četvrtak, 23.08.2007.

Where is my angel, I need her now...

Ljetni praznici su brzo prolazili. Nisam se ni okrenula, a već je bio osmi mjesec. Zadovoljno primijetivši da je dan predivan, izašla sam prošetati i pronjuškati po londonskim dućanima. U svojim novim zelenim starkama i ljetnoj garderobi uživala sam unatoč pakleno vrućem jutru. Malo kasnije, s sunčanim naočalama nabijenim na nos, skrenula sam u "Šuplji kotlić". Pristojno pozdravivši pipničara Toma zaputila sam se u Zakutnu ulicu. Prolazeći ulicom pred trgovinom metlobojske opreme uočila sam poznatu crnku s velikim osmijehom na licu.
"Alexis!" viknula sam i mahnula joj.
"Heeej!" potrčala je prema meni i zagrlila me.
"Pa kak si ti? Šta ima novog?" pitala sam nakon pozdrava.
"Ma evo nikaj, gledam metle, znaš, unaprijed za rođendan" veselo je namignula. "A šta ti tu radiš?"
"Ma samo sam umirala od dosade pa sam otišla prošetat malo. Jesi za kavu?" upitala sam.
"Ofkors!"
I tako smo sjele na kavu u slastičarnicu Floreana Fortescuea. Usput smo otračale pola Hogwartsa, a Alexis mi je ček rekla da prof. Sinistra (Astronomija) vjerojatno odlazi u mirnovinu.
"Neee! Al ona je tak dobra profa!" rekla sam razočarano.
Alexis me zbunjeno pogledala: "Pa ti si kod nje zaradila bar 15-ak kazni ove godine!"
Nasmijala sam se. "Pa to što sam ja bezobrazno derište koje ne začepi usta cijeli sat ne znači da je ona loša profa!"
"Ako si ti bezobrazno derište kaj sam onda ja?" i ona se nasmijala.
"Pa...takav pridjev i ta imenica koji bi tebe opisali još nisu izmišljeni..." zezala sam je.
"Norah!" pogodila me slamkom u glavu. "Enivej, ja bi trebala krenut...Rekla sam Bex da ću doć do nje..."
"Super, pozdravi je! Ja idem do Krasopisa i bugačice, možda ima nekaj novo zanimljivo" platile smo račun i pozdravivši se krenule svaka svojim putem.
Nakon što sam ušla u knjižaru izgubila sam se među visokim policama tražeći nekakav naslov koji bi pobudio moju znatiželju. Poslije pola sata uzaludnog traženja zaputila sam se kući. Prolazeći ulicama razmišljala sam o novoj školskoj godini. Htjela sam nekakvu promjenu u životu, a ni sama nisam znala što bi to bilo. Nekako mi se sve činilo previše savršenim…Nathan i ja, prijatelji, njegov bend, ocjene. A ja se uopće nisam osjećala sretnom. Kao da mi je netko postavio varku: sliku predivnog života, koji zapravo nije moj.
Uskoro sam stigla kući. Mama je radila, a Zeus je bio u svom stanu. Odlučila sam napisati pismo Alanu. Ništa osobito, tek toliko da vidim kako provodi praznike. Iz dosade sam počela sam prtljati nešto po gitari no brzo sam odustala i pustila "Sk8er boy" od Avril. Iako nju inače nisam favorizirala, ta pjesma bi me uvijek nekako oraspoložila. Moj ples s Mickyjem u naručju prekinuo je zvuk zvona. Stišala sam muziku i otvorila sam vrata stana. Netko mi se tako silovito bacio u zagrljaj da je Micky morao brzinom munje skočiti iz mog naručja ako je želio spasiti živu glavu.
