Pregled posta

Turneja po Austrougarskoj 2007.

Zagreb-Beč-Prag-Zagreb. 6 dana, 4 kotača, 2 želuca, 1000-injak km... Evo me! Vratim se u domovinu i što čujem? Glavaš opet ne jede. A jebote... Ali dobro, nećemo o tome.

Što reći o Beču? Ovo je prvi put da sam kak spada prespavala u njemu, ali svejedno nikako da se u bivšoj metropoli zadržim duže od 24 h. Lijep je Beč, ovako ovlaš fizički. Ima, recimo, uskoro veliki koncert Zdravka Čolića, grad prepun plakata s ispeglanom slikom. Istovremeno, za Beyonce sam vidjela samo jedan neugledan plakatić. I odemo tako na gulaš i pivo u simpatičnu kavanu-gostionicu die (der, das?) Alte Wien, pomno izabranu u pokrajnjoj uličici zbog nekog melinolikog, a opet kulturnog bečkog štiha. Izgleda kao mjesto u kojem je Strauss mogao visiti svaku večer dok je još bio adolescent i slušao alternativu. I sve super, nabadam njemački, a onda skužimo da nas poslužuje Dubrovčanin. A vlasnik Makaranin. I sve osoblje naše. Beč - sve je veliko, nisi doma, a opet kao da jesi.

No našli smo i nešto čega još nema u nas, ali vjerojatno bude skoro na špici. Posljednji krikovi pseće mode iz dućana psećom opremom u centru Beča.

Zašto bi samo vlasnica šetala u Burberry suknji?


Evo i nešto za sportskije tipove pasa, idealno za jutarnji piš.


Imade tu svega, od stajliš krevetića, remena, šeširića... Tko kaže da psi ne vole pratiti najnovije trendove i zalijevati drveće dotjerani kak se šika?


No, ono najzanimljivije su moderne pseće naočalice. Jedino ne znam jel se dobivaju s dioptrijom ili su samo šminka.



Prošetali smo malo i do Pratera. Nikad bila. Mislila sam da je tamo samo onaj veliki kotač-ringišpil i eventualno neki parkić i da neće biti nikog jer je Praznik rada, a Bečani su prefini da ga slave na livadi uz grah, sigurno negdje jedu zaherice i plešu valcere.



Teška zabluda. Prater je veličine San Marina, mješavina vašara i zabavišta s hrpom ringišpila i raznih perverzija za izmusti pare djeci i onima koji se tako osjećaju (ja sam išla na vožnju Dizzy Mouseom i usrala se od turbulencija neočekivanih). Gužva je bila nenormalna, kao u 8 ujutro u 12-ici na Remizi, kad hoćeš s jednog kraja kola doći na drugi da cvikaš kartu. Ali na puuuno većoj površini. A škvadra... Urnebes. Raj za sociologe. 2% turisti, čuđenje u svijetu, 18% austrijski white trash, 80% best of Balkan&Turska. Ovi potonji su najbolji. Nisam rasist ni ksenofob, bar mislim, pa komentiram čisto s estetske strane, ne međunacionalne. Nisam ni neka Marija Cvitanović, ali moj osjećaj za estetsko osjećao se kao Dresden pod bombama. Osim uobičajenog mačo- i flundra-dekora, vidjela sam nešto za što se molim da nikad neće doći u ove krajeve. Fudbokeza. Nakaradan spoj irokezice mavrovićke koja završava raskošnom fudbom. Uz to zlatna lančuga kojom možeš trajekt privezat, utegnuta majičica i špic-papak. Tisuće takvih klonova koji jezde okolo i frcaju testosteronima. Jebiga, nisam se usuđivala vaditi fotić. Možda i bolje. Uh.

Za više nego preporučiti je hostel Wombat (Beč, Minhen, Berlin). To ja zovem hostelom.

