| < | kolovoz, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Mislila sam već ranije pisati o ovome, ali mi se u posljednja dva dana blog nije otvarao - tehnicki problemi, i guess :(Jeste li vidjeli urnebes koji je Katrina ostavila iza sebe? Slušam juče na vijestima priču nekog čovjeka iz Misisipija kojem je kuća bila totalno poplavljena za manje od 5 minuta, a on je uz pomoć sinovog surfboard-a uspio doći do tavana i onda kroz neki prozorčić iskočiti na obližnje drvo na kojem je proveo idućih 5 sati dok ga neko nije spasio. Jutros gledam neku žene od čije kuće ni traga više nema – ona vadi wc papir iz džepa i priča kako joj je to jedna od najvrijednijih svari koje sad ima. U nekim od skoloništa već je počela da se razvija "crna burza" na kojoj se prodaju cigare i voda, a o pljačkanju uništenih zgrada da i ne pričam. 80% New Orleans-a je potopljeno, a voda i dalje raste. Trenutno pokušavaju da evakuiraju i one ljude koji su pobjegli u Superdome ili neka druga skloništa. Kažu da bi evakuacija mogla da traje duže od dva-tri dana jer su putevi zakrčeni ili uništeni. I kao da sve to nije dosta, voda ne samo da se miješa za kanalizacijom, gorivom i nekim drugim kemikalijama, nego su počeli da se pojavljuju aligatori i otrovne zmije. Snimci koje sam gledala na vijestim djeluju očajno – iz vode vire samo krovovi kuća, a na mjestima gdje nema vode vide se samo ruševine koje su još prije nekoliko dana bile nečije kuće, nečiji domovi. Gledam sve to i kontam "džaba ti sva moć i sila, džaba ti sva tehnologija, kad razpizdiš Mother Nature, to i bi s tebe". |
Why the hell not, pomislim ja, zgrabim cd i krenem da tražim jednu od mojih otkačenih slika. Dragi obožava da me slika u ovakvim ludim pozama, a meni to kasnije budu najdraže fotkice. Sjetim se kako smo se zezali i smijali, kako smo uslikali još najmanje desetak sličnih slika dok nismo napravili onu jednu najbolju ludu fotku. Za one znatiželjne, iza ove ih se krije još nekoliko manje ludih :) So, there you have it, that’s me …. |
Razmišljam o ovome već dosta dugo, a nikako da nađem vremena da te misli podijelim s vama.Kad je moja komšinica newyorkčanka prije neke 4 sedmice stavila svoju sliku na blog bila sam totalno iznenađana. Nisam očekivala da ona bude blondica, vjerovatno zato što je njena mala curica smeđokosa, pa sam onda i newyorčaku zamisljala kao brunetu. (ona je u međuvremenu je postala ljubičasta). Takođe nisam mislila da je ona visoka kao ja. Prije nekoliko dana i ddadd je stavio svoju sliku na blog. Za mene iznenađenje broj dva. Njega sam zamišljala totalno drugačije, kao krhkog mladića, mršavog, visokog, sa naočarima – poput Matt Damona u filmu The Talented Mr. Ripley. A ispostavilo se da je ddadd momčina, k’o od stijene odvaljen, što bi stari narod rekao. A ja sam tako nekako zamišljala Jagode! E sad, na osnovu ta dva primjera imam osjećaj da ni ostali blogeri ne izgledaju onako kako ih ja zamišljam. Na primjer, yogicu uvijek zamišljam kao djevojku prilično kratke smeđkaste kose, u hiking boots, L.L Bean ili Edie Bauer šorcu, i majici na tregere kako sjedi za kompjuterom i piše o svojim doživljajima sa kampovanja dok joj veliki cuko spava pored nogu. Damu sa Bauštele zamišljam kao djevojku srednje duge, tamno smeđe kose, pomršavu, jednu od onih cura koje uvijek fino izgledaju a da se puno ne trude (čak i kad zaboravi obrijati noge do kraja ili odsjeći nokat na malom prstu) Dust-a ne čitam dovoljno dugo da bih imala predstavu kako on izgleda, ali ako bi snimala film o njemu, ulogu Dust-a bi igrao Owen Willson – ne pitajte me zašto! Neke od ostalih blogera koje čitam ili lično znam (Makedo i Yazza), ili se njihova slika nalazi na blogu (Petra, Devil), tako da se tu moja mašta puno ne muči. Ali sve me to navodi na pitanje – kako oni koji posjete moj blog zamišljaju mene. I da li iko osim mene uopšte i zamišlja kako neki drugi blogeri izgledaju? Baš me to zanima, hajde javite mi šta mislite. |
