golly&bossy

Dragi Naši
Kad smo u petak, nakon napornega dana, napokon došli doma u deset navečer dobili smo poziv da gremo na koncert hercegovačkega reggae benda. Naša hercegovačka polovica gena odma je radosno poskočila i rekla da, da, da, a ni dalmatinska ni imala ništa protiv. I tako smo se zaputili u Močvaru. Imali smo ravno 3 minute da se iz Pepeljuge pretvorimo u rock chick što smo i postigli pomoću već legendarne marame na perje (klik).



A na koncertu... Na koncertu nan je bilo super premda nan se bend uopće ni svidi. Sad, možda min nemamo pojma što vridi, što ne vridi. Ali znamo što nan je smišno, a smišne su nan bile riči pjesama:
“majko jamajko“
“raja rastafaraja“
“ej draga aj vont ju to nou/zbog tebe sam propustio omiljeni šou“
“al brao pamuk ili banane/ti svejedno nisi za me”
“zašto si krenuo lošim putem/kada si mogao auto putem” i “nak nak na kamenu sjediš sam” (ovo je obrada Knocking on heavens door)
“to nije država, to je klasičan protektorat/reče prijatelj moj i napiše doktorat”
“Be i ha. Ti i ja, ti si be, a ja sam haj”

Mislim, ono, kužiš, ne...
Cilo vrime smo zamišljali Antuna Branka Šimića i Maka Dizdara kako se okreću u grobu i planiraju odreć se hercegovačkega državljanstva. Ovi bend sigurno ni čuđenje u svijetu.

Iza tega smo išli do grada di smo se prvo ugodno provodili, ali i smrzavali na Cvjetnemu uz crno vino iz plastičnih čaša, a na onda smo završili u Maraskinu. I neka nas noga još boli, tamo smo veselo đuskali koliko smo to mogli s obzirom na hendikep, dok su se oko nas rojili obožavatelji. Bilo nan je super!!!

Izlazak je završi masnim čevapima u masnoj lepinji.

Viva la petak!

Vaši

Dragi Čitatelji,
Morate znat da golly&bossy žive u šarenom svijetu i uživaju u njemu. Golly&bossy su žestoki protivnici minimalizma, monokromije i pristupa “manje je više”. Primjeri su brojni (klik, klik, klik).

I zato i nismo mogli nać bolje prirodno okruženje nego na izložbi Moć boja: kako su boje osvojile svijet u Etnografskom muzeju. O izložbi nećemo duljit. Piše na internetu, ali najbolje je pogledajte što prije to bolje. Doznat ćete o simbolici, o lingvistici, o prirodnim bojilima, o miješanju boja... ...svašta, svašta.

A što smo mi naučili:
- da je riječ boja turskog porijekla. Prin nego su došli Turci za boju su se koristile druge riči, između ostalih i cvijet.
- da je crvena apsolutno najvažnija od svih boja. Toliko je važna da su u nekim narodima riči crvena i boja sinonimi.
- da je “potkraj 19. stoljeća jedno zagrebačko poduzeće povoljno kupilo puno pamučnog prediva ljubičastocrvene boje koja je u postupku bojenja dobila krivu nijansu. Trgovci su tu robu prodavali u selima zapadnog područja Medvednice, pa je od tog vremena sva ženska nošnja u Pušći, Brdovcu i Bistri dobila ljubičastocrveni ton ukrasa umjesto nekadašnjeg svijetlocrvenog. Ta se boja danas doživljava kao tipična boja nošnji spomenutog područja.“
- da su 2006. stručnjaci Nestléa odlučili sva umjetna bojila bombona Smarties zamijeniti prirodnima. “Za plavu boju se nije mogla naći neškodljiva zamjena, pa je pastila zamijenjena bijelom. Tek u veljači 2008. godine, omiljeni plavi Smartie opet se našao u nizu, ovaj puta obojen bojom dobivenom od morskih algi Cy. Spirulina. Crveni, ružičasti i ljubičasti Smartie obojeni su karminskom kiselinom dobivenom od košenila, žuti – riboflavinom, narančasti – karotenima, zeleni – klorofilom, a smeđi – biljnim ugljenom.”


Ovo je knjiga dojmova izložbe. Baš je super kako su temu boja provukli i kroz ovakve detalje.


A ovo su nike boje primjenjene u našoj svakodnevici.



Sad brzo na izložbu Moć boja. Min je svakako gremo opet vidit.
Vaši.

P.S. Naravno da nismo tamo išli kako buzdo. Na sebi smo imali roza, bilu, ljubičastu, sivu, zelenu, narančastu, crnu, kafenu.. s zlatnom biciklom kao vrhuncem.

