Avanture u kuhinji i šire https://blog.dnevnik.hr/gurwoman
četvrtak, 30.11.2006.
Uživo s Mile Enda (Miletov kraj)
Pijuckam John Smith`s dok se whiteflesh tusira i presetava gola. Mene krivi za svoju skembu. Danas sam jako napredovala u zivotu jer sam napokon naucila jesti stapicima. Mislim da je to u redu. Medjukulturalna interakcija i to. I manji su zalogaji pa se ne natrpam ko da lopatom grabim.
Sutra imam avion u 8 i zato se trebam dici oko 3 i promijeniti 2 busa dok ne dodjem do busa za aerodrom, a treba i naci sve te stanice i ne uletjeti u guzvu i paziti da netom kupljena salata od kuskusa i paketic dolmi ostanu citavi i nezgnjeceni.
Imati prozor koji gleda na smrdljivi kanal nastanjen labudovima i kanadskim guskama je prokletstvo, jer doticne, na slikama mile i graciozne zivotinje, nocu ispustaju sablasne krikove visoke frekvencije, kao da moniki kravic, koja se nagutala helija iz balona i istodobno stuca, netko cupa noktice, jedan po jedan.
Sad cemo malo do grada, na Euston Sq., gdje cemo se naci s osobom koju cu ovom prilikom nazvati kodnim imenom Marina Boban.
nedjelja, 26.11.2006.
Odo' ja
Izvještaj s pira sljedeći put.
Vaša gurmanuša se pakira i treperi od uzbuđenja jer sutra ide u London posjetiti priju whiteflesh. Bit će mnogo priloga za POP i ZOP. Nadam se da će avion mirno dobrujiti do Lutona i da ću Immigration Officeru biti draga te simpatična.
Vraćam se u petak. Cheerio!
petak, 24.11.2006.
Pir
Nije me dugo bilo, a bilo je posla i misija koje su zahtijevale odlazak sve do grada, a to mi je sad prava pustolovina. Tako sam bila i u HEP-u i bliži se dan kada ćemo dobiti svojih preplaćenih 700 kn.
Velik projekt je bila i kupovina opreme za današnji odlazak na Martininu svadbu (nadam se da Antunović pravi dobar gulaš). Evo je na slici, dok je još bila sama i jedno.
Haljinicu dala šivati, a na to ode puno vremena kad teta krojačica Branka, koja je stvarno super, voli i popričati pa probe umjesto 20 min traju sat vremena. I prođe brzo dan.
Dakle, tako ću izgledati. Zamislite još samo unutra mene (vertikalno), crnu kamenu ogrlicu i pripadajuću narukvicu, svileni crno-crveni šal i baršunasti crni sakoić, koji ću u žaru plesa ili u euforiji prežderavanja odbaciti. Kaj ne bum če-če?
Dogodila se i tragedija. SMS-ove Kviskoteci slala sam s mobitela od staraca jer njima ionako bon od 100 kn traje mjesecima. Poslala ih oko 25 i ništa i ništa. Bitno je napomenuti da oni još uvijek ne znaju čitati poruke. I dođem ja neki dan k njima pojesti nešto te vidim nepročitani SMS od Kviska. Poziva me na testiranje koje je bilo prije 2 tjedna. %#"&//*!!! Što drugo reći? Poručuje li mi to sudbina da se ne prijavljujem? Baš me briga. Ako i da, tek sam se sad zainatila. Sljedeći mjesec kupujem bon od 100 kn samo za pljačkaške poruke prijave na kojima će Hamed fino zaraditi! Bačen novac? Možda. Ali kad jednog dana sjednem na to testiranje s još 4520098 kandidata, bit ću spokojna i zadovoljna. Makar ne dobila priliku na kraju i doći pred Olijev skelet.
Idem sada na brzaka još odguliti posao da se onda na miru mogu posvetiti sjeckanju noktića, brijanju krzna, pudranju nosića i sličnim radostima. Živjeli mladenci!
