Goldeneye
29.09.2006., petak
Trkeljam
|
Od djetinjstva naša najbliža okolina traži od nas promjene. Svi nas žele prilagoditi, od roditelja, baka i djedova, vrtića, škola, fakulteta, na poslu. I kad ljudi nađu svoju ljubav i tu jedni druge pokušavaju prilagoditi sebi. Nekako je u ljudskoj prirodi da što nas više pokušavaju prilagoditi i promijeniti, mi se sve više opiremo. Kad nas netko voli bez obzira na to mijenjamo li se ili ne, onda ćemo se mijenjati i prilagoditi u znak ljubavi. |
28.09.2006., četvrtak
Soul II Soul
|
Srodne duše se rijetko nađu Kada se sretnu onda postaju jedna duša Zato jedna ne može bez druge Ni na zemlji, ni u raju, ni u paklu Razdvajanje čini bol rastavljenih još većom Jer ljubav čežnju i patnju pojačava Kad su zajedno to je najveća moguća ljubav Tad zvone zvona, gore Tad znaš da ćeš i tamo biti ostvarena Kao jedna duša... |
27.09.2006., srijeda
Ljubavi
Dječja ljubav: volim te, jer sam voljen.  Zrela ljubav: želim te, jer te volim.  Nezrela ljubav: volim te, jer te želim.  |
26.09.2006., utorak
Izgubljeni sin
|
Sunce moje ljubavi moja rame za plakanje suzo moja radosti moja utjeho moja kućo srca moga grliš me, tek tako oko vrata mi se bacaš ne tražiš ništa a daješ mi sve Oče moj |
25.09.2006., ponedjeljak
Zagrljaj
|
Stojim neki dan na semaforu i gledam kroz prozor. Djevojka s malenim psićem, zlatnim retriverom. Baš je onako malen i sladak. Dok su stajali na crvenom svjetlu, djevojka čučne i pogladi ga po malenoj glavi i privije ga sebi i zagrli. Onda ga spusti i na zeleno svjetlo prijeđu preko ceste. Dirljivo, lijepo. Klasična patetična milina oko srca na viđeni prizor. I onda preispitivanje (ne bi Goldy bio Goldy). Kad sam posljednji puta vidio da netko tako, čekajući zeleno svjetlo zagrli svoje dijete, svog muža, ženu. Ajde klinci, one srednjoškolske ljubavi, oni ne silaze jedni s drugih, ali recimo ove zrele, rekli bi, očekivane ljubavi. Ne sjećam se da sam vidio tako u gradu da majka čučne i počne grliti svoje dijete, o mužu da i ne govorim. Zagrljaj je postao rijedak ne samo u odnosima roditelja i djece, nego i bračnih partnera, dobrih prijatelja, rodbine. Gdje se izgubila ta prisnost? Ili sam ja jedan posve lijep, simpatičan događaj okrenuo naglavačke?! Idem odmah zagrliti Goldića i Goldicu |
24.09.2006., nedjelja
Bečki dječaci
|
Znajući što je Osijek na kulturnoj karti Europe predstavljao u 19. i prvih godina 20. stoljeća, naprosto mi je stvaralo nostalgiju. U posljednjih 20-tak godina znali su se ovdje zaletjeti Ivo Pogorelić i Stefan Milenković, ali to je bilo jednom ili dvaput. Za to vremensko razdoblje, premalo. Međutim, onih "A" događanja ovdje smo bili gladni do ove godine. Još uvijek sam pod dojmom fenomelanog upriličenja Mozartovog Requiema u osječkoj Tvrđi, koja je bila premalena da u dva dana zadovolji sve znatiželjnike. Bila je to vrhunska izvedba ovog, za zbor zahtjevnog djela. I onda sinoć, Bečki dječaci. Iako su i oni prije više godina bili u osječkoj katedrali, tada su izveli samo Pergolesijev Stabat Mater. Sinoć, u crkvi sv. Mihovila, Bečki dječaci pokazali su punu raskoš svog talenta, izvodeći djela Haydna, Mozarta, Straussa, Schuberta, Brahmsa, pa i modernija djela poput Mamma Mia švedske skupine ABBA, Yesterday Beatlesa i slično. Inače, Bečki dječaci osnovani su 1498. godine, kada je Maksimilijan I pozvao prvih 12 dječćaka na carski dvor kao članove novog dvorskog glazbenog sastava. Od tada su Bečki dječaci stalna atrakcija austrijskog glazbenog života. Brojni