| < | rujan, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | ||
Evo ga update:Sve je prošlo po planu! U stvari, i bolje nego po planu. Test iz accounting-a je bio prilično lagan (a kako i ne bi bio lagan kad sam toliko učila za njega) tako da očekujem najmanje 92-94 poena. Oko toga se nisam puno ni brinula – testovi mi inače ne predstavljaju veliki problem. Interview sa imigracijskim uredom je trajo nekih 10ak minuta. Proveli smo pola sata čekajući na tih 10 minuta i onda još jedno pola sata čekajući da mi uzmu otiske prstiju. Nisu nas ništa puno pitali – uglavnom samo da potvrdimo podatake koje smo već napisali na mali milion formulara, poput jeli tvoj ssn broj taj i taj, da li ti se mama zove tako, a tata ovako. Djevojka koja je bila zadužena za nas slučaj je bila veoma fina, zavidila nam je na slikama sa Havaja (hihi), rekla da je sve u redu i da sad samo moramo da čekamo da nam efbiaj pošalje thumbs up. Čim otkriju da nisam opasna po okolinu, zelena karta će da bude u bijeloj koverti na putu za naše crno poštansko sanduče. Drago mi je da se i to završilo – skinula sam jednu brigu s vrata. Ostatak dana je bio još bolji. Prvo smo malo zalutati dok smo trazili Chili’s gdje smo planirali da idemo na ručak. Na google maps je izgledalo veoma jednostavno za pronaći, ali kad smo profulali exit za 87 South i došli do neke okrugle raskrsnice – e tad više nije izgledalo jednostavno. Na svu sreću imali smo mapu pa smo skotali gdje smo i gdje treba da idemo, i za nekih 15ak minuta smo se davili sa tacosima i kesadijama. Onda smo se opet malo izgubili (ali manje nego prvi put) dok smo išli u mall – skrenuli smo na pogrešan exit, ali smo skontali kako da se na brzinu vratimo. Dragi mi je ponovo oduzeo navigatorsku dozvolu – stvarno ne znam zašto! Čak i kad nas izgubim, uvijek skontam kako da nas dovedem na pravo mjesto :) Hvala vam još jednom svima na podršci i lijepim željama…. P.S. Na slici je South Park Jaca :))) |
Sjećate li se onog filma Zelena Karta sa Gérard Depardieu i Andie MacDowell? (ako ne, klik na link) Film je o tome kako su se njih dvoje vjenčali jer je njemu trebala zelena karta da ostane u Americi, a njoj je trebala lova. Ali onda im dođe imigracijski ured u posjetu i oni moraju da dokažu da se zaista vole kako nju ne bi strpali u zatvor a njega deportovali. Dobar filmić, zaniljiv, komičan … Kad sam ga prvih put gledala bilo mi je nekih 15ak godina. Ni sanjat tad nisam mogla da ću jednog dana biti u sličnoj situaciji. Ne baš skroz sličnoj, jer dragi i ja se volimo, i zajedno smo već skoro 8 godina, ali imigracijski ured to ne zna. U utorak moramo na razgvor da im dokažemo da se mi zaista volimo i da se nismo vjenčali iz razloga puput onih koje su imali Gérard i Andy. Prije jedno mjesec dana dobili smo pismo u kojem je lista dokumentata koje moramo da ponesemo. Lista je dugačka koliko i čitavo pismo: vjenčani list, rodni list (i moj i njegov), moji pasoši, svi dokazi o mom legalnom boravku ovdje, sva pisma koja sam u ovih 7 i po godina ikada dobila od imigracijskog ureda, njegov dokaz o državljanstvu, takse od posljednje 3 godina (i za mene i za njega), dokazi o plati za dva zadnja mjeseca, pismo od poslodavca u kojem piše