ponedjeljak, 29.10.2007.

Getting back to normal

"Ali, vi ste svjesni, da će to zahtjevati Vašu potpunu koncentraciju." profesorica McGonaglle me upitno pogledala.
"Da, jesam." potvrdila sam.
"I da vaš talent za Preobrazbu nije dovoljan, da je trud najvažniji." nastavila je.
"Naravno." odgovorila sam.
"Pa dobro onda. Jeste li sasvim sigurni da želite postati anigmagus?" strogo je upitala.
"Da, kao što sam Vam već istaknula." uzvratila sam pogled njezinim očima punim autoriteta.
Uzdahnula je i spustila pogled na neke papire. "Da, dobro. No, to ćete držati u potpunoj tajnosti. Jer bi mnogi učenici to htjeli, a ja im ne mogu svima davati poduku. I ako uspijete, morat ću Vas registrirati u Ministarstvu."
"To se podrazumijeva." složila sam se. Trenutak tišine.
"A daljnjem napretku bi svakako pomoglo kad biste smanjili broj kazni kod prof. Snapea." rekla je zapisujući nešto na komad pergamenta.
"Kada da dođem?" upitala sam, ignorirajući njenu primjedbu.
"Svake druge večeri u 20 sati, počevši od ponedjeljka. Znači, ponedjeljkom, srijedom i petkom. No, mislim da bi to bilo sve. Možete ići." rekla je ne podižući pogled sa stola.
"Uredu. Hvala Vam još jednom. Doviđenja." pozdravila sam i izašla iz kabineta.
Hodnik je bio pust. Prazan, poput onoga što sam ovih dana osijećala. Hladnu prazninu. Nije tu bilo više boli. Izgubila se negdje, u gomili pitanja. Vrijeme možda ne liječi sve rane, ali moju je zaliječilo. Mislim da smo i on i ja predobro znali da će sve završiti, kad-tad. Iako, osijećala sam se kao da sam izgubila dio sebe, nešto neizmjerno važno. Vjerojatno je i bilo tako. No, nisam više htjela razmišljati o tome, bilo je i zanimljivijih stvari o kojima sam se trebala brinuti. S osmijehom na licu, ušla sam u gryffindorsku društvenu prostoriju. Bila je blago rečeno napučena učenicima uzbuđenima oko sutrašnjeg dana. Pogledom sam potražila Doru, ali nije je bilo.
"Opet je kod njih." promumljala sam, više za sebe.
"Ne možeš je kriviti." rekao je glas iza mene. Okrenula sam se i ugledala nasmijano lice mog najboljeg prijatelja.
"Alane!" vrisnula sam, i bacila mu se u zagrljaj. Obuzeo me neobičan osjećaj izneneadne topline kada sam čvrsto stegnula ruke oko njegovog vrata. Bila sam sretna što se vratio.
"Dobro, dobro, jer meni dozvoljeno disati?" rekao je kroz smijeh.
"Apsolutno ne." odgovorila sam, također smijući se. "Pa, gdje si bio, želim čuti sve!!!"
"To bi možda malo potrajalo..." počešao se po glavi.
"Onda bolje da sjednemo!" povukla sam ga za ruku i progurala se kroz skupinu učenica 3. godine, koje su zajedljivo promatrale naše ruke, vodeći ga do najbližeg slobodnog kauča.
"Ne sad." odlučno je odvratio. Uputila sam mu upitan pogled. Koji k?
"Ne, ne možemo pričati ovdje, ni sad... Imam osjećaj da nije najpametnije. Znaš, ne bi se baš moglo reći da sam bio na "godišnjem odmoru"... komplicirano." uzdahnuo je, pogledom prelazeći preko više-manje poznatih lica oko nas.
"Dobro, a kad onda?" i sama sam se uozbiljila, shvativši da se radilo o nečem, u najmanju ruku, zabrinjavajućem.
"Hm...sutra je Noć vještica. Svi će biti na večeri, i imat ćemo vremena" zaključio je. Pomisao na datum 31.10. natjerala me da shvatim da je prošlo već mjesec dana otkako Nathan i ja nismo skupa. Mjesec dana. A ja se nisam ni pomaknula s mjesta, život je tekao istom kolotečinom. Jebeno.
"Da, sutra je Noć vještica. A danas se ide u Hogsmade. I znaš što ćemo tamo raditi?" upitala sam baš kada mi je sinula ideja, s zločestim osmjehom na licu.