Dragi Naši,
Je li se spominjete kad smo ono živili u Nigdjezemskoj? E tamo smo blizu stana imali jednu običnu samoposlugu u kojon su se prodavali i egzotičnije stvari tipa meso od noja, krokodila i klokana. I tamo smo jedan dan kupili niku salamu. Na njoj je pisalo Paarderook. Nigdjezemski nismo znali, ali zaključili smo da je to nešto dobro i jestivo. Doma smo je jili s Cimericom
Cimerica: Dobra je ova salama.
Min: Mhm, odlična je
Cimerica: I ovo je kako dimljena
Min: E. Čini mi se da je ovo govedina, a ne svinjetina...
Cimerica: E, e. Stvarno je dobra. Moramo je ponovo kupit.
Min: Mmmmm.....
Cimerica: Mmmmmm.......

Par dana kasnije doša je jedan gladni prijatelj Musliman. Spremno smo mu ponudili salamu: “ovo ti je odlično. I čini mi se da ni svinjetina, nego govedina.” On je vaze paket i reka: “A je li ti znaš što je ovo?”. Min smo rekli “govedina, mislin”. “Ovo ti je salama od konja. Paard je konj.”
O nebesa otvorite se, Zemljo, progutaj nas. Totalno smo se zgrozili nad samima sobom, kako smo mogli jist konja, tu prekrasnu i plemenitu beštiju. I znamo da se konj ji, ali on je nama toliko visoko na piramidi prehrane da nan je to bilo stvarno svetogrđe. Prin bi pasa izili i mašku. Što je najgore, svugdi po gradu su bili plakati od Marlbora s konjima u trku koji su nas samo podsjećali na našu sramotu.

A sramota nas je progonila godinama. I tek smo nikidan uspili pogledat konjima u oči. Bili smo naime na hipodromu. Jooo, što je tamo lipo. Mir, zelenilo i konji. I restoran u kojem smo jili paštetu od ribe, buzaru od školjki i jednega pečenega arbuna. Ali s tim životinjama nemamo problema kad nan se nađu na meniju. Dapače.


Dakle. Mir, zelenilo i konji.



Ovo je konj Robin Hood.



A ovo kobila Pandora zato što je nepredvidiva kao Pandorina kutija.



Mali, ali ne i mladi konj Beba



Konj kojem nismo doznali ime, ali koji je bi jako prijateljski raspoložen. Uz njega smo zaključili da su nam konji oprostili naše zvjerstvo.



Za dobrim konjem prašina se diže.



Zaključak. Hipodrom nam je otkriće. Priporučamo ga kao misto za jist ribu, pit kafu i pustit mozak da pase s konjima.

Vaši

Dragi Klingoncy,

Iako daleko od velikih događanja i urbanih središta, na našem otoku događaju se redovito mala čudesa u različitim vidovima i originalnim formama. Ne može ih zaustavit ni nedostatak financija niti ignorancija onih koji se ne usude mijenjati svijet na bolje, a ni nedostatak osjećaja za neprolazne vrijednosti. Totalno smo odvalili kad smo vidili mali veliki suvenir kojeg su osmislili vrijedni i inventivni djelatnici Gradskog muzeja Korčula, a u povodu Međunarodnog dana muzeja. Bez puno sredstava, ali s puno znanja i dobre voje napravljen je jestivi suvenir čiji je najupečatljiviji sastojak maslinovo ulje. Naime, iz "Kuharice Franice Fabris-Zanon" iz fundusa Gradskog muzeja Korčula, kopirana je na tvrdi papir stranica s receptom za kolač "Zuccharini con olio" na talijanskom jeziku. Odmah pored recepta pričvršćen je kolač rađen prema receptu, a zamotan u celofan i ukrašen vrpcom.



Na poleđini su podaci o ustanovi, podaci o izvoru za recept i podaci o temi Međunarodnog dana muzeja. Tema je "Muzeji i turizam".



Ovakvi primjeri koji nam dolaze iz krovnih kulturnih ustanova sredina u kojima djeluju, mogu biti pravi pokretači društvenog razvoja i promjena i na vrlo mudar način doprinijeti očuvanju i afirmaciji identiteta malih sredina. Preporučamo knjigu uglednog hrvatskog muzealca Tomislava Šole "Marketing u muzejima ili o vrlini i kako je obznaniti". Post ćemo završiti riječima iz knjige: "Posjetitelje treba učiti da razumiju, ali i vole svijet, jer će samo takav htjeti sačuvati u njegovom bogatstvu". Ovo je zahtjevan i težak zadatak, ali plemenit i dostižan.

Washy.

Aloha, Klingoncy.

