Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
subota, 30.12.2006.
Blagdanska opažanja
Prva runda blagdana je gotova i nije bila toliko pogubna. Jest, naždrali smo se kao sumo hrvači pušteni s lanca nakon višetjedne dijete, ali fino sam se odmorila i dobila poklon koji sam priželjkivala te naručila. Kuharica Ane Ugarković. Baš sam predvidljiva i prozaična.
Blagdansko raspoloženje me očigledno smekšalo i zavrtilo mi umom pa sam dopustila drugi susret Tomišići:Zibari, ali ovaj put na zibarskom terenu, u paklenom grotlu Sloboštine, na vještičjoj kuhinji. Ali unatoč mom dramatiziranju, bilo je prilično u redu. Nadam se da smo sad odradili međuroditeljske susrete za ovaj milenij. Stablo ne pada daleko od jabuke, pa moram pohvaliti majku: domaći orahovac, pršut, masline & sir, zec na mediteranski s njokima punjenima sirom i rikolom (njoki su kupljeni, Vidica ipak nije Nermina Curbrigen), čupava salata, pečena paprika, teran, pita od sira, čokolade, lješnjaka i trešnji. Tko je ne bi poželio! Vidicu, mislim.
Ovom prilikom, moram zahvaliti na krasnom božićnom daru svojoj sponzorici Ines. Termočarape Hello Kitty. Kaj nisu cukrene? I nisam ih obukla samo za slikanje.
(Danči, i tvoj pekmez je super, danas smo ga ujutro mazali s jabukama u šlafroku.)
Ako ste pratili posljednji post u kojem sam se obrušila na Gloriju, s oduševljenjem mogu reći da se u međuvremenu dogodila mala revolucija! Volim umišljati da sam ja odgovorna za to pa ću to i činiti. Dakle, nakon godina jednoumlja, evo u friškom broju odjednom ovo...
Iz intervjua s Jelenom Dokić:
"Kako ste vi i Tin podijelili poslove u stanu?"
Tko zna o čemu govorim, zna.
Ne mogu se pohvaliti kulinarskim dostignućima u zadnje vrijeme. Bizi, bizi, bizi. Najbolja stvar bile su češnjovke s krumpirom i kiselim zeljem (vidi sliku). Zimski i rustikalno, ali za prste ili batrljke lizat. Današnji objed sam zasrala jer sam bila seljanka koja je prvi put kupila batate i, kao Indijanci kad su prvi put vidjeli staklene perlice, silom ih išla raditi kao prilog malim arbunima friganima u tavi. Teška greška. Batat je fora, ali s ribama paše kao griotte sa sarmom (za znalce, referenca na Ivana Kušana.Nagradno pitanje: Iz kojeg romana?). Ne činite to kod kuće. Batat samo sa začinjenim, težim mesnim jelima ili divljači. A ako netko zna tajnu kako čistiti riblje ljuske bez da frcaju svuda okolo (ne moram za najluđu noć uopće stavljati šljokice u kosu), molim neka mi javi.
No zato je tu new entry za rubriku ZOP, Zdravica okusnog pupoljka. I to ne bilo što. U dosta dobroj konkurenciji malvazija, svi znalci više-manji daju najviše glasova Coronicinoj malvaziji (po mogućnosti 2004).
Dakle, istarska malvazija, Moreno Coronica, 2005.
Da je dobra, jest. Ja ipak više volim slatkastije, voćnije kao što su Kozlovićeve, a i dalje mi je najbolja Kabolina. Coronica je dosta drukčija, kiselkastija i jednostavnija, bez raskoši retrookusa (to je nova riječ koju sam naučila od Butkija pa je forsiram), ali fino klizi. Iako je dosta jaka, 13%, ne može joj se poreći lepršavost. (Kako samo sipam ove krasne poetične fraze iz rukava. Šteta što u školi među temama za zadaćnicu nisu bile recenzije vina. Ali to bi tada vjerojatno bilo protuzakonito.) Podsjeća na kontinentalna vina. Kao da ima krizu identiteta. Da moram ocijeniti između 1 i 10, dala bi osmicu, ali ću sljedeći put radije posegnuti za aromatičnijom, voćnom malvazijicom čisto zato što je to stvar mog osobnog tetkastog ukusa. Aha, cijena - kupila sam je davno u Metrou i mislim da je bila 60-70 kn.
