Marketing
Londonski dani
Evo me doma na sarmi nakon 4 dana Londona i prehrane tipa Ujedinjeni narodi (utrpala u sebe: bangladeško, tajlandsko, japansko, englesko, marokansko, grčko). Kad se vratim iz Londona, uvijek se osjećam nekako mamurno i omamljeno njime, a Zagreb na mene djeluje kao šamar ribom (Monty Python, sjećamo se?).
Time ne želim reći da je London vau super, a Zagreb fuj bljak ili da London obožavam, a Zagreb je selo i mrzim ga, ništa u tom stilu. Jednostavno, razlika je nebo i zemlja i nakon 4 dana izloženosti Londonu obična zagrebačka cura poput mene osjeća se kao sokna koja je cijeli svoj vijek čamila sama u ladici, a onda je stavljena na pranje u ogromnu vešmašinu s hrpom raznolikog šarenog veša, i to na 1200 okretaja.
Daleko od toga da je Engleska prekrasna zemlja gdje žive dobri kraljevići i bajne djeve, na drveću raste marcipan, zelenim livadama teku potoci piva, a u podzemnoj uvijek ima mjesta za sjesti. Ima dobri stari London i dobre i loše strane, ali moja fascinacija je trajna. I to čak više off-predjelima kao što su Mile End ili Brick Lane nego blještavilom i košnicom Oxford Streeta. Gdje je sad, usput, za razliku od mog zadnjeg podrobnijeg posjeta prije 8 godina, sushi fast food lokal na svakom koraku, nešto kao ćevapi ili forneti kod nas.
Prvo, želim javno zahvaliti whiteflesh što mi je bila prijazna i ljupka hostesa, udijelila mi dio poda da na njemu spavam, opskrbila me luftićem, jastukom i poplunom te trpila moje mušice.
Dala sam si truda i rubrika ZOP (Zdravica okusnog pupoljka) bogata je novim saznanjima s područja pivopijstva. Izbor su bila glavna, dakle, komercijalnija kućna točena piva pojedinih pubova. Sljedeći put istražujem opskurne i rijetke lokalne kapljice. Poredano od boljeg prema lošijem.
1) Courage Best Bitter - dubok, karakteran, bogat okusom
2) Whitbread Bitter - pun okus, aftertaste
3) Young's Winter Warmer - žuhko, kao vodeniji Tomislav, fino, to im valjda dođe kao neko božićno izdanje
4) Young's Bitter - fina vodica
5) Wells Bombardier - ne pretjerano razvijen okus, pitko, klizi
6) Marston's Pedigree - bezlična, vodena
Stari prokušani favoriti ostaju Newcastle Brown Ale (samo flaširano) i klasik, John Smith's.
Što se pubova tiče, bile smo i u kvartu i na West Endu, plus jedan na Portobello Roadu, ali nema do kvartovskog. To je kao da uđeš u Mućke. Stršale smo kao zebre na Brijunima, ali nitko nas nije strijeljao pogledima ili uletavao s glupostima.
Napomenut ću još samo svoju užasnutost činjenicom da svaki pub ima točenu Stellu koja je tamo jako omiljena. Kao i njemačke vodice tipa Grolsch. Ali. srećom ima nade, probili su se i Česi pa su Budweiser i Staropramen česta pojava.
Favorit među pubovima je Palm Tree, Haverfield Row, Mile End.
Na zabačenoj lokaciji, omanji, jedan kat, intimna atmosfera, mlađa ekipa, dobre cijene, simpatična starija pipničarka impresivnog podbratka s kojom se svi ljube na odlasku. Imaju kasu kakvu su u Unikonzumu koristili ranih 80-ih, ali nije za ukras nego fakat kuckaju po njoj.
A sada rubrika POP, odnosno PLOP. Neću u detalje jer bez pomoći mile domaćice whiteflesh ne znam bitne stavke poput imena restorana i točne adrese (e, ne mogu naći račune).
Naravno da je to većini čitalaca ionako nebitno, ali možda se neki putnik namjernik uputi do Londona i moji savjeti mu oplemene i pojednostave, ako već ne i spase život.
Izdvojit ću tek...
Rock and Sole Plaice (47 Endell Street, nedaleko Covent Gardena), po nekom studentskom časopisu mjesto za najbolji fish 'n' chips u gradu. Kojeg inače zbog hiperprodukcije ima svakakvog (vidi: ćevapi, Zagreb), a većina je masno odmrznuto smeće.
Osim što je malu jezičarku u meni već na prvi pogled oduševila igra riječima u imenu, i sve ostalo je bilo super-truper. Neambiciozan interijer rupčage s dušom, ne-englesko ali ljubazno osoblje, nekoliko vrsta svježe ribe od koje se onda učini prekrasan, velik, nemastan, mekan iznutra, a blago hrskav izvana fish (ja uzela rock - neka njihova inačica brancina, iako je u opisu stajalo similar to small shark, a Bujas dotični ihtiološki termin ne poznaje), fenomenalan chips, obavezan ocat, paradajz saft i tartar na svakom stolu. Da, moj rock 'n' chips je koštao 8 funti, ali toliko i vrijedi.
Evo i jedne modne opaske. Budući da modni krikovi iz Londona tek za sezonu-dvije dođu u Zagreb, mogu reći da sam vidjela budućnost i da budućnost izgleda odvratno. Uske traperolike hlače tek nešto komotnije od tajica (onako kako su nosili pankeri 80-ih, ili Ramonesi na svakoj slici), ali preduge, tako da budu naborane iznad gležnja. Stravično. Nose ih i ženke i mužjaci. Istina, vidjela sam ih samo u hodu ili stoju, nikog nisam vidjela da sjedi pa još nije provjereno je li to izvedivo.
Post je objavljen 01.12.2006. u 18:09 sati.