I prošli vikend uobičajeno smo proveli u svom ruralnom refugiju na istočnoj strani našega škoja. U miru svoje Ježeve kućice čitali smo super knjigu "Žene koje trče s vukovima", pogledali genijalni film s Havierom Bardemom "Život je more", pekli pizzu, varili rižoto, slagali sa svojim potomkom brodove od lego kockica i od ostataka parketa konstruirali hangare za te iste brodove. Ludilo! U posjeti nam je bila Crvenokosa Čuvarica Tajne Makaruna, a Pripovjedačica nam je mahala sa sv. Ilije. Na Pržini smo upijali sunčeve zrake, skupljali školjke i sve svoje brige i kompromise potoćali u more, ali ne do kolina nego "do koske". More je super. Ni baš pretoplo, ali Mi volimo kad nam se malo naježi koža jer imamo posli feeling da smo otporniji i jači i da nam se ništa ne može dogodit. Večer prije smo dočekali žrnovski sumrak i brali ružine pupoljke za rakiju, obavile robnu razmjenu sa Crvenokosom i vodili s njom male ženske razgovore. Neprocjenjivo. i bila bi to prava vikend idila, da nam se nisu počeli ukazivat Znakovi i to u kratkim vremenskim intervalima i na ograničenom teritoriju. Kad smo išli činit rozatu, iz jednega jaja ispala su dva žumanca. Rekli smo na glas: "Uh. Ili je totalna srića ili je maksimalno sranje." Ali isto smo se nadali da je to dobar znak jer Mi skoro uvik mislimo pozitivno. Taman smo zaboravili na to malo čudo, a kroz punistru su nam uletile dvi lastavice. Počele su sumanuto letit po kući, a Mi smo im otvorili vrata od tarace da mogu odletit. I odletile su, ali su prin tega učinile potribu na slijedećim lokacijama: Jedna na ormar, a druga na daljinski. Reču da je srića kad te ptica počasti svojim, da prostite, izneredom. A što znači kad se lastavica kaki na daljinski? Sjetili smo se ptičje gripe i to sve smo dobro dobro oprali i dezinficirali, a na ruke smo navukli sake od Keruma jer nismo mogli nigdi nać gumene rukavice. i taman kad smo se riješili dezgracije s lastavicama i nastavili zadivljeno gledat rozatu kako se peče, odjedanput je ništo škrablo u kamari. "Rekli smo cum gran ululatu: "O Dii. O Dea Vesta." Sjetili smo se i scene iz filma "Šesto čulo" kad oni mali govori "De profondis te proclamit Domine" i hrabro se zaputili u kamaru. Imali smo što vidit. Iz čista mira pala nam je bonegracija i hipergenijalna zavjesa iz Ikee što smo je kupili na jednom od naših zadnjih hodočašća. Tada smo shvatili da je to ipak previše Znakova u samo nepunu uru vrimena i počeli smo opasno kuntubat u sebi. Taman kad smo skupili zavjesu i bonegraciju, čuli smo kako nam ništo šuška kolo kuće. Povirili smo kroz punistru i imali šta vidit: predivni žuti Angora mačak doša nam je na skale i bati metlu. Kad nas je vidi, odmah je uteka jer je skroz divji, a povremeno nam dojde u posjetu. Odlučili smo ga pripitomit i podmitili smo ga s šunkom za pizzu. Onda smo čuli kako nigdi jako teče voda. Bi je to zvuk koji može bit samo zvuk vode iz fontane. I počeli smo slidit zvuk i došli isprid kuće. Kad tamo fuckin' vodoskok! PUKLA ŠPINA, VODA NA SVE STRANE, A NIGDI VITEZA DA NAM PRITEKNE U POMOĆ. I onda smo vazeli stvar u svoje ruke i rekli u sebi "U se i u svoje kljuse.". U toj poplavi uspili smo nać ventil i uspili smo zaustavit vodu. Bili smo skroz mokri i sličili smo sebi na reklamu za Pipi iz 80 i neke.


Šteta što nigdi ni bilo Šole da izroni na motoru... i tak. Previše znakova stvorilo je svojevrsnu buku u kanalu i zaključili smo, ko i Bare, da je vrijeme da se krene. Spakirali smo stvari u zaputili se prema Zapadu u sumrak. Na putu se ni dogodilo ništa značajno. Na Zapadu su nas dočekale uobičajene stvari, čak nam se i Vica u svojoj najnovijoj modnoj kombinaciji činila obična. Ko i uvik, pitala nas je "Moje malo , hoćeš me slikat?" A Mi smo rekli ko i uvik: ""Hoću, Vice.". Vrijeme je da se krene.

