ponedjeljak, 29.10.2007.

Getting back to normal

"Ali, vi ste svjesni, da će to zahtjevati Vašu potpunu koncentraciju." profesorica McGonaglle me upitno pogledala.
"Da, jesam." potvrdila sam.
"I da vaš talent za Preobrazbu nije dovoljan, da je trud najvažniji." nastavila je.
"Naravno." odgovorila sam.
"Pa dobro onda. Jeste li sasvim sigurni da želite postati anigmagus?" strogo je upitala.
"Da, kao što sam Vam već istaknula." uzvratila sam pogled njezinim očima punim autoriteta.
Uzdahnula je i spustila pogled na neke papire. "Da, dobro. No, to ćete držati u potpunoj tajnosti. Jer bi mnogi učenici to htjeli, a ja im ne mogu svima davati poduku. I ako uspijete, morat ću Vas registrirati u Ministarstvu."
"To se podrazumijeva." složila sam se. Trenutak tišine.
"A daljnjem napretku bi svakako pomoglo kad biste smanjili broj kazni kod prof. Snapea." rekla je zapisujući nešto na komad pergamenta.
"Kada da dođem?" upitala sam, ignorirajući njenu primjedbu.
"Svake druge večeri u 20 sati, počevši od ponedjeljka. Znači, ponedjeljkom, srijedom i petkom. No, mislim da bi to bilo sve. Možete ići." rekla je ne podižući pogled sa stola.
"Uredu. Hvala Vam još jednom. Doviđenja." pozdravila sam i izašla iz kabineta.
Hodnik je bio pust. Prazan, poput onoga što sam ovih dana osijećala. Hladnu prazninu. Nije tu bilo više boli. Izgubila se negdje, u gomili pitanja. Vrijeme možda ne liječi sve rane, ali moju je zaliječilo. Mislim da smo i on i ja predobro znali da će sve završiti, kad-tad. Iako, osijećala sam se kao da sam izgubila dio sebe, nešto neizmjerno važno. Vjerojatno je i bilo tako. No, nisam više htjela razmišljati o tome, bilo je i zanimljivijih stvari o kojima sam se trebala brinuti. S osmijehom na licu, ušla sam u gryffindorsku društvenu prostoriju. Bila je blago rečeno napučena učenicima uzbuđenima oko sutrašnjeg dana. Pogledom sam potražila Doru, ali nije je bilo.
"Opet je kod njih." promumljala sam, više za sebe.
"Ne možeš je kriviti." rekao je glas iza mene. Okrenula sam se i ugledala nasmijano lice mog najboljeg prijatelja.
"Alane!" vrisnula sam, i bacila mu se u zagrljaj. Obuzeo me neobičan osjećaj izneneadne topline kada sam čvrsto stegnula ruke oko njegovog vrata. Bila sam sretna što se vratio.
"Dobro, dobro, jer meni dozvoljeno disati?" rekao je kroz smijeh.
"Apsolutno ne." odgovorila sam, također smijući se. "Pa, gdje si bio, želim čuti sve!!!"
"To bi možda malo potrajalo..." počešao se po glavi.
"Onda bolje da sjednemo!" povukla sam ga za ruku i progurala se kroz skupinu učenica 3. godine, koje su zajedljivo promatrale naše ruke, vodeći ga do najbližeg slobodnog kauča.
"Ne sad." odlučno je odvratio. Uputila sam mu upitan pogled. Koji k?
"Ne, ne možemo pričati ovdje, ni sad... Imam osjećaj da nije najpametnije. Znaš, ne bi se baš moglo reći da sam bio na "godišnjem odmoru"... komplicirano." uzdahnuo je, pogledom prelazeći preko više-manje poznatih lica oko nas.
"Dobro, a kad onda?" i sama sam se uozbiljila, shvativši da se radilo o nečem, u najmanju ruku, zabrinjavajućem.
"Hm...sutra je Noć vještica. Svi će biti na večeri, i imat ćemo vremena" zaključio je. Pomisao na datum 31.10. natjerala me da shvatim da je prošlo već mjesec dana otkako Nathan i ja nismo skupa. Mjesec dana. A ja se nisam ni pomaknula s mjesta, život je tekao istom kolotečinom. Jebeno.