Juče je bio jedan sasvim običan, ali jedan tako super dan. Sve je počelo finim buđenjem, pa sam rekla dragom da mi ne bi baš nimalo smetalo da me tako budi svako jutro ;) Onda doručak (waffles kao i obično), tuširanje, šetnja Montyja – ma ništa posebno. Poslije toga smo dragi i ja krenuli u shopping. Cilj nam je bio naći meni nove farmerke jer bezuspješno ih trazim već dva mjeseca od kako su mi stare dobile rupu na stražnjici (od neprestanog dvogodišnjeg nošenja – ne znam ni sama kako su tako dugo izdržale). A za mene pronaći nove farmerice jer užasno komplikovano (o kriterijima za savršene farmerice ću pisati neki drugi put). Ma, pronaći bilo kakve hlače je za mene veoma komplikovano! Kad je neko (tj. ja) visok 5’11’’ (ili 178 cm), onda taj neko ima veoma (freakishly veoma) dugačke noge. Što znači da ako onaj broj 6 iza sebe nema riječ “long” ne vrijedi mi ni probavati. Ali naravno, čim dragi krene u shopping sa mnom nešto dobro se desi – našla sam super pair of jeans i to u prodavnici u koju da mi on nije rekao “možda tamo ima nešto” ne bi ni ušla – American Eagle i još u bile 10 dolarosa off (ukupna cijena $29.99 – nevjerovatno jeftino). A onda sam kao bonus u Gap-u našla i super dress trousers koje mi tako dobro stoje da sve moje košulje i majice uz njih izgledaju još bolje. E to je ono što ja zovem uspješan shopping! (Dragi bi moj na to rekao “kako uspješan, pa meni nismo ništa kupili”) Poslije shoppinga otišli smo na chinese – all you can eat buffet – i najeli se tako puno da samo jedva disali. Vratili se kući, zezali se, igrali se, izležavali se… Naveče smo otišli do Barnes & Noble. To nam je omiljeno mjesto za izaći. Zgrabimo tonu magazina i knjiga, kupimo white chocolate mocha u Starbucks-u, i ne primjetimo kako brzo prođu 2-3 sata. Pronašli smo tonu novih ideja za renovaciju sprata (i o tome bi trebala poseban post napisati), fino se ispričali, ismijali, posrkali mokicu, pojeli espresso brownie, i krenuli nazad kući. Onda smo zajedno prošetali Montyja i završili dan kao što smo ga i počeli – u krevetu. Kažem vam, jedan tako običan, ali jedan tako super dan. Cijelo vrijeme smo bili zajedno, a otkako smo počeli tu renovaciju sprata to se rijetko dešava (da baš čitav dan budemo stalno zajedno). A dešavaće se jos rjeđe kad krenemo u školu za 7 dana. Cijeli dan je bio kao jedan very long date. Ali onaj date kad ste u početku veze pa vam je sve zanimljivo o onog drugoj osobi, ali ipak mnogo bolje jer smo mi već tako dugo zajedno. Simply, it was a perfect day. |
According to an ancient legend, there was a time when ordinary people had access to all the knowledge of the gods. Yet, time and time again, they ignored this wisdom. One day, the gods grew tired of so freely giving a gift the people didn’t use, so they decided to hide this precious wisdom where only the most committed of seekers would discover it. They believed that if people had to work to find this wisdom, they would use it more carefully. One of the gods suggested that they bury it deep in the earth. No, the others said – too many people could easily dig down and find it. “Let’s put it in the deepest ocean”, suggested one the gods, but that idea was also rejected. They knew that people would one day learn to dive and thus would find it too easily. One of the gods suggested hiding it on the highest mountaintop, but it was quickly agreed that people could climb mountains. Finally, one of the wisest gods suggested, “Let’s hide it deep inside the people themselves. They’ll never think to look in there.” And so it came to – and so it continues