Dosta kontroverzi je izazvala nedavno provarena bljuvotina od filma po imenu Love, actually. Filip i ja smatramo da je svaki naslov Jakova Sedlara bolji od te nelogične, do krajnjih granica nategnute i iritantne slinave tvorevine, ali primijetila sam da među mojim prijateljima i znancima ima i onih kojima je drag, pače - dobar. Poruka za takve: I dalje vas volim i prihvaćam kao ljudska bića, ali između nas će svejedno uvijek postojati određen nepremostiv jaz.
Ako sutra ne uspijem napisati pokoji redak, sretna vam Nova godina! Dobru zabavu i što manju štetu po organizam te materijalnu imovinu! Jelena, obuci nove crvene gaćice! Ja ću se doma kraviti, zatim spraviti ramstek u umaku od zelenog papra te odjuriti u brda iznad Samobora u vikendicu gospodina Stipeta. Društvo mojoj jetri pravit će pomno odabrana Krauthakerova graševina.
Moram li nabrzaka rezimirati 2006., evo mog izbora:
DOGAĐAJ 2006. - davanje otkaza
NAJ OSOBA 2006. - moja sadašnja šefica Sanja. A kolektivno - Afion.
RAZOČARENJE 2006. - Kviskoteka. Nedolazak Mambo Kurta. Danijelova pobjeda. Fijasko repke u Njemačkoj. Roman Ivice Prtenjače na koji svi svršavaju.
ŠOK 2006. - Gadni veliki reljefni madež koji mi je izbio na desnoj podlaktici. Spoznaja da imam kronični prhut.
NAJOMRAŽENIJA OSOBA 2006. - Milan Bandić, vodstvo bivše firme i Lea iz Big brothera. I baba iz susjednog haustora čiji televizor stalno trešti.
OTKRIĆE 2006. - blog, belgijsko pivo kao takvo. Low budget letovi iz Zagreba. Pelješac.
PIVSKA EKSKURZIJA 2006. - London kod Whiteflesh
VANJSKA KRKAČINA 2006. - možda Srčeko s kokošima s posla (ponajviše zbog načina na koji smo se ondje obrele, wink-wink), drugo mjesto dijele Domanoeta na Pelješcu i Stare staze u Istri.
UNUTARNJA KRKAČINA 2006. - To ću prepustit mužu da ocijeni pa ću naknadno javiti rezultate glasovanja.
PROMAŠAJ 2006. - kriva prijava poreza koja je rezultirala mojim plaćanjem državi, a ne obrnuto
FILM 2006. - S jedne strane Match Point, Crash i Children of Men, s druge Borat.
ALBUM 2006. - Stari Bruce i We Shall Overcome.
KONCERT 2006. - Franz Ferdinand, Šalata.
AMBICIJE I ŽELJE ZA 2007. - dati sve ispite i sastaviti sinopsis za magisterij, preživjeti kao samostalna prevoditeljica, intenzivirati bavljenje fotografijom, piti i jesti još bolje, isklesati tijelo, upasti na Kviskoteku i više putovati. Doći živa sa skijanja. Ne ubijati se od posla. Napraviti novu kuhinju. Kupiti onu pizdarijicu koja se stavi u kut predsoblja pa u njoj stoje kišobrani i reketi za badminton.
I još neke intimalije, o kojima ne bih.
petak, 22.12.2006.
Malo o krumpiru, više o drugome
Rečeno - učinjeno! Danas sam već drugi put vježbala. Neka vam budem primer. Upisala sam se u veliki, moderni fensi džim, ima fitnes, bazen, velnes-šmelnes, teretanu, spa, tae bo, step, super GTX step, jogilates, bar s energetskim napicima i šejkovima, sve! Ma mene jedino zanima da ima puno spravica raznih, sve čisto i prostrano. Da dok vježbam nema nikog u krugu od 5 metara. Da ne gledam retardirane bildere sa smežuranim penisima u bickama dok se pumpaju. Ili fifulje s najnovijom jesen-zima kolekcijom Nike topića i tajica, usklađenih s bojom flašice za vodu, koje se nasade na steper i ne skidaju se sat i pol, provedenih više klepećući nego vježbajući.
Majka je oduvijek u kuću donosila Gloriju i otuda mi ta navika puštanja mozga na pašu (bolje na pašu nego u Pašu) svaki četvrtak uz lagano žensko štivce, koju sam prenijela i u svoje samostalno te autonomno gnijezdo. Još je zabavnije čitati je između redaka. Već neko vrijeme detektiram u Glorijinim ingenioznim i maštovitim intervjuima jednu pojavu koja me sad stvarno ispizdila, a zapravo je samo odraz društva. Kako to ozbiljno zvuči. Evo friškog primjera:
Intervju s nedavno okoćenom Ivom Majoli.