koliko sati sedmično radimo i koliko zarađujemo po satu i - pazi sad ovo - ostali supporting documents koji dokazuju našu vezu puput bankovnih izjava na kojima su oba naša imena, papiri o osiguranju i fotografije. Ima toga jedno 5 kila, a još za sve moramo imati orginal i jednu kopiju! Ali bas sam se fino nasmijala kad sam pročitala da trebamo ponjeti i fotografije. Tad sam se i sjetila ovog filma i kako su oni pozirali na vrhu zgrade za skijama, pa onda u kupaćim kostimima, kako je on pokušavao da zapamti koji ona sapun koristi i kako joj se zove baka…. U utorak i nas nešto slicno čeka. Malo sam nervozna jer sa imigracijskim uredom se nikad ne zna. Znam da bi razgovor trebao da bude samo formalnost jer ipak mi nemamo šta da dokazujemo, ali ipak… biće mi lakše kad se završi. Stay tuned - javiću vam kako je bilo. |
Koja uživancija! Jedan sat poslije podne a ja kod kuće! Tačnije u dvorištu sam iza kuće, zavalila sam se u stolicu, iBook u krilu, sladoled s jedne strane, Monty spava s druge strane – uživancija kažem vam. Dan je predivan, onaj fantastični jesenji, toplo je, ali ne previše, suncano, ali mi smo u hladu, blagi vjetrić puše, lišće šuška… Jesen mi je omiljeno godišnje doba. Osjećam je u zraku već nekoliko sedmica – svježa jutra i noći, kraći dani, lišće polako počinje da mijenja boje. Obožavam tu promjenu boja, te razne nijanse koje samo Majka Priroda može da napravi. Volim da se šetam kroz opalo lišće, volim ono hrskavo šuštanje, volim da šutnem gomilu lišća nogom, a ono se razleti na sve strane. Volim jesen….Uskoro će naše drvo opet da izgleda ovako kao na slici, a ja sad idem da učim jer u ponedeljak imam test iz accounting-a :) |
Sinoć smo gledali fantastičan film - Crash.Film je o racizmu, nacionalizmu, (ne)trpeljivosti, stereotipima koje svi imamo jedni o drugima počevši od onih bezazlenih do onih extremnih. O tome kako svi imamo te neke stereotipe čak i kada mislimo da ih nemamo, čak i kada se trudimo da se prema svima ponašamo ravnomjerno, ali oni su tu, u nama, nesvjesni smo ih. Film je o tome kako svaka naša i najmanja ackija, bila dobra ili loša, može imati ogroman uticaj na ljude, na svijet oko nas. Evo vam prvih pet minuta u mom slobodnom opisu i prijevodu: Iz restorana izlaze dva crnca, oko 20 im je godina, pričaju. C1: Jesi li video te diskriminacije? Nevjerovatno! Konobarica nam ni jednom nije prišla da nam ponudi kafu. C2: Možda zato što ti ne voliš kafu, a ja nisam naručio kafu. C1: Nije bitno. Mi smo tamo bili sat i po, ona je hodala oko ostalih stolova, a ni jedom nije stala kraj našeg. C2: Kao što rekoh, možda zato što ti ne voliš kafu, a ja nisam naručio kafu. U svakom slučaju, i ona je bila crna. C1: Ah, crnkinje! I one misle da sve znaju. Pogledaju te jednom i misle da znaju čitavu tvoju životnu priču. Ona je nas pogledala i pomislila “crnci ne ostavljaju dobre napojnice, neću se ni truditi oko njih”. C2: Pa koliku si joj napojnicu ostavio? C1:Ha! Ti misliš da ću ostaviti napojnicu za tako užasnu uslugu! U susret njima ide mladi bračni par, bijelci, fino obučeni, oko 30ak godina, imućni. Pričaju i smiju se. Ona ga uhvati pod ruku, i stisne se uz njega. C1: Eto, jesi video ono, jesi video šta je ona