«Lana!» radosno sam uzviknula čvrsto je zagrlivši.
«Pa pomislila sam da je krajnje vrijeme da se vidimo…» odgovorila je jednako sretno i povela sam je u svoju sobu. Primijetila sam da je njena gotovo crna kosa posvijetlila u kestenjasto smeđu i joj je ten potamnio.
«Vidim da si bila na moru?» upitala sam.
«Aha, u Španjolskoj!¨Dva tjedna, bilo je prekrasno…I, kak si mi ti?»
«A evo, tak, baš sam danas srela Alexis u gradu, pa smo bile na kavi i tak… I, kako Stace?» nasmiješila sam se. Lana je spustila pogled prema svom krilu gdje je nedavno terorizirani Micky tražio utjehu. Odsutno ga je češkala po glavi dok sam ja čekala odgovor.
«Pa zar nisi rekla da ste sretni par? Mislim ono, na zadnji dan škole, nismo baš razradile detalje, ali sjećam se da si mi to rekla, mislim nemoj se ljutit ak sam rekla nešto krivo.» ispričavala sam se.
«Ma ne, ne znam… zapravo, sve je to ispalo nekako…nespretno. Onaj dan kad ste se ti i Nathan pomirili, točnije onu noć, pa, Stacy i ja smo zabrijali, pa me on pitao hoću bit s njim, i nitko sretniji od mene, naravno…» uzdahnula je.
«A onda?» znatiželjno sam je pogledala.
«A ne znam…kad smo bili na peronu, moji su malo kasnili po mene zbog posla, Dora i ti ste već otišle…sav je bio nekako…čudan, nervozan, opće nije ličio na sebe…rekao je da to ne može, da je sve bilo pogreška, da nije stvar u meni, da sam ja super, ali da on jednostavno ne može bit sa mnom», još jednom je uzdahnula. «Bila sam jako tužna. Stvarno mi se sviđao, štoviše, bila sam zaljubljena u njega, i te večeri kad smo prohodali, stvarno se činio sretan i sve…»
«Nikad se nisi pitala ima li iza toga nešto više? Mislim s obzirom na tu naglu promjenu i čudno ponašanje?» zabrinula me Lanina priča. To nije bio Stacy kojeg poznajemo, a nipošto onaj Stacy koji je prije nekoliko tjedana rekao Nathanu kako je jako zaljubljen u Lanu.
«Pa uskoro ćemo saznati, zar ne?» pitala je više sebe nego mene.
«Imaš pravo, vrijeme je da se neke stvari razjasne. Baš smo Dora i ja nešto primijetile… starci, točnije njen stari i moja stara, ponašaju se dosta čudno kad god se povede razgovor o Ministarstvu. Izmjenjuju neke čudne poglede… uglavnom, nitko ništa neće reći, ali sasvim je očito da se nešto događa. Nije da se igramo malih detektiva, jednostavno, tu nešto ne valja.»
"Da, Dora mi je pisala, za razliku od tebe!" Lana se nasmiješila i pogodila me jastukom u glavu. Bacila sam jastuk natrag prema njoj i rekla: "Znaš, ovi praznici nekako nisu najsretnije razdoblje mog života. Nikad nisam mislila da ću ovo reć, ali jedva čekam da se vratim u školu!"
"Hmm...imam jedan lijek za tako depresivno djevojče...ali naravno moraš se uključiti u posao." odlučno je ustala, dok joj je osmijeh još uvijek titrao na licu.
"Slušam?" radoznalo sam je pogledala.
"Palačinke!!!!!" viknula je Lana i potrčala prema kuhinji. Prasnula sam u smijeh i poslušno je slijedila.