"Koliko vam suprug pomaže oko kćerkice?"
Identično pitanje postavlja se apsolutno svakom paru koji je nedavno dobio dijete. Ako je celebrity žena, onda ovo gore, ako je celebrity muško, onda parafraza "Pomažete li supruzi oko djeteta?"
Ako nemaju dijete, onda: "Koliko vam suprug pomaže oko kuće?", odnosno, "Pomažete li supruzi oko kuće?"
Halo? Nije li dijete nešto u potpunosti zajedničko, najzajedničkija "stvar" koju mogu imati?! Oko koje nema moje-tvoje. Može jedino raspodjela tipa ja ću sad držati ovo, a daj ti dotle radi ono. Ja, na primer, naivno smatram da žena nije rasplodni stroj koji je rođenjem potomka ispunio svoju jedinu svrhu, da bi zatim posvetila život njegovanju i odgajanju ploda, dok se mužjak ne zamara tim tričarijama, on je svoje učinio podarivši spermu. Normalno, moje ekscentrično mišljenje ne dijeli dobar dio populacije, u što sam se i uživo uvjerila u nedavnom primjeru iz života ("Ja joj pomažem, pa ne može sve sama", reče dotični vrli glavić kuće.) Žalosno je, ali zapravo i posve shvatljivo i predvidljivo, da jedan samozvani ženski časopis uporno i vjerojatno automatski gura takav diskurz. Kako li se tek novinarčice razvesele kad taj neki suprug/otac kaže da pomaže! On je onda moćniji od Supermana i bolji od Majke Tereze! A ako prizna da tu baš i nije vješt (nešto tipa, "Supruga je ipak spretnija za štednjakom pa njoj prepuštam kućanske poslove. Moja briga je auto."), onda je tu uvijek neki blagonaklon šaljivi komentar, u stilu, "Pa i bolje da joj ne smeta!"
Ma ne mogu prežvakati ni ovo s pomaganjem u kućanstvu, ali pojam "pomaganja oko djeteta", ma o kome se radilo, ona njemu ili on njoj, najveća je glupost koju mogu zamisliti! Da otac mog eventualnog budućeg djeteta izvali takvu konstrukciju, isti tren bih mu onemogućila daljnje osjemenjivanje! Dijete nije nečiji hir, hobi, zanimacija, pa da mu ovaj drugi malo pomogne oko toga, kao što ja Filipu mogu pomoći tako što mu kupim vrećicu za šahovske figure, ili on meni tako da mi nabavi i instalira najnoviju verziju Photoshopa. Jebo patrijarhalne gene kamene.
Znam da inače baš i ne ostavljam ovakve postove i da ovo izgleda kao patetični, jeftini feministički pamfletić, kao da sam otkrila toplu vodu ili tek sad skužila da Milli Vanilli zapravo i ne pjevaju. Nisam si mogla pomoći. Točka na I je današnji broj i intervju s Thompsonom o njegovom obiteljskom životu, na koji sam odmah skočila znajući da će obilovati biserima. Dobro, od njega ne bi drugo ni očekivala.
"-Kako se snalazite s troje male djece?
-S troje djece nije baš lako izići na kraj. Treba puno živaca, odricanja, vremena, no mojoj Sandri za djecu i mene ništa nije teško. Ja joj pomognem koliko mogu. Ne pospremam i ne kuham, ali se bavim djecom. Ujutro sam kod kuće što dulje mogu, a kad negdje odem, nastojim se što prije vratiti kući..."
Neću ni komentirati.
Da opravdam renome, evo recepta za najmasnije i najkaloričnije zimsko jelo koje ću raditi samo jednom godišnje. Proždrli smo ga u sekundi pa nisam stigla slikati. Zove se francuski krumpir, ali nije mi to baš nešto francuski. Više slavonski, možda bavarski. Ines, nemoj ni čitati. U protvan se naslažu ploške krumpira. Malo soli, papra. Na to malo kriškica špeka i nasjeckana dimljena kobasa i par ploški tvrdokuhanih jaja. Završiti sa slojem krumpira. Sol, papar. Pomiješati kiselo i slatko vrhnja, malo vode i to preliti na sve. Peći oko 50 min na 180 stupnjeva.
nedjelja, 17.12.2006.