uradila? C2: Šta? C1: Čim je nas ugledala, uplasila se i skupila se uz njega. C2: Pa možda joj je zima. C1: Nije joj zima. Nju je strah. Ona je ugledala dva crnca i odmah se uplašila. Ne znam čega se plaši. Jesmo li mi obučeni kao gangsteri? C2: Nismo. C1: Eto vidiš, ona je u sred bijele četvrti, vidjela je dva crnca i nju je strah. Ako nekog treba da je strah to smo onda mi. Ali nas nije strah. Zašto nas nije strah? Mozda zato što mi imamo pištolje! C2: Možda… Izvade pištolje i krenu prema bijelcima koji u tom trenutku ulaze u svoj novi, skupi, crni Lincoln Navigator. Upere pištolje u njih i ukradu im auto. Mene je fim oduševio, nisam ni primjetila kako su dva sata prošla. Svima ga preporučujem. |
Jedemo Monty i ja čips i gledamo tv. Odjednom Monty skoči i krenu prema vratima, a ja ne kontam šta mu bi. Otvaraju se vrata, ulazi dragi i nosi kesicu sa tri čokolade – toblerone, lindt truffles i ferrero rocher. Skočim da ga zagrlim, iznenađena što je došao kući (1 PM) i kaže on meni: Zvučala si mi tako tužno i umorno preko telefona, mislio sam da bi čokolada mogla popravi situaciju. Znam da nemamo ništa slatko u kući, osim tebe, pa sam ti kupio chocolate emergency supplies. Stvarno je najbolji :) |
U ove posljednje dvije sedmice se dosta više vozam no inače- počela škola, pa onda umjesto samo do posla i nazad sad idem i do škole i nazad. Iskopala sam neke stare cedeove, one pravo stare koje sam još “od kuće” donjela ovamo i slušam ih tako dok se vozam. Neki od njih nisu već godinama vidjeli svjetlost dana, strpljivo su čekali u kutiji, i tako je sinoć red došao na najbolje balade od Guns N’ Roses. Zanimljivo kako te jedna pjesma, jedan akord gitare može vratiti u prošlost brže od bilo koje time mašine. Iz zvučnika odjekuje Axlov glas “don’t youuuuu cr-a-a-a-ay tonight, I still love you, babe….” a ja se sjetim 1991., godine kad sam prvi put čula tu pjesmu, godine kad sam krenula u prvi Gimnazije. Kako su to bila drugačija vremena – nije tad bilo ni interenta, ni mp3 playera, ma čak ni cedeova. Pjesme smo presnimavali sa kasete na kasetu ili čak sa radija na kasetu. Sjećam se kako sam bila sretna kad bi neku novu pjesmu uspjela snimiti od početka do kraja bez glasa radio komentatora. Tad su se pojavile i tkz. linije (muzički stubovi) sa dva deka za kasete pa se moglo lakše snimati s jedne na drugu. Onda smo svake 3-4 sekunde zaustavljali tu istu kasetu da zapišemo riječi pjesme, pa onda opet premotaj, pusti još 4 sekunde duže, pa zapiši nove riječi. Pola ih tak ni kontala nisam ili sam ih sasvim pogrešno skontala. 1991. je bila zadnja prava godina mog djetinjstva. Tad su mi još uvijek najveći problemi bili idući kontrolni iz geografije (jer profesorica Matijevićka je bila strava i užas u ulici brijestova) i zašto me onaj dječak iz trećeg razreda ne primjećuje kad uđe u autobus. Ma, da, sjećam se ja i njegovog imena i njegove crvene zimske jakne i kako sam na pauzi između časova stajala ispred velih prozora nase Gimnazije u čekala kad cu ugledati tu crvenu jaknu s duge strane zgrade. Sjećam se kako smo bili djeca, a mislili smo da mudrost čitavog svijeta držimo u malom prstu. Lately me nešto nostalgija hvata, ne znam šta mi je. Nedostaju mi moje prijateljice Yazza i Makedo. Nedostaju mi one naše filozofske rasprave kakve samo djeca od 14-15 godina mogu da imaju. Yazza i ja smo odrasle zajedno, a onda smo zaprave odrasle tako daleko jedna od druge. I sad smo grown-ups …. A ja želim da opet budemo jegulje (ovo će samo Yazza shvatiti), da nam reketi za tennis opet budu gitare…. samo na jedan sat ili na nekoliko minuta…. Nedostaju mi moje drage i vrle prijateljice…. |