Dragi Naši,
Kako smo zgincali nogu i zaglavili na kauču imamo vrimena za kopanje po internetu. I tako smo na jedno misto skupili Willija Nelsona, Meryl Streep i Johna Legenda. To mogu samo golly&bossy.

Ko van je boji?


Vaši

P.S. Bili su još i Elvis i Michael Buble, ali oni su nan nikako dosadnjikavi pa ih nismo ni zvali.

Dragi Naši,
golly&bossy imali su prvo blogersko gostovanje i ukazali su se na blogu 5 things a day. Koncept bloga je da se svaki dan dogodi bar 5 stvari, a ništo se i nacrta. Min smo nacrtali guštera na aboriđinski način. Na 5 things a day su nan rekli da nan je super čovječja ribica. Da, svaka velika umjetnost otvorena je interprentacijama.

Ostavili smo post na 5 things a day, a posudili smo njihove ribice. Kad ste već ovde, nahranite ih. Samo kliknite između ribica i ostavit ćete hranu.

Vaši

Dragi Naši,
Prošlo je puno vrimena odkad smo bili u Madrid i pisali pregenijalne postove o našem vijažu (a-e, f-l, l-p i r-ž), a ovo se sad prisjećamo kako nam je bilo dobro i donosimo nike retaje.

Balkon
O balkonima smo već pisali, ali ćemo još jer su nas oduševili. Inače, u Španjolskoj tradiciji je da samo žene sjede na balkonima. Muški su ili unutra ili na ulici. Tako je i Goya pokaza Maje na balkonu. Znači, jedan naš, jedan Goyin balkon.





Čistač ulica
Blaženi su i čisti gradovi koji dižu spomenike čistaču ulica.



El Viejero
El Viejero ili Putnik je kafić/restoran koji se spominje u svim vodičima, ali uopće ni turističko misto nego tamo rado gre normalni domaći svit. Seli bi bili i min, ali ni bilo mista. Super izgleda, je li?

El Viejero or The Traveler is a tavern mentioned in all the guides, but is not a tourist spot but a place where locals go. We would have sit there but it was crowded. It looks great, isn’t it?

Osborne i bik
Kad se vozite po Španjolskoj svugdi ćete vidit ove bikove/jumbo plakate. To su prvo bile reklame za brandy Osborno, ali kad se zabranilo reklamiranje alkohola bikovi su se trebali uklonit. Ali, onda su se svi pobunili jer su bikovi stvarno super i vlada ih je odlučila ostavit kao kulturne spomenike (klik). Evo i karta bikova s stranica Osborna.





Plaza de Espańa
Između maslina ovega trga jezdu brončani Don Quijote i Sancho Pansa.



Žito u krugovima
Pokrajina Aragon je cila kafena, to smo već rekli. Ali u njoj su ovi zeleni krugovi. “Što je ovo?“ pitali smo jednega domaćega što je sedi kun nas. “To tako navodnjavaju u krug.“ reka je. “Aha” rekli smo i nastavili slikavat.



Fin

Dragi Naši,
Već smo pisali o svojem oduševljenju serijom romana Prva damska detektivska agencija (klik, klik). A sad smo se dočepali i tek snimljene serije.
Budući da glavni lik Precious Ramotswe obožava rooibos čaj i čak smatra da se većina problema može riješit uz šalicu tega čaja min smo lipo svarili roiboos čaj i pogledali prvu epizodu. Baš kako i knjige, i seriju preporučamo svima. Može i bez rooibos čaja.

Rooibos smo inače prvi put probali kad smo došli u Nigdjezemsku i odma nas je podsjeti na čaj od kora od mindeli, što uopće ni loše. Od tadar ga redovito pijemo, i to kupujemo oni arefužo jer nan je puno boji. Sad kad smo gledali seriju malo smo pogledali i o rooibos čaju. I otkrili da se od njega može činit kako kafa odnosno crveni espresso (klik). Hm?
Budući da smo doma prikovani za kauč i mrvicu nam je dosadno išli smo isprobat to čudo. Na slici sa stranica red espresso izgleda prilično privlačno.



Promislili smo da bi bilo dobro malo samlit čaj. Da bude onako fin kako kafa. Improvizirali smo mlinac za kafu i koristili niki stari mikser. Ali nismo baš ništo uspili.



A što ćemo. Ni na red espresso nemaju samliveni čaj. Uglavnom stavili smo čaj u ono za činit kafu. Što bude bit će.



Ovo je rezultat. Crveni espresso, kao. Nema one lipe pine gore. Nikako je ritko. Okus je isti kako i od čaja. Doduše, ije crvene boje. Možda smo štogo falili? Ma ni nas briga, gremo pogledat drugu sezonu serije.




Vaši