"Da, sutra je Noć vještica. A danas se ide u Hogsmade. I znaš što ćemo tamo raditi?" upitala sam baš kada mi je sinula ideja, s zločestim osmjehom na licu.
"Ne sviđa mi se ovo." uzvratio je osmijeh. No ipak je uzvratio pitanje: "No, što ćemo raditi?"
"Kupovati moju haljinu!" uzviknula sam entuzijastično.
"Ne...samo ne shopping!" napravio je patničku facu.
"Ooo da!" naslađivala sam se.
"A što je tebe toliko usrećilo?" upitala je Evelyn, elegantno došećući do nas.
"Alan ide sa mnom po haljinu za sutra!" odgovorila sam hiperaktivno skakućući po kauču.
"Okej, okej, Norah. Udahni, izdahni." Evelyn me "smirivala".
"Da, da." rekla sam i mirno sjela. „Pretpostavljam da ti svoju već imaš?“
„Uvijek unaprijed spremna!“ široko mi se nasmiješila. „A s kim ideš?“
Pitanje na koje ja nisam bila spremna odgovoriti. Mislim, svi su znali da smo Nathan i ja prošlost, tako da mi ponuda nije nedostajalo...ali meni se po glavi vrtila određena osoba s kojom sam htjela pokušati nešto, tako da su sve te ponude bile odbijene.
„Sama, mislim.“ odgovorila sam nečitkog izraza lica. Nisam htjela da misli da mi je žao.
„Možeš uzeti prijateljsku pratnju?“ Alan me upitao.
„Ne... ja hoću da ti ideš s nekim! Ne moraš me uvijek babysitat!“ odlučno sam odbila.
„Znaš mene i partyje, nekako mi ne ide to...“ pokušao je drugu taktiku.
„Ne,...Izvoliš ić s nekom curom!“ držala sam se svoje odluke.
„Pa, ti Norah i jesi cura...“ odgovorio je s cerekom.
Sad se i Evelyn umiješala: „Apsolutno, moraš pitati neku djevojku! Tko ti se sviđa?“
Neugodna tišina s Alanove strane, Evelynin i moj smijeh.
„Daj, Alane!“ lupila sam ga po ramenu.
„Ma da ziher...“ odvratio je nesigurno.
„Daj! Nemoj da moramo pogađat!“
I na kraju nam nije rekao. Očito da Ev i ja nismo tako dobre u iznuđivanju nečega. Mislim, ovisi čega.
***
"No dobro, krenimo." rekla sam Alanu na izlasku iz Hogwartsa, nakon krajnje neugodnog pretraživanja obavljenog by Filch and njegov detektor.
"Zar zbilja moram?" molećivo me pogledao.
"Pa, ako ti se toliko ne da..." ljutito sam dobacila i odmaršrala niz glavnu ulicu Hogsmadea.
"Dobro, daj čekaj!" viknuo je i potčao zamnom. U sebi sam se nasmijala. Durenje uvijek upali.
Nakon što smo bezuspješno prošli 2 dućana, uz mnoge Alanove provale smijeha, pronašla sam ono što sam tražila. Ovaj put nisam htjela ništa crno, ni crveno. Htjela sam nešto drugačije.
"Jel ti se sviđa?" upitala sam ga nakon izlaska iz kabine. Promatrao me par sekundi, a onda odgovorio.
"Lijepa je. Ističe ti oči."
Nasmiješila sam se.
"Hvala." Bila je kratka, ko minica. Boja je bila plava, intenzivna, malo blaža od tirkizne. Jako mi se sviđala.
"Uzimam." klimnula sam prodavačici, na što se ona nasmiješila. "Stvarno vam lijepo stoji."
Još jednom sam zahvalila i otišla se presvući. Nakon što sam platila 9 galeona, Alan i ja smo se zaputili u Tri metle. Nakon skoro cijelodnevnog shoppinga, njemu je trebao pivoslovac, a meni čaj(nisam očekivala da bi mi poslužili votku).
"Zadovoljna?" pitao me, ispijajući gutljaj.
"Prezadovoljna." odvratila sam, i s osmijehom na usnama primijetila da nedaleko od nas sjedi onaj idečko iz vlaka, prelijepih zelenih očiju.
"Znaš možda tko je on?" glavom sam pokazala u njegovom smjeru.
"Oh." Alan se namrštio. "Brat Pansy Parkinson, Ozren."
Zadovoljno sam se nasmiješila, po ne znam koji put danas, i utonula u razmišljanje. Bilo je vrijeme za akciju.

