|
Tko o kome, ja po svome
26.02.2015., četvrtak
La vita e bella
Ne kaže se uzalud "Svako zlo za neko dobro"!
Nakon srčanog udara 2012. godine osjećam da sam se promijenio, i zadovoljan sam tom promjenom.
Nikad u životu nisam osjećao više samopouzdanja nego u ovom periodu poslije.
Siguran sam u ono što znam, nije mi problem naučiti ono što ne znam, ako me to interesira, i volim zakoračiti u nepoznate vode.
Ni prije nisam imao tremu pred poznatima, bez obzira bili to glumci, sportaši, političari (i pri tome mislim na svjetska imena, a ne samo na ove naše), nisam osjećao neko strahopoštovanje prema nekome samo zato što je neka poznata faca iz javnog života.
I danas ću bez problema svakome reći svoje mišljenje, poštujući tuđe ako je argumentirano, a prezirući ako dolazi od osobe koja misli da je to tako samo zato jer je to ona izrekla!
Danas prezirem lažljivce i lijenčine koje uspijevaju na osnovu svog obiteljskog stabla ili liježući u tuđe krevete više neko ikad, iznosim svoje mišljenje slobodnije nego ikad, bez straha. Ne zato jer živim u nekom moralnom društvu u kojem možeš govoriti bez straha, do toga još nismo došli, nego zato jer se osjećam dovoljno samosvjesno da velim svoje mišljenje i poštujem dovoljno samog sebe da se borim za pravo na vlastito mišljenje.
Danas mi je veći izazov nego ikad boriti se i za tuđa prava, ako ih ugrožavaju različite napuhane veličine. No da bi se netko izborio za svoja prava, to neće sigurno napraviti guranjem glave u pijesak i savijanjem kralješnice!
Drugim riječima, u ovom periodu poslije jednostavno živim život.
Ne želim samo čekati smrt, već će ona doći kad joj se prohtije.
Želim živjeti život, želim biti ja, želim ostaviti neki trag kad po mene dođe Kosac.
Ne, krivo!
Ne da želim živjeti, ja živim!
Ne da želim biti ja, ja jesam ja!
Živim stih A.B. Šimića „Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda!“.
Ne želim biti samo točka.
U ovom periodu poslije želim da se zna da postojim, da sam i ja karika, da je i moj glas važan!
U ovom periodu poslije shvatio sam da je ovaj život koji živim stvarnost, nije nikakva proba, ni prva ni generalna.
To je to!
Ono što sad proživim, proživit ću samo jednom, i odlučio sam da živim aktivno!
Na raskršću sam odlučujem kojim ću putem krenuti!
Živim posljedice svojih odluka, ne tuđih!
I smijem se u brk onima koji se zavaravaju da su iznad mene!
Oznake: život
|
08.09.2013., nedjelja
Život je autocesta
“Život je autocesta – užitak koji vam pruža ovisi o traci koju ste izabrali.” - John Fuhrman
Čuli ste za tu izreku, zar ne?
Mlađoj kćeri je u ponedjeljak započeo srednjoškolski život, postala je učenica prvog razreda Srednje medicinske škole u Varaždinu! Otišla je malo plaha (iako to neće priznati), a kad se vratila, bila je uzbuđena do daske. Te se već skompala s ovima i ovima, sjedila bu s tim i tom, ovaj nastavnik joj cool, ova je neka rospija, pozvala je ovu grupu da ide s njima da se upoznaju, cura s kojom bude sjedila je tak super, al´ na B vježbama bu sedila s ovim tipom, i to je ona njemu rekla da bude sjedil s njom.
Čitav dan smo slušali sve zgode i nezgode, pa se opet sjetila nekog detalja, pa je onda tu zgodu morala ispričati još jednom da uključi i taj detalj, i tako, sva oduševljena. Dobila je i zadaću iz latinskog, do sada nikad nije imala nikakve veze s latinskim, i onako važno govori kako ide raditi zadaću iz latinskog, pa nije to mala stvar
Pa smo se žena i ja prisjetili našeg prvog srednjoškolskog dana, ona je putovala do srednje škole autobusom 33 km u jednom smjeru, meni je do srednje škole bilo 100 m. Ona je upisala onu jedinu koju je mogla, ja sam mogao birati između 3 u svom mjestu i još 5 ako bih putovao 15 km u jednom smjeru. I zato je meni isto bio uzbudljiv početak srednjoškolskog života jer sam upisao što sam htio, žena je upisala što je morala.
Starijoj za 3 tjedna počinje faks, ovo joj je prva godina. Pa je trebalo naći stan, za što je bio zadužen neslužbeni zet. On je taman završio faks i imao sreće da se odmah i zaposli u struci (velim ja, informatika čini čuda). I to je izgledalo ovako, on radi do 17h, i onda je morao ići u obilazak stanova, slikati ih i slati mojoj kćeri fotke da vidi. Nije mu baš bilo lako, ali tko mu je kriv da je našao moju kćer za curu No da ne ispadne da ona nije radila ništa, doma nam je pustošila kuhinjske ormariće, vitrine u dnevnoj sobi, pakirajući lonce, zdjele, beštek, čaše, šalice, peglu, fen i još milijun stvari koje budu njoj trebale u Zagrebu. Kćeri, ajd nam ostavi bar nešto, pa ne radiš ovrhu
I u petak je otišla pogledati jedan stan koji im se svidio, odmah do njezinog faksa, prihvatljiva cijena i režije, a gazdarica ju je oduševila, pogotovo kad ih je upitala:"A znaju vaši roditelji da bute vas dvoje skupa?"
A gazdaričin muž Međimurec, odmah su imali prednost pred ostalima tragačima slobodnog stana s prihvatljivom cijenom Pa smo onda još cijelu subotu slušali tko je kaj rekel. E da, boji se moja kćer pasa, a gazdarica ima zlatnog retrivera! Nekako imam dojam da će mi se kćer riješiti tog straha
Ja sam u vrijeme studiranja i rada u Zagrebu promijenio 2 gazdarice, obje su bile zaista dobre žene, nadam se da mi je i kćer dobila takvu
I tako mi obje kćeri započinju nova poglavlja u svojim životima, započinju ih vedro i sa osmijehom, držim im fige da tako bude i sa onim poglavljima koja dolaze poslije!
Oznake: život, izbor, školovanje
|
|
|