Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
nedjelja, 03.06.2007.
Prvi dan 4. desetljeća
Dosad sam u životu bila prilično zadovoljna ponašanjem svoga tijela, odnosno raznim njegovim manifestacijama. Prilično je mirno i dostojanstveno, gotovo dosadno. Hrkala nikad nisam, ne grizem nokte, ne škrgućem zubima, ne cmokćem niti mljackam, ne hropćem, ne pljujem, nemam iritantne tikove, vjetrovita sam prosječno, podrigujem dosta, ali damski, smijeh, šmrcanje, kašljanje i kihanje izvodim na nezanimljivo uobičajen način... Ali eto, nakon tolikih godina discipliniranosti, moje tijelo je napokon izvelo subverziju i razvilo jednu ne baš zgodnu naviku. Prije kojih godinu-dvije primijetila sam da sam počela balaviti po jastuku u snu. Pojačalo se u zadnjih par mjeseci. Kakva ću tek biti kad budem stara i krezuba? Morat ću imati posteljinu od najlona. Ili spavati na stolu za masažu, s rupom za glavu, a na podu ispod rupe držati lavor. Ili si u usta nagurati one filtere za cigarete koje ti zubar nabije u čvalje kad mu slina ometa rad. Uglavnom, dobro je to što moja nova mala navika ostaje u privatnosti mog kreveta, a loše što baš i nije ugodno usred noći morati okretati jastuk na drugu stranu jer je prva mokra.
Svinjska polovica je isto tek u zadnjih godinu i nešto otkrila svoju mračnu noćnu stranu. Na početku je fino tiho i mirno spavao, a kad me pridobio, tišinu naše spavaće sobe počeli su parati zvukovi njegova puhanja i pištanja u snu. Ponekad u stilu engleskog čajnika, ponekad nožne pumpe za luftić. A kako ja imam san gori od princeze na zrnu graška i probudilo bi me da mladunče komarca kihne u sobi pokraj, već duže vrijeme svaku noć spavam s vatom u ušima. Ne pomaže uvijek, ali bar priguši puha u krevetu i buku s ulice. Da, fala bogu pa ne hrče. I sasvim mi je razumljivo zašto je hrkanje jedan od najčešćih razloga prekida veza. Zaključak je da i najpristojnije, najmirnije tijelo prije ili kasnije izmakne kontroli i stvori nepoželjnu naviku koja nam nikako ne paše, ali vjerojatno neizmjerno zabavlja id koji se u sebi cereče. I tako ja na pragu četvrtog životnog desetljeća slinim dok spavam.
A u četvrto desetljeće ušla sam roštiljem, koji se protegnuo taman između prijepodnevne i popodnevne kiše. I zaslužuje kritike. Da, nećemo se više montirati pokraj predizborne veselice HSS-a. I naučila sam da komad piceka, dva ćevapa i jedna nevelika kobasa po osobi nisu dovoljno. A i na kruhu ne treba štedjeti. Da nije počela kiša, neuhranjena živčana rulja mojih gostiju vjerojatno bi me kamenovala i okrenula na ražnju.
Evo, da vam se bar malo iskupim, prvi put obznanjujem recept za svoj tradicionalni rođendanski jagodni kolač, jednostavan i ukusan koliko i neugledan...
JAGODNI KOLAČ
Pomiješati 25 dkg maslaca i 27 dkg smeđeg šećera (može i običan). Dodati 4 žutanjka, jedan po jedan. Zgnječiti vilicom 30 dkg jagoda u pire i pomiješati s 2 vanilin-šećera i 1 dcl slatkog vrhnja. Ubaciti u prvu smjesu i dobro miješati. U to umiješati 25 dkg brašna i žličicu praška za pecivo. Napraviti snijeg od ona 4 bjelanjka i ubaciti u smjesu. Uliti u namašten i pobrašnjen protvan te peći 40min na 180 stupnjeva. Kad se ohladi, lagano premazati sirupom od šećera u prahu i limunovog soka. U slast!
Proslava je nastavljena u drugom društvu nešto zapadnije, na gledanju tekme i ispijanju zlatne tekile. Iznenađujuća prisebnost kojom sam noć tog kletog okruglog rođendana privela kraju rezultat je bolne činjenice da je granica između lagane predpripitosti i zla u mom organizmu jako mala. Ona neka zlatna sredina zdravog veselog pijanstva traje 3 minute, a postižem je u rijetkim prigodama, koje ovise o milijun faktora. Lakše je Budi bilo u nirvanu se ufurati. Jedan koristan savjet za ugodniji kasnonoćni povratak kući nakon bančenja: pekarna u šoping centru prečko (vani, zapadna strana) radi, a bureci su topli i fini.
I sad zgažena (ja sam jedina osoba na svijetu koja nakon alkohola ne zaspi lakše nego uopće ne može spavati) slušam Patti Smith (novi album "12", jako dobar, iako samo niz obrada, ali stara Patti ipak nije ofucani Massimo), svoju gotovo pa već generacijsku družicu, pijuckam čaj, brojim sijede i razmišljam koju kju-ten kremu kupiti... Ma, serem. Meni je, ustvari, dobro, samo nikako da prigrlim tu spoznaju.
Obavijest... Danči i ja ipak idemo na Tori u Ljubljanu, iako smo se nećkale jer od Boys for Pele i nekih dijelova To Venus and Back samo krešti i lupa po klaviru. No set-lista je dobra, uključuje i stare stvari, a nastup izgleda dobro. Koga zanima, neka baci pogled na http://americandollpossetour.blogspot.com/. Ako ste za mali glazbeni izlet u društvu dvije stare koke, mi i dalje imamo 2 mjesta u autu, rezervirajte na vrijeme, možda dobijete i putni sendvič!
Nije li divna?