P.S. U Vrutku ima za 11 kn Palm (vidi prošli post)!
srijeda, 15.11.2006.
Mijenjam Ožujsko za belgijsko
Jučer smo muško i ja bili u novoj belgijskoj pivnici Hopdevil u onom odvratnom, zadimljenom, umjetnom, sterilnom, klaustrofobičnom Branimir centru. Bilo je to religijsko iskustvo, praznik za osjetila, pravo otkrivenje!
Prostor je malo pretenciozno fensi-šmensi, ali bar ima elemente tamnog drva i kamenog poda, što cijenim. I naravno, već je krcato jet-set klijentelom. I anoreksičnim fuficama s narudžbama tipa "Joj, imate neko manje pivo, 0,25 mi je previše, i da je jako lagano..." Ma beži doma piti Evian!
Cijene? Očekivano skupo. Od 20 kn nadalje. I to za ampule. Ali stvarno ih ima puno.
Jednom u 2 mjeseca se valjda mogu počastiti!
Ali vrijedi svake lipe, o, kako samo vrijedi!
Prvo smo 5 minuta proučavali pivsku listu... Odlučismo se za kategoriju jantarnih piva.
1. Palm - odlično, jednostavno,a bogato, pitko, prpošno...
2. Bruegel - Zakon! Prvi put vidim da se i o pivima može razmišljati i govoriti butkovićevski. Ima miris najfinijeg svježeg domaćeg maslaca (majke mi!), okus skroz drugačiji (fala bogu), nekako višeslojan, prefin, neopisiv... Jedino ima kriglu ko one nekadašnje od senfa kojih smo doma imali čitavu garnituru. Ako mi itko ikad bude kupovao nešto u Belgiji, Bruegel želim!
3. Hopdevil - to im je kućno točeno i najjeftinije te jedino od 0,5 (18 kn). Obično svjetlo pivo, lagano, žeđogasno, transparentno, ali za koliko samo kopalja šije standardne pojave iz naših dućana!
Da opravdam naslovnu sličicu, danas sam radila jednostavnu juhu od tikvica iz meksičke kuharice koju mi je poklonio mužjak. Fina. Krepka. Zasitna. Znam ja još pridjeva, ali čuvam ih za sljedeću priliku.
Na putru popirjati luk. Dodati 2 naribane tikvice. Malo pirjati. Dodati oko šalicu zobenih pahuljica. Još par minuta pirjati. Miješajući lagano uliti hrpu mlijeka. Dodati sol i papar i zatvoreno na laganoj vatri kuhati 15-ak minuta.
Idem sad do Ljubićke na tekmu. Dao Jahve da satremo Žide! (Nisam antisemit.)
ponedjeljak, 13.11.2006.
...
Nadovezujem se na nedavni post s imenom ikone ženskog pokreta, Nermine Curbrigen, u naslovu. Zahvaljujući Ivi, evo linka na dotični skeč Top liste nadrealista o Školi za dresuru cura 8. mart. Must see!
http://www.youtube.com/watch?v=BH2ItDQ4Sqk
Obrazloženje uz sliku je da sam jučer spravila fenomentastičan (ah, skromnosti) ragu od jelena.
Ah da, kako bješe na Gustafima? U svakom slučaju, dostojanstvenije nego prošle godine. A koncert k'o koncert, bez greške. Štala. Društvo je bilo šaroliko i mahom kokošje (pozitivna odrednica). Pio se teran M. Armana, jedino dostupno crno vino osim Kozlovićeva terana. Vrlo dobar, osim što ga, mogu shvatiti razloge, poslužuju ohlađenog pa da se stvarno osjeti treba proći bar pola boce. Jedino mi idu na jetra s tom reklamom o akcijskim, promotivnim cijenama vina. Sve je bilo 80 kn. Ne vidim tu ništa akcijsko ni promotivno. Piše negdje u izvještaju koncerta da im se u jednom trenu na stageu pridružio Ibrica Jusić. Fala nebesima, nisam to nit vidjela nit čula. Zapravo, vidjela nisam skoro ništa, ali nema veze. Tražila sam među publikom Anu Ugarković (za neupućene, Edijevu družicu) da joj se bacim oko vrata, ali ne vidjeh je. Žena je napokon izdala kuharicu, špajza joj uvijek puna bila, pluto se ne nadrobio u butelju, a kruh nikad ne pao na pod na namazanu stranu!
petak, 10.11.2006.