Post-post
Ovo je, kao, vrckasta verbalna dosjetka. Post-festum, post-post. The day after. Zapravo, prošla su i dva. I pol.
Elem, bio božićni domjenak u firmi. Novoj. Počeo u 15 h, što je idealno, ako se mene pita. I baš je bilo zgodno, skupilo se nekih 50-60 ljudi. Minglala sam se, upoznala neka lica imena koja znam samo na papiru. Jeli su se klasični kanapei, tzv. prstna hrana. Što je super, jer jednom rukom trpaš, a drugom ne moraš ispuštat čašu.
A u nju se točio Casillero del Diablo.
Link vodi do Butkijevog pohvalnog teksta o istom, gdje je okrunjen titulom "najboljeg jeftinog vina na našem tržištu", tako nešto. Naravno da sam ga tada odmah utefterila na popis "must drink", ali još nisam imala priliku, sve do domjenka. I tu je počelo zlo izazvano tim dijaboličnim čileanskim cabernet sauvignonom. Na prvu čašu mi je bio dobar, iako ne naročito poseban, pa sam uzela i drugu, ne bi li što podrobnije degustirala. I treću, i četvrtu, itd. Tako da sam se malo nalila. Nemam rupe u sjećanju i nisam radila ništa eksplicitno sramotno ni šokantno, možda samo previše razvezala jezik... No ipak se pitam je li bilo umjesno na kraju kružoka, kad nas je ostalo 7-8, među kojima i cijeli management, uzeti pladnjeve na kojima je ostao po kanape-dva i sve ih postavljati jedan na drugi ispred sebe, pred svima. Također, jedina sam ostala do kraja-kraja, već je i šefica otišla, kao neki pas lutalica koji nema kamo, dok su se drugi davno ispozdravljali i oprostili. Ma dobro, kaj se brinem? Osim što sam ostavila dojam izjelice, valjda sam ispala samo druželjubiva. Nadam se.
Onda sam još stigla i Filipu pokvariti večer. Upala sam u Route 66, gdje je bio sa svinjskim društvom, i umjesto da mu priđe njegova mila djevojka, prišla mu je frfljava spodoba u denial-fazi pripitosti (s tim imam problema, priznajem): "Ne, nisam pijana, kaj sereš, naruči mi Velebitsko." Pa me isti tren poveo doma.
No, Casilleru se mora priznati da nije proizveo glavobolju i da su nuspojave relativno blage. Jedino što ga se baš više i ne sjećam pa ću morati ponoviti degustaciju u normalnim uvjetima.
Nadam se što skorijem sličnom prevoditeljskom okupljanju. Uskrs? Skužila sam da su dvije poznate blogerice pripadnice (ne znam u kojoj mjeri stalne) istog Sanjinog jata, ali nisam mogla ići okolo od žene do žene i konspirativno šaptati "Ks-ks, blog, kh-kh, jesi ti ta-i-ta?" Iako, da je potekla još koja čaša Casillera, vjerojatno bih izvela tako neku glupost. Baš sam radoznala. Moram ih nekako skužiti sljedeći Božić, ako budu tamo.
Jučer smo imali fini kućni obiteljski dan čišćenja šute, prašine i inog smeća nakon montaže protuprovalnih vrata. Trud je nagrađen pečenim ovčicama s mladim krumpirom (vidi sliku). Ovčice inače nikad nismo vidjeli na našem placu pa smo se raspomamili.
Danas me čeka degustacija Božićnog piva. Ne sviđa mi se Propadalov dizajn. Kod piva više cijenim tradicionalniji vizualni pristup.
A sutra - sutra je velik dan. Idem se upisati na tjelovježbu! Dosta je bilo sjedenja i tovljenja! Od sutra vježbam, sjedim i tovim se. Vlastovoljno tjeranje na džoging oko jezera i kućno orbitrekanje nisu urodili plodom. Ako pljunem pare, to će me već natjerati. Živi bili pa vidjeli. Mogla bih objaviti slike "prije" i "poslije". Ali neću.
srijeda, 13.12.2006.