I hope U like it=)! Žgabic to everyone! Pusa!

The memory remains...

Ej!
Evo posta da možete normalno komentirat, a nadam se da ću mu do navečer dodati i nastavak priče.
Nisam vam dugo komentirala jer nisam bila u Zagrebu, a tam di sam bila nisam mogla do kompa, tak da...ispričavam se svima.
I znam da ne pišem baš puno pa ću se probat potrudit da se ti postovi malo učestale, ali ništa ne obećajem...
I tak... neam ideje kaj da vam napišem još...znači vjerojatno do navečer post...
Malo sam depresivna zbog početka škole (u stvarnosti)...al bumo preživjeli, ne?
Pusa!

Evo i posta:
"Stvarno vam puno hvala, Rita, Archibald..." rekla je moja stara, ispijajući šalicu čaja.
"Marlena, molim te, pa znaš da to nikad nije bio nikakav problem, tvoja djeca su nam ko vlastita" nasmijao se Dorin tata.
"Svejedno, Ministarstvo je...ah, znaš i sam, posao ne prestaje, čak i u odjeljcima, ne samo u vašem, engleskom" moja mama je dobacila značajan pogled Archibaldu, što je rezultiralo susretanjem mojih i Dorinih očiju, samo što smo nas dvije bile zbunjene.
"No, vrijeme je da krenemo, Zeus nas već sigurno čeka" izjavila je moja mama i ustala. "Rita, još jednom, hvala svima na gostoprimstvu..."
"Ma daj, prestani nam zahvaljivati" odgovorila je Rita. Dok smo se ja i Dora snažno grlile, prišapnula mi je:"Pokušaj saznati nešto, okej?" Ja sam samo potvrdno kimnula i ušla u kamin.
"Adresa je Jinx 18" rekla je mama utrpavajući kovčeg pored mene. "Jinx 18!" glasno sam uzviknula i nestala u oblaku zelene prašine. Izlazeći iz kamina nakašljala sam se i pogledala oko sebe. Nalazila sam se u polupraznom stanu koji je još bio u fazi preuređenja. Ispustivši kovčeg potrčala sam prema prozoru i pogledala dolje. Odmah sam shvatila da se nalazim u Londonu.
"Mama?" okrenula sam se u trenutku kad je žena koja me rodila izlazila iz kamina."Gdje se nalazimo?"
"U našem novom stanu!" uzviknula je i zagrlila me. Kad smo se odmaknule zbunjeno sam je pogledala.
"Gledaj...nismo mogli ostati u onoj kući, ne nakon svega što se tamo dogodilo....uostalom, ovdje si bliže pirjateljima, imaš sve što ti treba..." započela je oprezno čekajući moju reakciju.
"Ali mama!!!" viknula sam. "Trebala si me obavijestiti, informirati, dogovoriti se sa mnom, upitati mene što ja želim... uostalom i tamo sam imala prijatelje! A što je s Julie? Trebala si bar pitati!" Okrenula sam se i bijesno otišla u drugu sobu.
"Norah..." mama je bespomoćno gledala za treskom zalupljenim vratima.
Čim sam ušla shvatila sam da je to moja nova soba. Zeus i mama su se stvarno potrudili da je urede u mom stilu. Velik prozor sa tamnoplavim zastorima, ispod njega one vreće za sjedenje. Desno o njih krevet, prekoputa kreveta stol, police... Velika linija i stalak za gitaru. Sve što mi je trebalo. Okrenula sam ključ u vratima i bacila se na krevet. Glasno uzdahnuvši počela sam buljiti u strop.
Nedostajala mi je stara ekipa, nija da tu nisam imala prijatelja,...ali jednostavno sam obećala sama sebi da ćemo ostati dobri, da ćemo se čuti, a to je sve palo u vodu...
Prekinulo me kucanje na vratima.
"Mrtva sam!" viknula sam.
"Mrtva, a priča! Dobro, onda ću ovu predivnu vrećicu mini twixa požderati sam..." začula sam tako poznat i ugodan glas. Gotovo sam otrčala do vrata, otključala i bacila se u zagrljaj svom starijem bratu.
"Hej, easy going, mala sister..." nasmiješio se i nakon što sam ga pustila sjeo u jednu od onih vreća, te mi dobacio twix.
"Ipak živa?" upitao je.
"Ha-ha." sarkastično sam dobacila. I razvezali smo se, o svemu... I iako je bio dobro raspoložen, u očima sam mu vidjela da nešto nije uredu.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.