Pregršt crnih, nadrkavajućih tema i izjava
Kao prvo, dobila četvorku od Solara! I to nezasluženu. Ali kao da mi je sa srca pao Maslenički most koji upravo prelazi Žak Houdek. Drag je Milivoj. Što on sve, jadan, slušati mora. Iz mene je morao izvlačiti odgovore kao žiri iz Fani Čapalije.
No šokantna vijest je da je Bagić doživio infarkt i da je loše. Bagić, moj mentor, moj savršen izbor, još k tome i jedan od mlađih i vitalnijih na odsjeku punom oldtimera. I onda on ode! A nisam ni potpis uzela. Sad ga mijenja dinosaur Pranjić, koje li ironije, jedini preostali na katedri.
Krešo, samo ozdravi mii tiiiii...
Imali smo i poplavu. Da, opet. U manje od godinu dana. Opet od onih smrdljivih nesposobnih starkelja iznad. Baš me briga zvučim li odvratno i netolerantno, ali mrzim ih, utopili se u svojoj poplavi, dabogda. Ovaj put im pukla cijev od sudopera. A nas nije bilo doma cijeli dan. Vratim se kući i nađem lokve. Sjebali mjestimično strop i zidove, uništili krasnu komodu koja se sad napuhnula, za parkete još čekamo, radni stol žnj kvalitete iz Mercatonea je očekivano loše reagirao na višesatnu hidrataciju... A ono što me najviše boli je da su mi se napuhnuli i izvitoperili moji alati, moji mili rječnici, među njima i dragocjeni velebni Webster. Koji je jedna od 3 stvari koje bih ponijela sa sobom da bježim iz stana uslijed požara. Uz laptop i fotić. Filip se ne broji kao stvar. Makar bi nekad i mogao. Zdrhtim kad se sjetim da bi bio uništen i laptop i printer i novi skupocjeni PC da je ta cijev bila samo 10 cm ulijevo (ili udesno, ovisi gdje u sobi stojim). I kaj sad? Sljedeći tjedan idemo na osiguranje. Već će pomisliti da smo neki muljatori kad opet dolazimo sa sličnom spikom. Najviše od svega me živcira stav tih starkelja, kao mi-smo-jadni-nemoćni-stari-penzići-bez-love-nismo-namjerno-događa-se. Kao da je penzionerstvo alibi za sve. Od guranja u tramvaju, očekivanja da ih pustiš preko reda i uvijek im umilno držiš vrata makar imala 14 vrećica. I onda ti zalupi vrata. A ja sam glupa ovca umjesto da probudim Georgea Costanzu u sebi. Jesu li nas zvali kad je poplava počela da nas upozore, što je najljudskija i najsusjedskija stvar? Ne. NEMAJU BROJ! I moj njihov ipak omiljeni argument: "Zgrada je stara." Pa 80% Zagreba živi u zgradama starima 20 ili više godina! Jel im se raspadaju stanovi i imaju potop svakih par mjeseci??? 
Onu sliku sam stavila navrh posta čisto da me podsjeti da ima poplava koje su gore od naših i da se smirim.