Bušiona
Dok pišem ove retke, dva majstora (ko iz nekog češkog filma, jedan mlad i šutljiv, koji uglavnom sve radi, drugi stariji, niži, odeblji seljo, koji uglavnom puši, priča i propitkuje me "A što nemaš djece?") postavljaju nam protuprovalna vrata. Nije paranoja, ali na akciji su, buke ispred vratiju dok bakutaneri prolaze, skeheću i klepeću mi je dosta, ne znam, čini nam se kao dobra investicija. Jedino sam se malo smrzla kad mi je Ana ispričala priču da je netko imao požar dok ih nije bilo u stanu i da vatrogasci nisu mogli ući zbog protuprovalnih vrata. Heh, riskirat ću. Valjda mogu lojtricama kroz prozor, ipak smo na 1. katu.
Nikad još nisam nazočila postavljanju protuprovalnih vrata pa nisam znala da me čekaju sati i sati paklene buke pneumetske bušilice i maljeva. Jesam li trebala ranije obavijestiti susjede? Nije da je nas itko ikad obavještavao o sličnom. Lanac ravnodušnosti i nesusjednosti se nastavlja. A za onu poplavnu gamad odozgora me baš briga, neka im bubnjići otpadnu.
Svi ti majstori i monteri uvijek isijavaju isti stav prema meni i to mrzim: "Ženice mala, bi li nam skuhala kave? A gdje ti je muško? Kako ide, pitaš - dobro, dobro, odi ti u kuhinju, pa nećemo tebi valjda nešto objašnjavati ili te pitati, ženska glavo, što ti znaš što je navoj, a što šaraf?!" Sad ih prisluškujem. Klasika. Psovanje, otkrili su da im fali neki dio koji im je ključan i ne mogu raditi bez njega pa zovu mobitelom nekog trećeg da mu to jave. Nikad nisam doživjela da sve protekne glatko, učinkovito i odmah. Fakat mi dođe da se upišem na neki "sam svoj majstor" tečaj. Sutra pak dolazi električar, a onda ubrzo i maler, bit će veselo.
Jedva čekam da odu pa da iza svojih novih vrata, ak ih danas zgotove, pojedem slasni ćušpajz od grahorica koji jučer vidovito skuhah.
četvrtak, 07.12.2006.
Wok this way
Imati wok je super. Wok je blagodat. Volim svoj wok. Vječno sam zahvalna Jeleni T. što mi je onomad kupila wok za rođendan. I to pravi željezni, ne modernističko surogat smeće.
Premalo koristim svoj wok. Ali evo, jučer sam ga izvukla da mali izađe na svjetlost kuhinje.
Izimprovizirala sam neki hrvatsko-kineski bućkuriš.
Nabacala na vruće ulje sitno sjeckanu piletinu. Zatim dodala poriluk (inače bi luk, ali muž okida na poriluk), češnjak i malo svježeg đumbira. Miješ-miješ. Onda u to ubacim iscijeđenu konzerviranu mješavinu kineskog povrća (ima u svakom hipermegaturbomarketu). Stir-fry. U to stavim malo tople vode (temeljac bi bio i bolji) i sos od soje. Još malo kuhati pa poslužiti toplo uz basmati rižu.
Još da mi je sake... Ili ono vince od šljiva...
Za vas koji niste blagoslovljeni wokom, ovo se bez po' muke može dogoditi i u običnoj dubljoj tavi.
Baš me zanima koliki postotak blogera u svojim piskaranjima u zadnji par mjeseci nije nijednom spomenuo Big Brother... Neki dan šaltam programe i naiđem na najgenijalniji dramaturški potez svih vremena. Netko je onim tukama i tukcima tutnuo da igraju Trivial Pursuit! O tome je ispisano već dovoljno stranica pa neću u detalje (Mišelangelo). Ali taj potez bih definitivno nagradila na onoj debilnoj dodjeli nagrada hrvatskog glumišta. Zapravo je to više tužno nego smiješno. Što mi koji znamo za Michelangela i Pulitzera, znamo pokazati Vukovar na karti i ne kuhamo u vatroslavnoj posudi imamo od toga kad će ta tuka uzeti milju i smijat nam se. BB galerija nikad nije obilovala nekim veličinama, ali ove godine stvarno ne znam tko bi imalo zaslužio milju, a da u meni ne izazove reakciju udaranja zidom u glavu. Možda Jemejsi, jadna izbjeglica iz ralja Castrovog režima jednoumlja koja je došla potražiti spas u dalekoj zemlji i ostvariti hrvatski san, i u rekordnom roku svladati taj spetljani jezik, jedan od najtežih na svijetu? Ili Tomislav, taj nježni cvjetak, pripadnik ugrožene i diskriminirane manjine koji samo želi otvoriti svoj salon za uljepšavanje i činiti dobro čovječanstvu, tako da više nitko nikad ne doživi jeziv osjećaj života s tri prsta dugim izrastom kose?