Ako vas zanima kako je izgledala haljina, here U go=). I really like it.

nedjelja, 21.10.2007.

Promises have been turned to lies, can’t even be honest inside

Glavom naslonjenom na ruku zamišljeno sam gledala kroz prozor. Lišće je već odavno promijenilo boju, trava je požutila, a Hagrid je upravo sasjekao posljednje bundeve iz svog malenog vrta. Hladan vjetar je fijukao zrakom navješćujući skoru kišu.
U ugodnoj toplini učionice, profesor Binns je pričao o ratovima divova tako zamišljeno kao da ih se sam sjeća, i nije obraćao apsolutno nikakvu pozornost na svoje učenike. Još sam jednom pogledom preletjela učionicu prije nego što sam se zagledala u svoj stol. Komad pergamenta ispred mene zjapio je prazan. Uzdahnula sam i ispustila pero iz ruke, odbacujući onaj zadnji komadić namjere da hvatam bilješke. U nedostatku zabave, svratila sam pozornost na lijevu stranu učionice, gdje su sjedili Ravenclawi. Nije mi trebalo dugo da pronađem njih.
Rocky je odsutno črčkao po papiru, dok su Ian i Nathan očito podbadali Ziggiea. Nathan se cerio, a Ian je, čini se, postavljao pitanja na koja je Ziggie odbijao odgovoriti. Nasmiješila sam se toj sceni, u kojoj su izgledali kao pravi mali teenageri.
Bez ikakvih briga, bez odgovornosti.
Kiša je uskoro počela bubnjati o staklene prozore Hogwartsa. Gledajući van na to nevrijeme i sama sam se uvukla dublje u vestu. Ovo nije normalno, pomislila sam. Ne za kraj rujna. Kaotično je udarala o krov dvorca i zagušivala žamor učionice. Školsko zvono se konačno oglasilo, označavajući kraj sata. Okrenula sam se prema Dori koja je sjedila klupu iza mene. Kad je vidjela moj izraz lica i ona je zakolutala očima.
«Ipak, gotovo je s povijesti! Bar za danas.» pokušala sam zvučati malo vedrije. «Kaj sad imamo?»
Ona se zlobno nasmiješila: «Hm…Travarstvo? Staklenik broj 3.»
«Neee…Neee!» počela sam se hvatati za njenu pelerinu kao utopljenik. «Spasite me!»
«Stvarno ti se tolko ne da?» upitala je.
«Stvarno! Mokro je, i hladno, i sve.» nabrajala sam.
«Znaš, uvijek nam ostaje alternativa.» pogledala me sa smiješkom u kutu usana.
«A ne! Ne, ne, ne i ne!» odlučno sam se usprotivila.
«Daj, Norah! Samo danas! Molim teee.» molećivo me pogledala. Trenutak sam se premišljala, no Dora je ionako znala da je jedno njeno molim te, iako ona gotovo nikad ne moli, dovoljno da pristanem.
«Dobro…ali onda nam nađi društvo!» značajno sam pogledala prema vratima učionice kroz koja su upravo izlazili Nathan, Ian, Ziggie i Rocky.
«Nathaneeee!!! Čekaj!» Dora je naredila i požurila prema izlazu. Sa smiješkom na usnama potrpala sam stvari u torbu i krenula za njima.