Sve više mrzim ovaj metuzalemski učmali haustor pun graktavih, hropćućih penzića, s potpuno nezainteresiranim i nesposobnim predstavnikom stanara koji je to što je samo da bi na prevaru koristio neku šupu dolje kao poslovni prostor. A nikom nije stalno išta promijeniti. I sve više sanjarim o nekoj maloj kućici negdje daleko od svega, daleko od one babuskare pokraj nas koja je nagluha i zato pušta televizor na 8 milijuna megadecibela i redovito moram slušati svake jebene vijesti, Latinicu i prijenose misa. Sve moje najomiljenije emisije. Nakon godinu dana strpljenja, napisala sam joj pismo, sažeto, neutralno i gotovo pa pristojno (i anonimno), ali sve se nećkam kad da ga ubacim i da li da to uopće učinim. Sumnjam da će se nešto promijeniti. I sad ti radi doma i uči na miru.
Nije to sve. Sjebo nas HEP. Popularna tema ovih dana (vidi ribafish.blog.hr). Napravili obračun po svojoj procjeni koja premašuje našu stvarnu potrošnju oho-ho. Kao da imam Las Vegas doma. Ja krenula u pustolovinu u Gundulićevu 32, ali vidjevši red i sve to, odustala i odlučila riješiti stvar faksom. Tako su napisali, možeš se žaliti osobno, pismom ili faksom. Sad sam se naslušala svakakvih priča da je najbolje otići osobno i spomenuti sve po spisku, ali istekao je rok za žalbu i grizem se ko termit.
Najveća od sviju radosti: stiglo pisamce od porezne. Radi povrata. Ne, neću ga dobiti... Ja moram njima PLATITI! 1700 kn! Baciti svoju lovu glupoj državi posve bespotrebno. Jer otac koji mi uvijek marljivo i precizno ispunjava prijavu ove godine nije primijetio da će suma na kraju biti obrnuta od željene. 
Evo i nešto vedrije. Nakon 100 godina i drugi put u životu, bojažljivo radila picu. No bojazni i skepsi mjesta bilo nije jer je bila savršena! Evo, pasite oči.
Sutra ću, nadam se, izbaciti sve frustracije na Gustafima. Još se nećkam što piti, ali definitivno će biti crno. Jer bijelo sam dovoljno upoznala, a i ne mogu održavati temperaturu potrebnu za njega. Call me snob, ali mlakotopla malvazija je fuj. Pikiram na neki cabernet sauvignon, ali ne znam još čiji.
nedjelja, 05.11.2006.
Mueslići i Kabola
Ana, tražila si, jedi.
Jebo Kelogs, Viveru i slične sumnjive industrijske mješavine. Nema ničeg boljeg od friških domaćih mueslića. Ideju i osnovu izvedbe sam naučila od Jamieja, pa još malo razradila.
Nabaviti: zobene pahuljice (ima svuda), pšenične posije (dućani zdrave hrane, Mercator, možda i Superkonzum), arašidi (obavezno badem, uz njega još nešto tipa lješnjak, orah, brazilski oraščić), cvebe, datulje ili suhe smokve, neko sušeno egzotično voće tipa banane, ananas, papaja...
Sad to sve treba usitniti i izmiješati. Da, ići će ti na živce koliko vremena prođe na sjeckanje i mrvljenje, ali obaviš to jednom u 10 dana i mirna si.
Orašaste plodove može se sjeckati nožem (treba samo usitniti, ne samljeti) ili omotati krpom pa izlupati čekićem. Ili kao civilizirana domaćica poput mene, usitniti u mužaru.
Omjer je pahuljice:sve voće=1:1. otprilike. Pšenične posije su vezivno tkivo, njih ide manje od pahuljica, tek toliko da se sve prožme. Što se tiče voća, paziš da omjer arašida i ostalog bude isto tak negdje 1:1. Najvažnije je da bude podjednako slatkog i kiselog neorašastog voća. Naravno, kad se vrati proljeće, natrpati unutra što više bobica. Practice makes perfect, rekla bi moja šefica.
Može se konzumirati na najvulgarniji način - odmah preliveno s mlijekom (dodatne opcije: med, cimet). Ili malo neuobičajenije - složiti porciju s mlijekom (da ga bude iznad smjese), naribati unutra pola jabuke i spremiti u frižider do jutra. Slijedi ugodno iznenađenje.
