suvenira i pizdarijica s likom relikvija kao što su Krtek i Fik.
5. Zato što uz poplavu Starbucksa, McDonaldsa i ostalog, na štandovima s kobasama uz veliki natpis hot dog i dalje piše isto to i na češkom (rahlik nešto... bohemistkinje moje, gdje ste?).
6. Zato što me u 4 dana landranja po ulicama nitko nije žicao krunu, davio glupostima, gurao u gužvi, trljao se o mene ili mi turao zmazanog plišanog peseka na stol dok jedem.
Best of preporuke Okusnog Pupoljka:
1. Pivnica u Medvidku - Medvedgrad bi to htio biti, ali nije. A ovi još imaju i vrt, pansion, pivovaru-muzej i beershop s raznim draguljima. I svoje jako dobro pivo Oldgott. I neko X-33 (ime baš nije apetitlih) od čak 33% slada koje nismo probali i zato klečim na kuruzi svaki dan. A porcija patke je bio prizor koji neću zaboraviti. Tanjur s pterodaktilom izvaljenim preko stoga kupusa. Od šoka zaboravih uslikati.
2.Čajana Dobra čajovna. To čovjeku treba nakon naporne noći. Skinuti cipele, izvaliti se na jastucima, okružen bambusovinom i samoćom, slušati pjev tibetanske frulice u pjesmi koja traje cijeli CD i svaki takt je identičan prethodnom, nalijevati se čajem imena Zhung Wei Fou Li Peng Mau Weh Dong Sen Shing koji prvo sam slažeš uz pomoć cijelog seta posudica veličine naprstka za šivanje i listati ponuđeni češki National Geographic. Mojih najopuštenijih 45 min u dugo vremena. Mi smo ono u Ilici imali čajanu, jel? Zašto sve dobro kod nas propadne? Da, malo smo tržište i jadni smo, ali čak i u Ljubljani čajana opstaje već preko 10 godina.
3. krčma-restoran U pravdu. Zgodno, malo zabačeno, atmosferično, manje turista nego Čeha (mi bili jedini), dobra piva (tu se dogodio sudbinski susret s Masterom) i silno ok osoblje koje ne govori engleski. Fino pojela i popila za pare s kojima sam na povratku u austrijskom cestovnom odmorištu popila kavu i sok od ananasa i kivija.
4. krčma U Vejvodu - tipična vesela pivnica krcata najraznolikijim svijetom, od debelih čeških kamiondžija do japanskog para koji čine djevojče roza kose odjeveno u sve dugine boje i majicu hello kitty te golobradi mladac koji se fura na azijsku inačicu limahla. I svi s kriglama u rukama. Odlično mjesto za prvu lekciju početnicima.
5. Pivnica i bowlingarna u hotelu Corinthia Towers (Vyšehrad). Ima i neka bliže centru, ali nije radila. Tu je fora što je to hotel s 5 zvjezdica pa su svi turbouslužni i prijazni, poligloti, ali ne uštogljeni, cijene su malo više, ali za naše pojmove još uvijek vrlo prijateljski raspoložene. Di bi ja u Zagrebu išla na pivo i kuglanje u Sheraton, a da ne podignem omanji nenamjenski kredit?
Evo majstorice u elegantnoj pozi izbačaja. Što je poptpuno slučajno uhvaćeno, jer sam inače pokazivala koordinaciju Bambija na ledu i preciznost Arapovića da mora zavezanih očiju gađati tricu.
Kad sam već gore počela s opanjkavanjem sela našeg malog - jedina zagrebačka bowlingarna u Importanneu je davno zatvorena i ne postoji mjesto gdje kokoš poput mene može ići komercijalno kuglati, a da se ne učlani u neki klub.
Neću više drviti sa svojim preoduševljenim impresijama čitateljstvu koje to sve ili već predobro zna ili ga baš briga i ne može se uživjeti.
Za promjenu, evo i jedne negativne stvari o Pragu. Koja je više nuspojava globalizacije, masovnog turizma i low-budget letova. Englezi na momačkoj večeri. Vidjela sam tu pošast ranije u Dublinu i Budimpešti, ali ovdje su mi stvarno prisjeli. Gomila ih je. Bauljaju u formacijama pijani već u 8 navečer (da se stignu otrijeznit i opet nalit istu večer), većinom izgledaju kao braća Vinnieja Jonesa i ispuštaju zvukovlje naprema kojem se pijani Shane MacGowan koji urla na trećeligaškoj utakmici čini kao Oliver Mlakar dok recitira Matoševe sonete. Ma dobro još i sve to, ali podcjenjivačka bahatost je ono što ne mogu provariti. Toliko ih je da je sve više engleskih kvazipubova za Engleze koji po cijele dane puštaju utakmice engleske lige. Jest da smo u jednom sasvim ugodno odigrali biljar i popili domaće pivce, ali ipak mi nisu dragi.
Ne tako davno sam Zvonki koja se bacila u turistički biznis savjetovala da radi takve stag party aranžmane za Zagreb i da bude to hit kad se tržište zasiti Praga i Pešte te poželi novu egzotičnu destinaciju za jeftino oblokavanje i majmuniranje. Povlačim riječ. Malo je to prenaporno. A i kod nas bi vjerojatno izbio rat nakon što čopor pijanih Engleza odjevenih u Batmane nekom lokalnom izbrijanom Rambu 4 u Pashi svojim urlanjem engleske navijačke zagluši novi hit Jelene Karleuše pa se budžo lati pljuce.
Više sam očekivala od Českih Budjejovica.
Pustoš. Nedjelja, kiša. Bljah. I nigdje putokaza do pivovare. Sramota. Pa po što bi turist išao onamo, ako ne to? Popušili smo i to i u Pragu posjet pivovari Staropramen (rezervirajte unaprijed). Kad smo kod piva, u sljedećem postu popis ispijenih piva i prigodni degustatorski komentari, htjeli vi to ili ne.