U srijedu je svjetlost dana ugledao najnoviji član iPod porodice – iPod nano. Bila sam oduševljena! Shuffle je bio super proizvod, ali mu je nedostajao screen, ali su zato sa nano nadmašili sva očekivanja. Nevjerovatno je mali – 3.5 inča visine (8.89cm), 1.6 inča širine (4 cm) i 0.27 inča (0.68 cm) debljine. Pored toga ima display u boji, click wheel, i na njemu se osim slušanje muzike mogu gledati i slike. 2GB je sasvim dovoljno za 500 pjesama, a može se uduplati i na 4GB za 1000 pjesama ili 25,000 slika. Moja rekacija je bila wow, jedno veliko WOW. Oduševljenje, i onda razočarenje. Moj obični iPod je skoro duplo veći, i definitivno tri puta je deblji od nano, i više mi ne izgleda ni malo cool. A kad mi ga je dragi prije skoro dvije godine poklonio za rođendan na čitavom svijetu nije postojalo ništa cool-ije od mog iPoda. Čak mi ni njegovih 30GB više ništa ne predstavlja, ionako ih još ni petinu nisam popunila. Osjećam se kao da imam neki stari walkmen ili čak obični tranzistor sa antenom – znate onaj što stari ljudi slušaju vijesti na njemu. Newyorčanka je već jedan sebi zgrabila, a ja razmišljam da ga kupim dragom kao "advanced gift" za njegov rođendan. Već mi odavno daje hints da želi mini, a nano je još bolji. U tom slučaju bi ga u stvari ja dobila jer bi njega nagovorila da uzme moj iPod (može ga koristi kao hard drive, ipak ima tako puno gigabytes, etc etc), a da meni da nano – hm, dobra ideja :))) |
Posjekla sam se :(Krv je šikljala :( Bolilo je veoma :( Dragi je odmah pritrčao u pomoć :) |
Sjećate li se onog crtanog sa Pepe Le Pew kad se on šeta parkom, iza njega ide oblak smrada, a cvjetovi i trava umiru kad ih taj oblak dodirne? Ako ste ikad imali priliku pomirisati tvora znate da ta ilistracija nije pretjerivanje! Prije jedno 5-6 godina, još dok sam bila u Oklahomi, Montyja je uprskao tvor. Miris (tj. smrad) je bio tako grozan da su meni suze išle na oči. A on je jadnik samo stajao i gledao me tužnim okicama kao da želi da kaže “please, učini nešto, pomozi mi”. Kupali smo ga u tomato juice jer ovdje iz nekog razloga svi misle da to pomaže, ali vjerujete mi ne pomaze baš ni malo - Monty je bio crven, ali je i dalje smrdio :) Te noći smo ga okupali više nego što ga u čitavoj godini okupamo. A on je bio dobrica, nije čak ni pokušavao da pobjegne iz kade :) Uglavnom, ništa nije pomoglo dok mi idućeg jutra frend nije dao poseban šampon za skidanje smrada tvora. E, pa, sinoć ga je opet poprskao tvor! Sve se desilo u jednoj sekundi. Dragi i ja samo ga šetali i kad smo došli dvije kuće do naše kuće Monty se približio nekom žbunu, mi smo odmah skontali da u žbunu ima još nešto, dragi je odmah cimn’o uzicu, Monty je skočio, lego na travu i počeo da se češe po licu iznad nosa. Već je bilo kasno, tvor ga je poprsako