Petnaest minuta kasnije sjedila sam na podu jedne od najneurednijih muških spavaonica Ravenclawa. Nathan je izvadio kutiju i ponudio mi. Uzela sam jednu u zapalila.
«Šta ćemo radit?» upitala sam otpuhujući dim.
«Van očito ne možemo.» naglasio je Rocky. «Ajde, moramo nešto smislit. Nismo markirali da bi se tu dosađivali.»
«Pa…ako baš nećeš da se dosađujemo…mogle bi se, na primjer, Dora i Norah presvlačiti. To sigurno ne bi bilo dosadno.» javio se Ian s cerekom.
«Ha-ha.» sarkastično sam rekla.
«Ne, daj stvarno. Ajmo neš smislit.» dobacio je Nathan. Zatim opet tišina.
«Ajmo bocu istine.» izjavila sam.
«Da, ajmo.» složio se Ziggie. Čarobnjačka igra bila je malo kompliciranija. Naime, kad bi se boca okrenula na dvoje ljudi, oni bi se morali primiti za ruke, dok bi svatko od njih u slobodnoj ruci držao štapić. Ako bi osoba lagala, iz štapića bi frcnule crvene iskre. Pitanje bi se ponavljalo sve dok se ne pojave zelene iskre, koje znače da je odgovor iskren.
Zavrtili smo bocu. Ian je pitao Rockyja.
«E…zakaj si ti ne nađeš neku žensku?»
«Volim dečke.» mirno je izjavio Rocky. Smijeh, potkrijepljen crvenim iskrama.
«Ne, stvarno?» Ian je pokušao zadržati «ozbiljnu» facu.
«Zato što mi se sviđa neko s kim ne mogu biti.» rekao je i štapić je potvrdio njegovu izjavu. Nastavili smo igru, i saznali da je između Dore i Duska bilo «nešto». Ona je tako odgovorila, što je štapić naravno potvrdio, pa nismo mogli saznati nikakve detalje. Konačno, boca se zaustavila na meni, a pitao je Ziggie. Nakon nekoliko sekundi premišljanja, on izusti:
«Hm… jeste se ti i Nathan…znaš?» Zaustila sam da nešto kažem, ali se nisam mogla pomaknuti. Nakon prvih par trenutaka čuđenja, nasmijala sam se.
«Pa, pošto ti nisi treća osoba u našoj vezi, mislim da te se to uopće ne tiče, ali ako već moraš znati, ne, nismo.» Štapić je snopom zelenih iskri potvrdio moj odgovor. Pogledala sam prema Nathanu, koji se samo nagnuo prema meni i šapnuo: «Rekao sam mu, ali mi nije vjerovao. Valjda je morao čuti iz tvojih usta.» Blago sam se osmjehnula i nastavili smo dalje. Uskoro su sva zanimljiva pitanja potrošena, i više se nije imalo o čemu.
«Idem ja.» rekla sam.
«Di?» upitala je Dora.
«Ma idem malo do spavaonica. Ručak je za pola sata, pa se vidimo tamo.» nasmiješila sam se. Nathan je tiho ustao. «Idem s tobom.» Poslije nekoliko minuta hodanja jedno uz drugo, zaustavili smo se pred gryffindorskom društvenom prostorijom.
«Norah, reci mi nešto.» rekao je ozbiljnim tonom. Upitno sam ga pogledala. Nakon trenutka premišljanja, pitao je. «Voliš li me?»
Iako sam se u prvi mah začudila, iznenadila me bezazlenost tog pitanja te sam se nasmijala.
«Nisam znala da će biti tako lako.» izustila sam, još uvijek sa slatkim osmijehom na usnama. Unatoč toj mojoj opuštenosti, on me prijekorno pogledao, kao da nije vrijeme za šalu.
«Dobro, a sad mi daj ruku.» polagano je svojom rukom posegnuo prema mojoj. Sledila sam se, pogledavši ga raširenih očiju.
«Nathane!» uzviknula sam i odmaknula se par koraka natrag. S nevjericom sam promatrala njegov izraz. «Znači, do toga je došlo?» još uvijek sam bila u šoku. Pribrala sam se, i pružila sam mu ruku. «Ako baš inzistiraš.» nevoljko sam promrmljala.
«Norah Alicia Roschelle, voliš li me?» ponovio je pitanje. Trenutak smo se gledali u oči, a onda sam rekla: «Da!» Oboje smo skrenuli pogled na njegov štapić. Sekunda. Dvije sekunde. A onda, crvene iskre. Znoj mi je oblio čelo. Grčevito sam stisnula njegovu ruku. On je izgledao bljeđi nego ikada prije. Unatoč mom stisku, s lakoćom je povukao ruku. Trenutak prije no što se okrenuo, pogledao me tako hladno, s toliko prijezira. Suze su mi počele kliziti niz lice. «Ne!»
Tap-tap. Tap-tap. Njegove marte su se mirnim korakom udaljavale niz hodnik. Pratio ih je zveket mnogobrojnih lanaca i samotno lupkanje kiše o prozor. Moj osobni pogrebni orkestar.
«Nathane!» očajno sam kriknula želeći da ostane. No on se nije ni trznuo. Moj glas, moj jecaj, nije ga ni dotaknuo. Nastavio je hodati, a ja sam gledala za njim sve dok nije nestao iza ugla. Nakon što sam tamo stajala ne znam koliko dugo, otrčala sam do najbližeg wc-a. Zaključala sam se u kabinu. Naslonivši leđa na vrata, pustila sam da mi tijelo polako klizne do poda. Nakon nekog vremena, posegnula sam za torbom i stavila cigaretu u usta. Vatra mi je obasjavala lice dok sam je palila. Otpuhivala sam dim za dimom, beskonačno.

Perivoj je obgrlila hladna tama, a kiša već satima nije padala, kada sam konačno ustala i zaputila se u spavaonicu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.