"Ne sviđa mi se ovo." uzvratio je osmijeh. No ipak je uzvratio pitanje: "No, što ćemo raditi?"
"Kupovati moju haljinu!" uzviknula sam entuzijastično.
"Ne...samo ne shopping!" napravio je patničku facu.
"Ooo da!" naslađivala sam se.
"A što je tebe toliko usrećilo?" upitala je Evelyn, elegantno došećući do nas.
"Alan ide sa mnom po haljinu za sutra!" odgovorila sam hiperaktivno skakućući po kauču.
"Okej, okej, Norah. Udahni, izdahni." Evelyn me "smirivala".
"Da, da." rekla sam i mirno sjela. „Pretpostavljam da ti svoju već imaš?“
„Uvijek unaprijed spremna!“ široko mi se nasmiješila. „A s kim ideš?“
Pitanje na koje ja nisam bila spremna odgovoriti. Mislim, svi su znali da smo Nathan i ja prošlost, tako da mi ponuda nije nedostajalo...ali meni se po glavi vrtila određena osoba s kojom sam htjela pokušati nešto, tako da su sve te ponude bile odbijene.
„Sama, mislim.“ odgovorila sam nečitkog izraza lica. Nisam htjela da misli da mi je žao.
„Možeš uzeti prijateljsku pratnju?“ Alan me upitao.
„Ne... ja hoću da ti ideš s nekim! Ne moraš me uvijek babysitat!“ odlučno sam odbila.
„Znaš mene i partyje, nekako mi ne ide to...“ pokušao je drugu taktiku.
„Ne,...Izvoliš ić s nekom curom!“ držala sam se svoje odluke.
„Pa, ti Norah i jesi cura...“ odgovorio je s cerekom.
Sad se i Evelyn umiješala: „Apsolutno, moraš pitati neku djevojku! Tko ti se sviđa?“
Neugodna tišina s Alanove strane, Evelynin i moj smijeh.
„Daj, Alane!“ lupila sam ga po ramenu.
„Ma da ziher...“ odvratio je nesigurno.
„Daj! Nemoj da moramo pogađat!“
I na kraju nam nije rekao. Očito da Ev i ja nismo tako dobre u iznuđivanju nečega. Mislim, ovisi čega.
***
"No dobro, krenimo." rekla sam Alanu na izlasku iz Hogwartsa, nakon krajnje neugodnog pretraživanja obavljenog by Filch and njegov detektor.
"Zar zbilja moram?" molećivo me pogledao.
"Pa, ako ti se toliko ne da..." ljutito sam dobacila i odmaršrala niz glavnu ulicu Hogsmadea.
"Dobro, daj čekaj!" viknuo je i potčao zamnom. U sebi sam se nasmijala. Durenje uvijek upali.
Nakon što smo bezuspješno prošli 2 dućana, uz mnoge Alanove provale smijeha, pronašla sam ono što sam tražila. Ovaj put nisam htjela ništa crno, ni crveno. Htjela sam nešto drugačije.
"Jel ti se sviđa?" upitala sam ga nakon izlaska iz kabine. Promatrao me par sekundi, a onda odgovorio.
"Lijepa je. Ističe ti oči."
Nasmiješila sam se.
"Hvala." Bila je kratka, ko minica. Boja je bila plava, intenzivna, malo blaža od tirkizne. Jako mi se sviđala.
"Uzimam." klimnula sam prodavačici, na što se ona nasmiješila. "Stvarno vam lijepo stoji."
Još jednom sam zahvalila i otišla se presvući. Nakon što sam platila 9 galeona, Alan i ja smo se zaputili u Tri metle. Nakon skoro cijelodnevnog shoppinga, njemu je trebao pivoslovac, a meni čaj(nisam očekivala da bi mi poslužili votku).
"Zadovoljna?" pitao me, ispijajući gutljaj.
"Prezadovoljna." odvratila sam, i s osmijehom na usnama primijetila da nedaleko od nas sjedi onaj idečko iz vlaka, prelijepih zelenih očiju.
"Znaš možda tko je on?" glavom sam pokazala u njegovom smjeru.
"Oh." Alan se namrštio. "Brat Pansy Parkinson, Ozren."
Zadovoljno sam se nasmiješila, po ne znam koji put danas, i utonula u razmišljanje. Bilo je vrijeme za akciju.

Ako vas zanima kako je izgledala haljina, here U go=). I really like it.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.