po glavi :( Kroz nekoliko sekundi, smrad je bio nepodnošljiv. Da zlo bude gore, u subotu u pola 10 naveče ne radi ni jedan veterinar niti pet store. Obrisali smo mu lice jer nismo htjeli da mu uđe u oči i samo zato što smo dotakli krpu kojom smo ga obrisali naši prsti su toliko smrdili da smo ih jedva oprali. Jadni Monty je prespavao u garaži – jadnik nije nikako mogao da skonta šta se dešava. Nosić mu se pomjerao, pokušavao je da skonta odakle dolazi taj užasni smrad, a nije znao da to on smrdi :( Gledao nas je tužno kao da želi reći “pa zašto me kažnjavate, šta sam loše udario, zašto spavam u ovoj čudnoj prostoriji, a ne u svom krevetiću?” Jutros smo kupili neku tekućinu za uklanjanje smrada tvora i dva puta sam ga time polivala – smrad više nije tako grozan, ali još uvijek ga ima. Mali Monty i večeras spava u garaži. Sutra ga čekaju jos dva polivanja anti-smradom. Sreća pa se i sutra ne radi (Labor Day holiday koji se slavi svakog prvog ponedljeka u septembru), pa valjda i smrada nestane i Monty se vrati u kuću s nama. |
Moram još malo o Katrini. Fakat mi je žao tih ljudi i stvarno je užasna tragedija to što se desilo, ali su počeli zešće da me nerviraju. Neraviraju me zato što su nesposobni, neorganizovani, zato što gledaju kako samo svoje dupe da spase, a ponajviše zato što su nenormalno glupi.Slušam na vijestima priču o starijem bračnom paru, bilo im je oko 50-55 godina, živjeli su negdje u Misisipiju. Znali su da ce poplava doći do njihove kucće, ali nisu htjeli da pobjegnu jer ih je bilo strah da ce im looters odnjeti sve njihove vrijedne stvari. A ono što im je bilo najvrijednije je bila njihova kolekcija salt and pepper shakers! Naravno, nisu došli looters, nego voda koja ih je poplavila, i oni su se zajedno sa njihovo dvoje mentalno retardirane djece ugušili. Kad su rescue workers došli do njihove kuće poronašli su njih četvero kako plutaju sa ostalim namještajem, a polica na kojoj su bili ti salt and pepper shakers bila je sasvim netaknuta. Ono što ne mogu da razumijem je kako neko može biti toliko glup da su mu materijalne stvari važnije od sopstvenog života, a pogotovo života njihove djece. Pa to su samo stvari, kupio si ih jednom, kupit ćeš ih opet. Nisam mogla da vjerujem da je neko zbog materijalizma spreman izgubiti zivot. Promijenim kanal i vidim interview sa nekom ženom koju su premjestili iz Superdoma u Astrodome (Houston). Reporter je pita kako je bilo za hranu, a ona mu odgovara da su dobili neke krekere od vojske, ali da su krekeri imali grozan ukus i da nisi dobili ni jedan topli obrok čitava tri dana. Tu sam odmah opet promijenila kanal! Da si ti bila stvarno gladna, jela bi ti te krekere pa da oni imaju ukus ko govno. I umjesto da bude zahvalana što je uopšte imala bilo kakvu hranu, ona se žali jer nije bio toplih obroka. Pa, ko će ti, budalo, skuhat topli obrok kad je sve poplavljeno. Na idućem kanalu prikaziju čovjeka od nekih 55 godina, Azijac, vjerovatno iz Koreje ili Vijetnama. On jedva govori engleski, ali je sa lopoatom u ruci na mjestu gdje je nekad stajala njegova kuća i pokušava da koliko može rasčisti taj nered. Gledam tennis – US Open, a ovo sam samo uhvatila za vrijeme reklama. I zgadilo mi se! |