Preneražena sam činjenicom da danas već u 10 na 3 kioska na Jarunu (a jedan od njih je vrlo zabačen) nije bilo Jutarnjeg s besplatnim primjerkom prve u seriji mediteranskih kuharica, one o predjelima. Jesu li Hrvati masovno poludjeli za kuhanjem i mediteranskom prehranom ili svi samo pobenave kad se dijeli nešto džabe?
ponedjeljak, 04.12.2006.
POP
Patrola okusnog pupoljka ponosno predstavlja...
Objekt: Bistro Laganini (2. istarski restoran u Zagrebu, nakon monopola "K Pavelu")
Lokacija: Vrbik, preko puta Zvonca
Kako sam se ondje obrela: Sa svinjskom polovicom išla obilježiti svoj sretan povratak kući iz dalekog Londona.
Pojeli te popili: ja slatku bisku za aperitiv (nude i gorku i slatku, čime u startu dobivaju 5 bodova), vodu, 2 maneštre, 2 porcije kozlića na teću s palentom, 1 miješanu salatu, još vode, gospodin je pio šveps, a ja deci kućne malvazije (jako dobra za otvoreno vino). Nisam mogla odoljeti ni desertu - čokoladni mus (sa savršenom natruhom arome naranče).
Hrana: Odlična, a porcije dobre. Jelovnik je prilično bogat, ali ovisi o sezoni, kako i treba biti. Kozlić je zakon. Ma sve je bilo super. -5
Ambijent: Ništa posebno. Uredno. Istarska ikonografija na zidu. 2 (ili čak 3) prostorije. Nisam imala naočale, a od gladi i iznemoglosti nisam baš ni gledala okolo. Bilo je dosta ljudi, to je dobar znak. WC ne posjetila. Dajem 4, ali više naslijepo.
Posluga: Brz, simpatičan, nenametljiv, usužan mladić. -5
Cijena: Je, koštalo je sve to 290 kn, ali mislim da je to realno s obzirom na kvalitetu. Ipak, ne bi propali da je biska npr. malo jeftinija. Ili salata. 3+
Ukupna ocjena (1-5): Vrlo dobar.
Posljednji sud: Jest da je sad trendi jesti istarsko, ali Laganini nije nabrzaka sklepan restoran koji se isfurava na pikogram arome tartufa ubačene u jelo da bi se ono moglo zvati istarskim. Vidi se da je oriđiđi i da paze da je ponuda u skladu s friškim sezonskim namirnicama. Imaju dnevnu ponudu jela i raznoliku ponudu. U svakom slučaju, da mi ponude poklon-bonove da kod njih jedem, ili neki vid sponzorstva, objeručke bih prihvatila.
P. S. Slika je autorska, moja, s izleta u Istru. Pogled iz Gračišća.
petak, 01.12.2006.
Londonski dani
Evo me doma na sarmi nakon 4 dana Londona i prehrane tipa Ujedinjeni narodi (utrpala u sebe: bangladeško, tajlandsko, japansko, englesko, marokansko, grčko). Kad se vratim iz Londona, uvijek se osjećam nekako mamurno i omamljeno njime, a Zagreb na mene djeluje kao šamar ribom (Monty Python, sjećamo se?).
Time ne želim reći da je London vau super, a Zagreb fuj bljak ili da London obožavam, a Zagreb je selo i mrzim ga, ništa u tom stilu. Jednostavno, razlika je nebo i zemlja i nakon 4 dana izloženosti Londonu obična zagrebačka cura poput mene osjeća se kao sokna koja je cijeli svoj vijek čamila sama u ladici, a onda je stavljena na pranje u ogromnu vešmašinu s hrpom raznolikog šarenog veša, i to na 1200 okretaja.
Daleko od toga da je Engleska prekrasna zemlja gdje žive dobri kraljevići i bajne djeve, na drveću raste marcipan, zelenim livadama teku potoci piva, a u podzemnoj uvijek ima mjesta za sjesti. Ima dobri stari London i dobre i loše strane, ali moja fascinacija je trajna. I to čak više off-predjelima kao što su Mile End ili Brick Lane nego blještavilom i košnicom Oxford Streeta. Gdje je sad, usput, za razliku od mog zadnjeg podrobnijeg posjeta prije 8 godina, sushi fast food lokal na svakom koraku, nešto kao ćevapi ili forneti kod nas.