Prijeđimo na Prag. Prag, četvrti put, nakon 1998., 2000. i 2002. (cure?).
Braća Česi. Možemo se mi njima rugati koliko hoćemo zbog outfita koji furaju po Jadranu, Škode nakrcane paštetama (uopće im se ne čudim) i bizarnih nesreća u koje stalno upadaju zbog naivne sklonosti avanturama tipa "idem ja sad malo luftićem obići Kornate, baš fino pirka ova burica". Ali ja im kapu skidam. A da sam Mesić, poslala bih im neku službenu državničku ispriku što moraju ovdje kad dođu trpiti nešto poput Žuje za 2-3 puta veću cijenu od svojih zlatnih hmeljnih nektara.

Mogla bih sad zadaćnice ispisivati zašto volim Prag, ali pustimo sad opća mjesta kao ugođaj, arhitekturu, povijest, pivo, jeftinoću... Evo popisa nekih (na)novootkrivenih razloga moje vječne ljubavi prema Prahi, kao i još ponekih zapažaja.

Zašto još volim Prag?
1. Zbog DJ-a Jirke i vikenda u Lucerni, koji ima posebno mjesto u spomenaru moje mladosti. Puštati hitove 80-ih uz prikaz spota na videozidu nije ideja za Nobela, već je i klišej, ali na tako genijalnom prostoru, uz odlične ljude i atmosferu, uz Pilsner i beton, meni je to čarolija. Suckerica sam za Jirkom. Možda već ima godina ko Joda, ali mislim da će to vječno raditi. Ili prenijeti tajne zanata na potomka, kao u Fantomu.

2. Zbog toga što doživljaj komunikacije konobar-gost ima posebnu draž kad se makneš iz uskog centra u neku lokalniju krčmu gdje nitko ne zna engleski, iako uredno drže jelovnik i na engleskom.
3. Zbog nepisanog pivskog znakovnog jezika. Ako ispiješ pivo i odložiš praznu čašu, konobar odmah nosi novu. Ako ostaviš guc-dva, samo će pitati nakon nekog vremena. Ako staviš podložak na čašu, više neće nositi.
4. Zato što i dalje imaju hrpu suvenira i pizdarijica s likom relikvija kao što su Krtek i Fik.

5. Zato što uz poplavu Starbucksa, McDonaldsa i ostalog, na štandovima s kobasama uz veliki natpis hot dog i dalje piše isto to i na češkom (rahlik nešto... bohemistkinje moje, gdje ste?).
6. Zato što me u 4 dana landranja po ulicama nitko nije žicao krunu, davio glupostima, gurao u gužvi, trljao se o mene ili mi turao zmazanog plišanog peseka na stol dok jedem.

Best of preporuke Okusnog Pupoljka:
1. Pivnica u Medvidku - Medvedgrad bi to htio biti, ali nije. A ovi još imaju i vrt, pansion, pivovaru-muzej i beershop s raznim draguljima. I svoje jako dobro pivo Oldgott. I neko X-33 (ime baš nije apetitlih) od čak 33% slada koje nismo probali i zato klečim na kuruzi svaki dan. A porcija patke je bio prizor koji neću zaboraviti. Tanjur s pterodaktilom izvaljenim preko stoga kupusa. Od šoka zaboravih uslikati.
2.Čajana Dobra čajovna. To čovjeku treba nakon naporne noći. Skinuti cipele, izvaliti se na jastucima, okružen bambusovinom i samoćom, slušati pjev tibetanske frulice u pjesmi koja traje cijeli CD i svaki takt je identičan prethodnom, nalijevati se čajem imena Zhung Wei Fou Li Peng Mau Weh Dong Sen Shing koji prvo sam slažeš uz pomoć cijelog seta posudica veličine naprstka za šivanje i listati ponuđeni češki National Geographic. Mojih najopuštenijih 45 min u dugo vremena. Mi smo ono u Ilici imali čajanu, jel? Zašto sve dobro kod nas propadne? Da, malo smo tržište i jadni smo, ali čak i u Ljubljani čajana opstaje već preko 10 godina.
3. krčma-restoran U pravdu. Zgodno, malo zabačeno, atmosferično, manje turista nego Čeha (mi bili jedini), dobra piva (tu se dogodio sudbinski susret s Masterom) i silno ok osoblje koje ne govori engleski. Fino pojela i popila za pare s kojima sam na povratku u austrijskom cestovnom odmorištu popila kavu i sok od ananasa i kivija.
4. krčma U Vejvodu - tipična vesela pivnica krcata najraznolikijim svijetom, od debelih čeških kamiondžija do japanskog para koji čine djevojče roza kose odjeveno u sve dugine boje i majicu hello kitty te golobradi mladac koji se fura na azijsku inačicu limahla. I svi s kriglama u rukama. Odlično mjesto za prvu lekciju početnicima.
5. Pivnica i bowlingarna u hotelu Corinthia Towers (Vyšehrad). Ima i neka bliže centru, ali nije radila. Tu je fora što je to hotel s 5 zvjezdica pa su svi turbouslužni i prijazni, poligloti, ali ne uštogljeni, cijene su malo više, ali za naše pojmove još uvijek vrlo prijateljski raspoložene. Di bi ja u Zagrebu išla na pivo i kuglanje u Sheraton, a da ne podignem omanji nenamjenski kredit?
Evo majstorice u elegantnoj pozi izbačaja. Što je poptpuno slučajno uhvaćeno, jer sam inače pokazivala koordinaciju Bambija na ledu i preciznost Arapovića da mora zavezanih očiju gađati tricu.



