Marketing
Malo o krumpiru, više o drugome
Rečeno - učinjeno! Danas sam već drugi put vježbala. Neka vam budem primer. Upisala sam se u veliki, moderni fensi džim, ima fitnes, bazen, velnes-šmelnes, teretanu, spa, tae bo, step, super GTX step, jogilates, bar s energetskim napicima i šejkovima, sve! Ma mene jedino zanima da ima puno spravica raznih, sve čisto i prostrano. Da dok vježbam nema nikog u krugu od 5 metara. Da ne gledam retardirane bildere sa smežuranim penisima u bickama dok se pumpaju. Ili fifulje s najnovijom jesen-zima kolekcijom Nike topića i tajica, usklađenih s bojom flašice za vodu, koje se nasade na steper i ne skidaju se sat i pol, provedenih više klepećući nego vježbajući.
Majka je oduvijek u kuću donosila Gloriju i otuda mi ta navika puštanja mozga na pašu (bolje na pašu nego u Pašu) svaki četvrtak uz lagano žensko štivce, koju sam prenijela i u svoje samostalno te autonomno gnijezdo. Još je zabavnije čitati je između redaka. Već neko vrijeme detektiram u Glorijinim ingenioznim i maštovitim intervjuima jednu pojavu koja me sad stvarno ispizdila, a zapravo je samo odraz društva. Kako to ozbiljno zvuči. Evo friškog primjera:
Intervju s nedavno okoćenom Ivom Majoli.
"Koliko vam suprug pomaže oko kćerkice?"
Identično pitanje postavlja se apsolutno svakom paru koji je nedavno dobio dijete. Ako je celebrity žena, onda ovo gore, ako je celebrity muško, onda parafraza "Pomažete li supruzi oko djeteta?"
Ako nemaju dijete, onda: "Koliko vam suprug pomaže oko kuće?", odnosno, "Pomažete li supruzi oko kuće?"
Halo? Nije li dijete nešto u potpunosti zajedničko, najzajedničkija "stvar" koju mogu imati?! Oko koje nema moje-tvoje. Može jedino raspodjela tipa ja ću sad držati ovo, a daj ti dotle radi ono. Ja, na primer, naivno smatram da žena nije rasplodni stroj koji je rođenjem potomka ispunio svoju jedinu svrhu, da bi zatim posvetila život njegovanju i odgajanju ploda, dok se mužjak ne zamara tim tričarijama, on je svoje učinio podarivši spermu. Normalno, moje ekscentrično mišljenje ne dijeli dobar dio populacije, u što sam se i uživo uvjerila u nedavnom primjeru iz života ("Ja joj pomažem, pa ne može sve sama", reče dotični vrli glavić kuće.) Žalosno je, ali zapravo i posve shvatljivo i predvidljivo, da jedan samozvani ženski časopis uporno i vjerojatno automatski gura takav diskurz. Kako li se tek novinarčice razvesele kad taj neki suprug/otac kaže da pomaže! On je onda moćniji od Supermana i bolji od Majke Tereze! A ako prizna da tu baš i nije vješt (nešto tipa, "Supruga je ipak spretnija za štednjakom pa njoj prepuštam kućanske poslove. Moja briga je auto."), onda je tu uvijek neki blagonaklon šaljivi komentar, u stilu, "Pa i bolje da joj ne smeta!"
Ma ne mogu prežvakati ni ovo s pomaganjem u kućanstvu, ali pojam "pomaganja oko djeteta", ma o kome se radilo, ona njemu ili on njoj, najveća je glupost koju mogu zamisliti! Da otac mog eventualnog budućeg djeteta izvali takvu konstrukciju, isti tren bih mu onemogućila daljnje osjemenjivanje! Dijete nije nečiji hir, hobi, zanimacija, pa da mu ovaj drugi malo pomogne oko toga, kao što ja Filipu mogu pomoći tako što mu kupim vrećicu za šahovske figure, ili on meni tako da mi nabavi i instalira najnoviju verziju Photoshopa. Jebo patrijarhalne gene kamene.
Znam da inače baš i ne ostavljam ovakve postove i da ovo izgleda kao patetični, jeftini feministički pamfletić, kao da sam otkrila toplu vodu ili tek sad skužila da Milli Vanilli zapravo i ne pjevaju. Nisam si mogla pomoći. Točka na I je današnji broj i intervju s Thompsonom o njegovom obiteljskom životu, na koji sam odmah skočila znajući da će obilovati biserima. Dobro, od njega ne bi drugo ni očekivala.
"-Kako se snalazite s troje male djece?
-S troje djece nije baš lako izići na kraj. Treba puno živaca, odricanja, vremena, no mojoj Sandri za djecu i mene ništa nije teško. Ja joj pomognem koliko mogu. Ne pospremam i ne kuham, ali se bavim djecom. Ujutro sam kod kuće što dulje mogu, a kad negdje odem, nastojim se što prije vratiti kući..."
Neću ni komentirati.
Da opravdam renome, evo recepta za najmasnije i najkaloričnije zimsko jelo koje ću raditi samo jednom godišnje. Proždrli smo ga u sekundi pa nisam stigla slikati. Zove se francuski krumpir, ali nije mi to baš nešto francuski. Više slavonski, možda bavarski. Ines, nemoj ni čitati. U protvan se naslažu ploške krumpira. Malo soli, papra. Na to malo kriškica špeka i nasjeckana dimljena kobasa i par ploški tvrdokuhanih jaja. Završiti sa slojem krumpira. Sol, papar. Pomiješati kiselo i slatko vrhnja, malo vode i to preliti na sve. Peći oko 50 min na 180 stupnjeva.
Post je objavljen 22.12.2006. u 01:33 sati.