ponedjeljak, 25.06.2007.

Kings Cross

Gledala sam u prašnjavo staklo i krajolik koji je nevjerojatnom brzinom bježao pred mojim pogledom. Nisam mogla razmišljati, potpuno sam otupila. Svi su bili neuobičajeno tihi. Okrenula sam se prema Nathanu koji je sjedio do mene, a on je posegnuo rukom u džep. Izvadio je kutiju cigareta i svoj zip upaljač. Dora ga je molećivo pogledala pa joj je dobacio jednu. Ja sam već ispuhivala prvi dim.
"I što sad?" upitao je Johnny. Haley je samo pogledala u njegove oči s nekakvim sumornim izrazom lica.
"Tko zna..." rekla je.
"Ovo je sranje. Zašto ne živimo u šezdesetima, bili bi jebena hippy generacija..." dodala je Dora ogorčeno.
"Ti Hippy? Bez marta? No way." Lana je pokušala izviti usne u blagi osmijeh, ali joj nije uspjevalo. Nitko pa ni ona nije bio dovoljno optimist za ovoliko sranje.
"Kaj sad... čekat ćemo dok nas sve ne pokolju." odbrusila sam bijesno iako nisam znala kome.
"Norah..." Alan me pokušavao umiriti. "Nemoj dramit."
"Nemoj dramit?! Nemoj dramit??!! Pa ja ne mogu jebeno vjerovat!" prosiktala je Dora prije nego što sam ja stigla reći isto. "Voldemort je živ, pobit će sve čarobnjake, pogotovo ove kaj su u Redu, naše starce, a on tebi nemoj dramit!"
"Dora, pusti ga." Stacy je progovorio. Ona je ušutila kao zaklana. Još nekoliko minuta šutnje. Valjda za pokojne.
"Jebeš to. Moraš živjet. Nemaš izbora. Kaj ćemo se mi sad tu bojat njega? Ko ga jebe, ne bojim se ja smrti." rekao je Nathan prveći kolute od dima.
"Nemoj još i ti..." promrmljala sam. "Ne bojim se ni ja svoje smrti. Mogu se suočiti s njom. Ja se bojim smrti nekoga od vas."
"Ljudi, pokušajte zaboraviti. Svaki dan je vrijedan, moramo živjeti kao da je zadnji. Onda i kad umre netko od nas, osijećat ćemo se bolje jer ćemo znati da je proživio život bez idejne propuštene prilike." Stace nas je tješio.
"Meni ne može bit bolje da neko umre, kak ti to ne shvaćaš, sve bi se promijenilo, ništa ne bi bilo isto, ništa nas ne bi moglo utješiti!" objašnjavala je Hales. Našu prepirku je prekinulo kucanje na odjeljak. Za nekoliko sekunda na vratima je stajala jedna djevojka. Odmah sam je prepoznala. Imala je neobično crnu kosu i široko se smiješila.
"Nath, imaš pljugu? Rocky te zove s nama u odjeljak..." govorila je. Bijesno sam pogledala Nathana. On joj je bacio kutiju i rekao: "Već sam rekao Rockyju da ću put provesti tu, poruči mu da ne jebe i da dođe na probu u utorak." Ona je klimnula glavom i izašla.
"Ne sijećam se da si mi objasnio nju." prekrižila sam ruke.
"Ne sijećam se da si pitala. Zove se Arwen na našoj je godini u Ravenclawu, Rockyjeva cura." pripalio je drugu cigaretu.
"Zakaj je onda glumila tvoju?" upitala je Lana nasmješeno.
"A zakaj, zbog nje", rekao je Nathan klimajući prema meni, "uvijek je zbog nje."
"Wahahaha." odbrusila sam mu. On se samo naslonio na mene. Nakon sat vremena stigli smo na peron 9 i 3/4. Izlazila sam iz vlaka s Dorom i teglila svoj kofer. Na kolodvoru su nas dočekali Max i Alexis. Max, hladan kao uvijek uspio je protisnuti samo bok, dok se Alexis grlio i ljubio s nama.
"A di su starci?" veselo je upitala Dora, vidno oraspoložena Alexisovim šalama.
"Mama je doma, ali kao i uvijek nas je poslala, a tata je negdje poslom i vraća s tek za 3 dana." odgovorio je Max.
"Ti spavaš kod nas." rekao je Alexis pružajući mi pismo. Zatim je on uzeo moj, a Max Dorin kovčeg.
"Max već ima planove za večeras, što bi značilo da ja ostajem blažen među ženama." nasmijao se Alexis, dok sam ja čitala pismo s majčinim rukopisom.
Draga Norah!
Ja ću prekosutra doći po tebe, bez brige sve sam se dogovorila s gospođom Mist. Zadržava me posao, a ti se ne možeš trenutno vratiti u Francusku. Sve ću ti pojasniti kada dođem. Do tada budi bez brige, i nemoj stvarati probleme Mistovima.
Pusa,
mama
"Pa ako smo te žene Norah i ja" ,Dora se vragolasto nasmiješila, "sumnjam da će ti biti baš blaženo. Uostalom, ja sam ti sestrična, a ona je zauzeta."
"Pitam se od koga si naučila razmišljati tako perverzno?" napravio je zamišljenu facu.
"Hmm..." i ostali smo se zamislili. Nakon što su nas dečki poveli na dvojnu aparaciju, što nije bilo ni najmanje ugodno stvorili smo se u kući obitelji Mist.

ponedjeljak, 18.06.2007.