Kad sam već gore počela s opanjkavanjem sela našeg malog - jedina zagrebačka bowlingarna u Importanneu je davno zatvorena i ne postoji mjesto gdje kokoš poput mene može ići komercijalno kuglati, a da se ne učlani u neki klub.

Neću više drviti sa svojim preoduševljenim impresijama čitateljstvu koje to sve ili već predobro zna ili ga baš briga i ne može se uživjeti.

Za promjenu, evo i jedne negativne stvari o Pragu. Koja je više nuspojava globalizacije, masovnog turizma i low-budget letova. Englezi na momačkoj večeri. Vidjela sam tu pošast ranije u Dublinu i Budimpešti, ali ovdje su mi stvarno prisjeli. Gomila ih je. Bauljaju u formacijama pijani već u 8 navečer (da se stignu otrijeznit i opet nalit istu večer), većinom izgledaju kao braća Vinnieja Jonesa i ispuštaju zvukovlje naprema kojem se pijani Shane MacGowan koji urla na trećeligaškoj utakmici čini kao Oliver Mlakar dok recitira Matoševe sonete. Ma dobro još i sve to, ali podcjenjivačka bahatost je ono što ne mogu provariti. Toliko ih je da je sve više engleskih kvazipubova za Engleze koji po cijele dane puštaju utakmice engleske lige. Jest da smo u jednom sasvim ugodno odigrali biljar i popili domaće pivce, ali ipak mi nisu dragi.
Ne tako davno sam Zvonki koja se bacila u turistički biznis savjetovala da radi takve stag party aranžmane za Zagreb i da bude to hit kad se tržište zasiti Praga i Pešte te poželi novu egzotičnu destinaciju za jeftino oblokavanje i majmuniranje. Povlačim riječ. Malo je to prenaporno. A i kod nas bi vjerojatno izbio rat nakon što čopor pijanih Engleza odjevenih u Batmane nekom lokalnom izbrijanom Rambu 4 u Pashi svojim urlanjem engleske navijačke zagluši novi hit Jelene Karleuše pa se budžo lati pljuce.

Više sam očekivala od Českih Budjejovica.


Pustoš. Nedjelja, kiša. Bljah. I nigdje putokaza do pivovare. Sramota. Pa po što bi turist išao onamo, ako ne to? Popušili smo i to i u Pragu posjet pivovari Staropramen (rezervirajte unaprijed). Kad smo kod piva, u sljedećem postu popis ispijenih piva i prigodni degustatorski komentari, htjeli vi to ili ne.

Post je objavljen 07.05.2007. u 00:02 sati.