I za kraj...
Z. O. P. 2 - Malvazija reserve Kabola, 2004.
Nebutkovićevski rečeno: jako dobro vino. Neočekivano, budući da Kabola baš nije razvikana po malvaziji. Ima onaj neki voćno-cvjetni-vanilijasti miris i šmek na prvi dodir nepca, ali onda se baš fino kiselkasto i snažno raspline. Nije preslatka i nije vodenasta. I drugi dan je sasvim ok za piti. U rasponu malvazija koje sam u životu pila, solidna četvorka. Cijena - nemam pojma, dobila na poklon nakon što sam dotičnu darovateljicu izmaltretirala da mi donese nešto iz Kabolina podruma.
Pouka: bolje Kabola nego kabala.
petak, 03.11.2006.
Jebo Halloween
Dakle, radim doma, sad i učim, bližim se 30-oj, tovim se i još sam k tome domaćica. Naravno da se onda veselim jednomjesečnom izlasku i planiram ga kao iskrcavanje u Normandiju. Tako sam ovaj put odabrala Močvaru i Halloween party. Ne zbog stalosti do Halloweena kao takvog i cijelog tog konteksta. Jebeš to. Samo čekam da uvedemo Thanksgiving i Dan Georgea Washingtona. Radovala sam se radi izlaska, đuskanja, dva flora i DJ Marija Kovača (moram ga pratiti i kontrolirati uoči fiktivne svadbe).
Prvo je po običaju dio ekipe otkazao. Na kraju smo išle samo Irena i ja, ali smo prvo skoknule do Spunka, gdje nas je vrebala Danči. To je bila greška. Jer došavši oko 23h pred Močvaru, dočekao nas je red u crno odjevene mlađarije koji se protezao po nasipu. Elegantno smo se ugurale u sredinu reda i onda je počelo. Red je, naime, postojao samo reda radi. 80% ljudi se zapravo ubacivalo sa strane u redovitim intervalima. I tako smo provele sat vremena u redu, stisnute među tuđim tijelima preko granica tolerancije, a od upada ništa. Čak su izgleda i prestali puštati taman kad smo već bile odlične 67. i 68. po redu ispred naplatne kućice, koja se i sama par puta opasno zaljuljala. I tu mi je dopizdilo i to je bio kraj izlaska. Inače, bila sam "maskirana" kao pionirka (avet prošlosti!). Netko je natuknuo da to nije originalno. I sama sam se pobojala da ću naići na čitavu četu takvih i da ćemo moći raditi slet i dvoglasno zborski pjevati Po šumama i gorama. Ha! Ispada da sam bila svjetsko čudo. Prosjek godina je bio oko 18. Dočekali su me uzvikom "Gle ovu partizanku". I par njih se slikalo s mojom čudnovatom muzejskom kapicom. Prvo je bilo simpatično, ali nakon sat vremena prešanja u redu s neotesanom obijesnom mlađarijom, došlo mi je da ih sve pošaljem na Goli otok guliti krumpire i čitati lektiru. Starimo.
Da opravdam nadimak, evo i receptića. Za sve vas koji volite gljive, ali konvencionalni načini upotrebe šampinjona vam već izlaze kroz pore. Salata od šampinjona:
U loncu zagrijati 2 žlice bijelog vina i maslinovog ulja. Dodati pol kile sitnijih šampinjona (očišćenih, ne opranih). Lagano kuhati dok omekšaju. Onda ohladiti i ocijediti, ali sačuvati tekućinu. Napraviti dresing: 2 žlice maslinovog ulja, tekućina od kuhanja, 2 žličice senfa, 2 žličice meda, 2 žličice octa. Preliti po gljivama. Gotovo.
Kad smo već kod bundeva, već sam 2 puta ovaj tjedan radila ovu slasnu juhicu i oduševljena sam:
Jesenska juha od bundeva.
A Crkvetina se bori protiv Halloweena time što su izmislili hepening pod nazivom Holywin, bua-ha-ha.