today. Ova me priča podsjetila na nešto što mi se desilo u sedmom razredu. Nastavnik fizike nam je zadao za zadaću veoma težak zadatak. Na idućem času se ispostavilo da ga niko nije uspio riješiti, ali nastavnik nam je rekao da opet pokušamo. I naravno, ja sam opet pokušala. Skoro čitav dan sam pokušavala bezuspješno. Ali te sam se noći probudila oko 3-4 ujutro i znala sam rješenje zadatka. Zapisala sam ga na papir i nastavila da spavam. Ujutro sam samu sebe obradovala jer da nisam zapisala rješenje, ne bi ga se mogla sjetiti. Postoji u nama mnogo znanja, mnogo mudrosti, ali potrebno je biti uporan i potrebno je znati kako doći do tog znanja, do te mudrosti. |
Neki čovjek iz Južne Koreje je 50 sati bez prestanka igrao online video igrice.Onda je dobio srčani napad i umro. Bilo mu je samo 28 godina. E, budale! |
A truffle in paradise Sjedimo dragi i ja na kauču, jedemo sladoled i gledamo tv. Dragi drži daljinski i prebacuje kanale.Kanal 4 – Nascar (ma, super) Kanal 5 – Golf (uh, još bolje) Kanal 6 – Futbal (ma rano je za futbal) Kanal 7 – Indicar - Indicar i Nascar, u čemu je razlika? – pitam ga ja. - Jedni se voze u krug u desno, a drugi u lijevo – kaže on i nastavi da mijenja kanale. - Stvarno??? Jedni idu u lijevo, drugi u desno??? - Ma, pojma nemam – kaže on, nasmješi se i poljubi me. Kako fino nedeljno poslijepodne…. |
And now for something completely different… U nedelju sam u prodavnici izmedu 4 vrste šljiva ugledala novu, potpuno novu voćku za koju pojma nisam imala da postoji. Naravno prvo sam bila u šoku – kako je moguće da je neko izmislio novo voće a da mene nije o tome obavijestio!!! Ali morate da znate da šljive ovdje nisu normalne šljive – one male, plave, koje se otresu s drveta, i onda pokupe da se od njih napravi rakija ili pekmez. Niti su to one male, zelene šljive koje se kradu s komšijinog drveta baš dok su još zelene jer ih poslije više neće biti. Ovo su neke ogromne, okrugle šljive koje skoro imaju ukus šljive, ali oblik baš nikako. E među tim takozvanim šljivama ugledam ja znak “try pluot – a mix of a plumb and an apricot”. Volim šljive, volim kajsije, znači tebala bi da volim i tu novu voćku koja je neka njihova genetska mješavina – mislim ja u sebi (jos uvijek u čudu što se pojavila nova voćka a meni to niko do sad nije javio) i ubacim jedan primjerak pluot -a u korpu. Dragi se valjao od smijeha kad sam mu objasnila šta sam kupila. Prvo je mislio da sam to ja nešto izmislila (a šta mogu kad imam običaj da nekada malo (ali sasvim malo, naravno) izmišljam stvari!), ali onda mi je povjerovao kad sam mu pokazala mali sticker na kojem je zaista pisalo pluot. Ali zato kad sam mu dala griz, odmah je tražio čitavu polovicu. :-D Mogu vam reći da taj pluot nije uopšte loš – ima ukus skoro isti kao šljiva, samo što je mnogo slađi, i to mi se veoma svidjelo. Jutros sam malo google pluot i saznala da je on u stvari 2/3 šliva, a 1/3 kajsija, ali da takode postoji i Aprium koje je 2/3 kajsija, a 1/3 šljiva. Hm, zanimljivo! Morat ću da držim oko na polju za tim voćem, ili što bi se ovdje reklo I’ll keep an eye out for it – hihi… |
Come to the edge, He said. They said: We are afraid. Come to the edge, He said. They came. He pushed them, And they flew... Guillaume Apollianaire (Avant-garde French peot) Nisam osoba koja voli peoziju, proza mi je mnogo draža, ali ovo me se veoma dojmilo. Zamislite samo šta bi mi sve uspjeli da ostvarimo da nas nije strah... da nas nije strah neuspjeha... strah da nas niko neće razumjeti... strah da će svi smijati našoj "ludoj" ideji... If we did all the things we are capable of doing, we would literally astound ourselves. (Thomas A. Edison) |
