golly&bossy

Aloha, Klingoncy.

I prošli vikend uobičajeno smo proveli u svom ruralnom refugiju na istočnoj strani našega škoja. U miru svoje Ježeve kućice čitali smo super knjigu "Žene koje trče s vukovima", pogledali genijalni film s Havierom Bardemom "Život je more", pekli pizzu, varili rižoto, slagali sa svojim potomkom brodove od lego kockica i od ostataka parketa konstruirali hangare za te iste brodove. Ludilo! U posjeti nam je bila Crvenokosa Čuvarica Tajne Makaruna, a Pripovjedačica nam je mahala sa sv. Ilije. Na Pržini smo upijali sunčeve zrake, skupljali školjke i sve svoje brige i kompromise potoćali u more, ali ne do kolina nego "do koske". More je super. Ni baš pretoplo, ali Mi volimo kad nam se malo naježi koža jer imamo posli feeling da smo otporniji i jači i da nam se ništa ne može dogodit. Večer prije smo dočekali žrnovski sumrak i brali ružine pupoljke za rakiju, obavile robnu razmjenu sa Crvenokosom i vodili s njom male ženske razgovore. Neprocjenjivo. i bila bi to prava vikend idila, da nam se nisu počeli ukazivat Znakovi i to u kratkim vremenskim intervalima i na ograničenom teritoriju. Kad smo išli činit rozatu, iz jednega jaja ispala su dva žumanca. Rekli smo na glas: "Uh. Ili je totalna srića ili je maksimalno sranje." Ali isto smo se nadali da je to dobar znak jer Mi skoro uvik mislimo pozitivno. Taman smo zaboravili na to malo čudo, a kroz punistru su nam uletile dvi lastavice. Počele su sumanuto letit po kući, a Mi smo im otvorili vrata od tarace da mogu odletit. I odletile su, ali su prin tega učinile potribu na slijedećim lokacijama: Jedna na ormar, a druga na daljinski. Reču da je srića kad te ptica počasti svojim, da prostite, izneredom. A što znači kad se lastavica kaki na daljinski? Sjetili smo se ptičje gripe i to sve smo dobro dobro oprali i dezinficirali, a na ruke smo navukli sake od Keruma jer nismo mogli nigdi nać gumene rukavice. i taman kad smo se riješili dezgracije s lastavicama i nastavili zadivljeno gledat rozatu kako se peče, odjedanput je ništo škrablo u kamari. "Rekli smo cum gran ululatu: "O Dii. O Dea Vesta." Sjetili smo se i scene iz filma "Šesto čulo" kad oni mali govori "De profondis te proclamit Domine" i hrabro se zaputili u kamaru. Imali smo što vidit. Iz čista mira pala nam je bonegracija i hipergenijalna zavjesa iz Ikee što smo je kupili na jednom od naših zadnjih hodočašća. Tada smo shvatili da je to ipak previše Znakova u samo nepunu uru vrimena i počeli smo opasno kuntubat u sebi. Taman kad smo skupili zavjesu i bonegraciju, čuli smo kako nam ništo šuška kolo kuće. Povirili smo kroz punistru i imali šta vidit: predivni žuti Angora mačak doša nam je na skale i bati metlu. Kad nas je vidi, odmah je uteka jer je skroz divji, a povremeno nam dojde u posjetu. Odlučili smo ga pripitomit i podmitili smo ga s šunkom za pizzu. Onda smo čuli kako nigdi jako teče voda. Bi je to zvuk koji može bit samo zvuk vode iz fontane. I počeli smo slidit zvuk i došli isprid kuće. Kad tamo fuckin' vodoskok! PUKLA ŠPINA, VODA NA SVE STRANE, A NIGDI VITEZA DA NAM PRITEKNE U POMOĆ. I onda smo vazeli stvar u svoje ruke i rekli u sebi "U se i u svoje kljuse.". U toj poplavi uspili smo nać ventil i uspili smo zaustavit vodu. Bili smo skroz mokri i sličili smo sebi na reklamu za Pipi iz 80 i neke.


Šteta što nigdi ni bilo Šole da izroni na motoru... i tak. Previše znakova stvorilo je svojevrsnu buku u kanalu i zaključili smo, ko i Bare, da je vrijeme da se krene. Spakirali smo stvari u zaputili se prema Zapadu u sumrak. Na putu se ni dogodilo ništa značajno. Na Zapadu su nas dočekale uobičajene stvari, čak nam se i Vica u svojoj najnovijoj modnoj kombinaciji činila obična. Ko i uvik, pitala nas je "Moje malo , hoćeš me slikat?" A Mi smo rekli ko i uvik: ""Hoću, Vice.". Vrijeme je da se krene.