Prvo, želim javno zahvaliti whiteflesh što mi je bila prijazna i ljupka hostesa, udijelila mi dio poda da na njemu spavam, opskrbila me luftićem, jastukom i poplunom te trpila moje mušice.
Dala sam si truda i rubrika ZOP (Zdravica okusnog pupoljka) bogata je novim saznanjima s područja pivopijstva. Izbor su bila glavna, dakle, komercijalnija kućna točena piva pojedinih pubova. Sljedeći put istražujem opskurne i rijetke lokalne kapljice. Poredano od boljeg prema lošijem.
1) Courage Best Bitter - dubok, karakteran, bogat okusom
2) Whitbread Bitter - pun okus, aftertaste
3) Young's Winter Warmer - žuhko, kao vodeniji Tomislav, fino, to im valjda dođe kao neko božićno izdanje
4) Young's Bitter - fina vodica
5) Wells Bombardier - ne pretjerano razvijen okus, pitko, klizi
6) Marston's Pedigree - bezlična, vodena
Stari prokušani favoriti ostaju Newcastle Brown Ale (samo flaširano) i klasik, John Smith's.
Što se pubova tiče, bile smo i u kvartu i na West Endu, plus jedan na Portobello Roadu, ali nema do kvartovskog. To je kao da uđeš u Mućke. Stršale smo kao zebre na Brijunima, ali nitko nas nije strijeljao pogledima ili uletavao s glupostima.
Napomenut ću još samo svoju užasnutost činjenicom da svaki pub ima točenu Stellu koja je tamo jako omiljena. Kao i njemačke vodice tipa Grolsch. Ali. srećom ima nade, probili su se i Česi pa su Budweiser i Staropramen česta pojava.
Favorit među pubovima je Palm Tree, Haverfield Row, Mile End.
Na zabačenoj lokaciji, omanji, jedan kat, intimna atmosfera, mlađa ekipa, dobre cijene, simpatična starija pipničarka impresivnog podbratka s kojom se svi ljube na odlasku. Imaju kasu kakvu su u Unikonzumu koristili ranih 80-ih, ali nije za ukras nego fakat kuckaju po njoj.
A sada rubrika POP, odnosno PLOP. Neću u detalje jer bez pomoći mile domaćice whiteflesh ne znam bitne stavke poput imena restorana i točne adrese (e, ne mogu naći račune).
Naravno da je to većini čitalaca ionako nebitno, ali možda se neki putnik namjernik uputi do Londona i moji savjeti mu oplemene i pojednostave, ako već ne i spase život.
Izdvojit ću tek...
Rock and Sole Plaice (47 Endell Street, nedaleko Covent Gardena), po nekom studentskom časopisu mjesto za najbolji fish 'n' chips u gradu. Kojeg inače zbog hiperprodukcije ima svakakvog (vidi: ćevapi, Zagreb), a većina je masno odmrznuto smeće.
Osim što je malu jezičarku u meni već na prvi pogled oduševila igra riječima u imenu, i sve ostalo je bilo super-truper. Neambiciozan interijer rupčage s dušom, ne-englesko ali ljubazno osoblje, nekoliko vrsta svježe ribe od koje se onda učini prekrasan, velik, nemastan, mekan iznutra, a blago hrskav izvana fish (ja uzela rock - neka njihova inačica brancina, iako je u opisu stajalo similar to small shark, a Bujas dotični ihtiološki termin ne poznaje), fenomenalan chips, obavezan ocat, paradajz saft i tartar na svakom stolu. Da, moj rock 'n' chips je koštao 8 funti, ali toliko i vrijedi.
Evo i jedne modne opaske. Budući da modni krikovi iz Londona tek za sezonu-dvije dođu u Zagreb, mogu reći da sam vidjela budućnost i da budućnost izgleda odvratno. Uske traperolike hlače tek nešto komotnije od tajica (onako kako su nosili pankeri 80-ih, ili Ramonesi na svakoj slici), ali preduge, tako da budu naborane iznad gležnja. Stravično. Nose ih i ženke i mužjaci. Istina, vidjela sam ih samo u hodu ili stoju, nikog nisam vidjela da sjedi pa još nije provjereno je li to izvedivo.
