Marketing
Pregršt crnih, nadrkavajućih tema i izjava
Kao prvo, dobila četvorku od Solara! I to nezasluženu. Ali kao da mi je sa srca pao Maslenički most koji upravo prelazi Žak Houdek. Drag je Milivoj. Što on sve, jadan, slušati mora. Iz mene je morao izvlačiti odgovore kao žiri iz Fani Čapalije.
No šokantna vijest je da je Bagić doživio infarkt i da je loše. Bagić, moj mentor, moj savršen izbor, još k tome i jedan od mlađih i vitalnijih na odsjeku punom oldtimera. I onda on ode! A nisam ni potpis uzela. Sad ga mijenja dinosaur Pranjić, koje li ironije, jedini preostali na katedri.
Krešo, samo ozdravi mii tiiiii...
Imali smo i poplavu. Da, opet. U manje od godinu dana. Opet od onih smrdljivih nesposobnih starkelja iznad. Baš me briga zvučim li odvratno i netolerantno, ali mrzim ih, utopili se u svojoj poplavi, dabogda. Ovaj put im pukla cijev od sudopera. A nas nije bilo doma cijeli dan. Vratim se kući i nađem lokve. Sjebali mjestimično strop i zidove, uništili krasnu komodu koja se sad napuhnula, za parkete još čekamo, radni stol žnj kvalitete iz Mercatonea je očekivano loše reagirao na višesatnu hidrataciju... A ono što me najviše boli je da su mi se napuhnuli i izvitoperili moji alati, moji mili rječnici, među njima i dragocjeni velebni Webster. Koji je jedna od 3 stvari koje bih ponijela sa sobom da bježim iz stana uslijed požara. Uz laptop i fotić. Filip se ne broji kao stvar. Makar bi nekad i mogao. Zdrhtim kad se sjetim da bi bio uništen i laptop i printer i novi skupocjeni PC da je ta cijev bila samo 10 cm ulijevo (ili udesno, ovisi gdje u sobi stojim). I kaj sad? Sljedeći tjedan idemo na osiguranje. Već će pomisliti da smo neki muljatori kad opet dolazimo sa sličnom spikom. Najviše od svega me živcira stav tih starkelja, kao mi-smo-jadni-nemoćni-stari-penzići-bez-love-nismo-namjerno-događa-se. Kao da je penzionerstvo alibi za sve. Od guranja u tramvaju, očekivanja da ih pustiš preko reda i uvijek im umilno držiš vrata makar imala 14 vrećica. I onda ti zalupi vrata. A ja sam glupa ovca umjesto da probudim Georgea Costanzu u sebi. Jesu li nas zvali kad je poplava počela da nas upozore, što je najljudskija i najsusjedskija stvar? Ne. NEMAJU BROJ! I moj njihov ipak omiljeni argument: "Zgrada je stara." Pa 80% Zagreba živi u zgradama starima 20 ili više godina! Jel im se raspadaju stanovi i imaju potop svakih par mjeseci??? 
Onu sliku sam stavila navrh posta čisto da me podsjeti da ima poplava koje su gore od naših i da se smirim.
Sve više mrzim ovaj metuzalemski učmali haustor pun graktavih, hropćućih penzića, s potpuno nezainteresiranim i nesposobnim predstavnikom stanara koji je to što je samo da bi na prevaru koristio neku šupu dolje kao poslovni prostor. A nikom nije stalno išta promijeniti. I sve više sanjarim o nekoj maloj kućici negdje daleko od svega, daleko od one babuskare pokraj nas koja je nagluha i zato pušta televizor na 8 milijuna megadecibela i redovito moram slušati svake jebene vijesti, Latinicu i prijenose misa. Sve moje najomiljenije emisije. Nakon godinu dana strpljenja, napisala sam joj pismo, sažeto, neutralno i gotovo pa pristojno (i anonimno), ali sve se nećkam kad da ga ubacim i da li da to uopće učinim. Sumnjam da će se nešto promijeniti. I sad ti radi doma i uči na miru.
Nije to sve. Sjebo nas HEP. Popularna tema ovih dana (vidi ribafish.blog.hr). Napravili obračun po svojoj procjeni koja premašuje našu stvarnu potrošnju oho-ho. Kao da imam Las Vegas doma. Ja krenula u pustolovinu u Gundulićevu 32, ali vidjevši red i sve to, odustala i odlučila riješiti stvar faksom. Tako su napisali, možeš se žaliti osobno, pismom ili faksom. Sad sam se naslušala svakakvih priča da je najbolje otići osobno i spomenuti sve po spisku, ali istekao je rok za žalbu i grizem se ko termit.
Najveća od sviju radosti: stiglo pisamce od porezne. Radi povrata. Ne, neću ga dobiti... Ja moram njima PLATITI! 1700 kn! Baciti svoju lovu glupoj državi posve bespotrebno. Jer otac koji mi uvijek marljivo i precizno ispunjava prijavu ove godine nije primijetio da će suma na kraju biti obrnuta od željene. 
Evo i nešto vedrije. Nakon 100 godina i drugi put u životu, bojažljivo radila picu. No bojazni i skepsi mjesta bilo nije jer je bila savršena! Evo, pasite oči.
Sutra ću, nadam se, izbaciti sve frustracije na Gustafima. Još se nećkam što piti, ali definitivno će biti crno. Jer bijelo sam dovoljno upoznala, a i ne mogu održavati temperaturu potrebnu za njega. Call me snob, ali mlakotopla malvazija je fuj. Pikiram na neki cabernet sauvignon, ali ne znam još čiji.
Post je objavljen 10.11.2006. u 11:55 sati.