Neočekivana vijest

Moji koraci su odjekivali kamenim stubištem. Pokušala sam potrčati i zamalo pala. Bila sam previše omamljena za tako nešto. Sjela sam nasred stubišta i pokušavala shvatiti što se upravo dogodilo. No nekako mi nije uspijevalo. Iza ugla je iskrsnula Dora. Natjerala me da ustanem.
«Izvoliš ić dolje i poljubit ga!» rekla je i pogurnula me prema dolje.
«Ma da…»promrmljala sam.
«Ja sam najozbiljnija! Pa čovjek je rekao da te voli i tam citirao Gunse, daj se smiri! I sad čeka ispred ulaza jer ne može uć ovdje!» zaderala se na mene.
«I kaj da sam dođem? I kaj da mu kažem?» počela sam uzrujano mahati rukama.
«Da ga voliš?» nasmijala se.
«Ali…kako ti nije jasno da mi imamo 100 stvari za raspravit?! Zakaj tebe uopće briga?» upitala sam.
«To sad nije važno! Daj mu drugu priliku! A kad se pomirite, onda ćete to sve sredit i bit će uredu…» rekla je i još jednom me blago pogurnula. Prešla sam jednu stepenicu, pa drugu, pa treću. Još sam je jednom pogledala na što se ona ohrabrujući nasmiješila. Došla sam do drvenih vrata i uz škripu ih otvorila. Dvije stepenice ispod mene sjedio je Nathan. Leđa su mu bila pognuta i držao se za glavu. Nije se ni potrudio osvrnuti.
«Što je rekla?» upitao je tužno.
«Da te voli…» tiho sam rekla. On se okrenuo sa velikim osmijehom na licu. Spustila sam se i sjela do njega. Stavio je ruku preko mog ramena i privukao me k sebi.
«Lay beside me, tell me what I've done…» pjevušio mi je potiho.
«Now I see the sun, yes, now I see it.» dovršila sam izostavivši jedan dio.
Sjedili smo tako u tišini. Ništa nam drugo nije trebalo, bilo je dovoljno to što smo tu jedno kraj drugog. Ne znam ni sama koliko je dugo to trajalo dok ga ja nisam poljubila i otišla spavati.
***
Idućeg jutra probudila sam se rano. Nisam ni mogla spavati. Imala sam osjećaj da će nešto poći krivo. Spremila sam se i uzela neku knjigu pod ruku. Iako je bilo tek pola 8 otišla sam u Veliku dvoranu. Sjedila sam tamo gotovo sama. Kako je vrijeme prolazilo bilo je sve više ljudi. Do mene je sjela Hales.
"I, čujem da je na kraju dobro prošlo?" nasmiješila se i stavila kornflakes u tanjur.
"Aha." odgovorila sam zadubljena u knjigu.
"Hej, vesela vijest je došla i do mene." dobacila je Lana koja jnam se pridružila preko puta stola.
"Mda..." odvratila sam i dalje nezainteresirano. Hales ne nasmijala.
"Norah je u elementu." objasnila je Lani.
"Onda je neće zanimati da smo Stacy i ja sada sretni par..." Lana se oglasila iza Dnevnog Proroka.
"Što?" zatvorila sam knjigu s treskom.
Lana je spustila novine i pogledala me sa širokim osmijehom: "Mda. Ništa važno." rekla je i nastavila čitati.
"Roberts!" zaderala sam se i isčupala joj novine iz ruku. "Želim čuti sve!"
"Norah, ja sam trgovac. Informacije za informacije." lukavo me pogledala.
"Onda čekaj do spavaonica." odgovorila sam "nadureno" i počela slagati sendvič.
"Dobro." složila se i počela jesti. Nakon doručka u dvoranu je ušao Dumbledore. Bio je smrto ozbiljan i taj izraz njegova lica sve nas je zabrinuo.
"Dragi moji učenici!" započeo je svoj govor. "Svi znate da ja uvijek donosim vijesti. One dobre i one loše. Naravno da više volim ovo prvo. Ali bojim se da danas imam jednu jako lošu vijest. Hogwarts više nije siguran. Sutra ujutro svi se morate vlakom zaputiti svojim kućama."

p.s. Žao mi je kaj nije dugo bilo posta, al eto. Voli Vas,
Norah.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.