- Pogodi šta mi se desilo!- Šta? - I locked myself out! Izašla sam iz kuće, zaključala vrata, a ključevi su ostali unutra. - Pa kako si ušla u kuću? - Znaš kako u filmovima obiju vrata uz pomoć kreditne kartice? - Ti si obila našu kuću??? - Da krenem iz početka. Kad sam skontala šta sam uradila prvo sam krenula prema garaži jer prošle sedmice kad si postavio keypad na vrata mislila sam da ti kažem da bi bila dobra ideja da u garaži ostavimo rezervni ključ u slučaju da se desi baš ovo što se meni desilo. Ali čim sam otvorila vrata od garaže skontala sam da ti to nisam nikad rekla, nego da sam samo planirala da ti kažem. Onda sam te mislila nazvati, ali sam prije nego što sam izašla iz kuće izvadila cell phone iz torbe i stavila ga da se puni. - Aha, nastavi… - Onda sam skontala da bi mogla sjesti u dvorište i čekati tebe da se vratiš kući. No ta mi se ideja nije svidjela jer sam znala da ti nećeš doći za još nekih 30-40 minuta, a ja bi se do tad ili ubila od dosade ili umrla od gladi. Tako da je ta ideja otpala istog trenutka kad sam je pomislila. - :))) - Onda sam odlučila da probam taj trik iz filmova iako sam sumnjala da će mi uspjeti. Uzmem karticu od banke i krenem da je pomjeram gore dole po vratima, ali kartica je počela da mi se krivi i bilo me strah da ću ošteti onaj magnetic strip, pa onda nemam ni kartice, a nisam uspjela ni u kuću ući. Tad sam se sjetila da u novčaniku imam staru student id od moje stare škole pa sam odlučila da nju isprobam. I kao što vidiš uspjelo mi je! Pomjerila sam je malo gore dole, okrenula door knob i odjednom se vrata otvoriše. Bila sam tako proud of myself što sam uspjela provaliti u našu sopstvenu kuću :)) - :-D hm, trebmo od sad i gornji dio brave zaključavati kad krenemo na posao. |
Jeste li čuli o ovom čovjeku? Bivši Marinac koji je uspio dostići težinu od 400 lbs (oko 180 kg) i koji zbog te težine i stanja svog života pati od depresije odlučio je da prepješači Ameriku kako bi smršao!Kad sam vidjela naslov “Fat Man Walking” jutros na vijestima morala zastati da vidim o čemu se to radi. Steve Vaught je 10. aprila pješke krenuo iz San Diega do New York City-ja s ciljem da “lose weight and regain my life.” Kaže da je krenuo na ovo putovanje iz ličnih razloga, ali da se nada da će njegova priča dati nadu drugima koji su u sličnoj situaciji da povrate kontrolu nad svojim životom. Cilj mu je bio da pređe 20 milja dnevno, što znači da bi danas već trebao da bude negdje u Missouriju. Ali tu se izgleda preračunao jer jutros je bio tek u gradu Winslow u Arizoni. Da bi došao do Missourija treba da prođe još kroz New Mexico, Texas i Oklahomu. (Tu mozete vidjeti mapu njegovog putovanja) A u New York-u će biti možda tek kad nam snijeg padne. Danas mu je 40. rođendan i zato je bio na vijestima. Kaže da je vec smršao 58 lbs (oko 26 kg) i da već osjeti kako mi je lakše hodati i kako više napreduje svakim danom. Ima ogromne žuljeve na nogama, svaki drugi dan mora da kupi nove cipele i spava pod šatorom. Not fun at all! Prvo što mi je palo na pamet kad sam ga vidjela bio je Forrest Gump. Samo što je on trčao with no particular reason :) Poslije sam google Steva i vidjela da ga u vjestima zovu Forrest Lump. Evo šta ja predviđam da ce se desiti Stevu: • Kad završi putovanje dobiće $1,000,000 da napiše knjigu “about his journey” • Za jedno mjesec dana Fox ce početi da snima Fat Man Walking reality show za novu jesenju TV sezonu • Kroz sedmicu dana počeće da se prodaju sive (boja asfalta) rubber bracelets (kao one Lance Armstrong žute, ili Bono/Tom Hanks stop poverty bijele) na kojima će pisati Go, Steve, go • Ubrzo zatim će se pojaviti magnetic car stickers na kojima će pisati “Support the fat man” • Istovremeno će se prodavati i obični car stickersi sa natpisom “I brake for fat people” Ako vas zanima više, evo njegov web site. Vidjećemo šta će biti! |