su slavni glazbenici potekli iz njihovih redova. Joseph Haydn, koji je zapravo pripadao Zboru Katedrale sv. Stjepana, pjevao je zajedno s dvorskim zborskim dječacima u kapeli u Hofburgu i u novoizgrađenoj palači u Schonbrunnu. Prve skladbe Franza Scuberta napisane su kada je bio među dvorskim zborskim dječacima. Mozartov je raniji suparnik Salieri zamijetio Schubertov talent na prijemnom ispitu, te ga uzeo pod svoje okrilje. Boyer, Randhartinger, Zeller, Sucher, Mottl, Krauss i lovro pl. Matačić bili su članovi Bečkih dječaka, te pomogli stvoriti glazbenu povijest 19. i 20. stoljeća. S koncem monarhije 1918. godine zbor je napustio svoje staro ime i carsku uniformu (uz koju je išao i mač). Već su 1924. Bečki dječaci - koje je reformirao rektor Joseph Schnitt - imali koncerte u čuvenim svjetskim koncertnim dvoranama. Od tih su vremena Bečki dječaci održali koncerte s gotovo svim velikim dirigentima 20. stoljeća - Abbado, Bernstein, Harnoncourt, Karajan, kleiber, maazel, Muti i Solti. Kao i uvijek tijekom svoje povijesti, svake nedjelje Bečki dječaci pjevaju svečanu misu u kapeli bečkog Hofburga, nastavljajući tradiciju neprekinutu još od 1498. godine. Večeras su u Zagrebu, pa ako imate priliku, pođite. |
21.09.2006., četvrtak
Nesvrstanost
|
Ovo nešto malo mojih godina donijelo mi je i neko iskustvo. Sjećam se citata iz serije "Velo Misto" kada je Meštar (Boris Dvornik) govorio u svojim brijačnicima njegovim mladim kolegama - "dico, govorin vam to jer imam puno utakmica u nogam". Čovjek od kojeg sam učio moj posao uvijek je bio pažljiv prema svima ne želeći se svrstavati i davati bilo kakve ocjene da ne bi koga povrijedio. Mislio sam tada da tako treba ali sam isto tako slušao njegove kolege kako govore da ga ne vole jer nikad ne znaju što on misli. Govorili su čak da je bezosjećajan. Međutim, u životu dođe do situacija u kojima moraš reći što misliš i ako ti se ponude opcije a, b i c, da ne možeš ti biti za sve tri, jer ti se nudi samo jedna od tri. Čovjek je bio spreman žrtvovati i svoje ljude samo da ne mora reći to a, b ili c. Ali vremenom ga je došlo glave i poslije svega odao se alkoholu i izmijenio. Toliko puta se od nas u životu traži jasno opredjeljenje, jasan stav. Ne možemo u svemu biti neutralni, ne možemo se ponašati kao da nas se ništa ne tiče. Dugo sam i sam plivao u tom neutralizmu, čak i na ovome blogu. Neutralizam donosi lažnu sliku svijeta oko nas, a najgore je kad sami sebe počnemo lagati. Na prošlim izborima slao sam mailove predsjedničkim kandidatima, igrajući se, a postavljajući nekoliko pitanja na koja ne možeš politički vrdati. Tražio sam, zapravo, nedvosmislene odgovore na pitanja koja su meni osobno važna. Neću reći da je samo jedan od njih odgovorio nedvosmisleno i o kojoj je stranci riječ, ali cijenim nedvosmislenost u važnim životnim pitanjima. Za kraj nasmijat ću se i hrvatskim ulagivanjima tzv. pokretu nesvrstanih. Ne postoji nesvrstanost, jer tamo je većina zemalja ili krajnje ljevičarska ili islamska, a ne sjećam se od kada Hrvatska ima te epitete. Pripadamo europskom duhu i korpusu, zapadnoj civilizaciji. Ljevičari i sami znaju rečenicu jednog od svojih ideologa Karla Marxa "i ne bavljenje politikom je politika". |
20.09.2006., srijeda
Gavran
|
Kad se očekivano prometne u neočekivano, važno je da u prvom trenutku zadržiš izgled dostojan čovjeka. Kasnije će biti lako, jer ti nije prvi put da gubiš na mjestu pripremljenom za pobjedu. Miro Gavran,'Klara' |
19.09.2006., utorak
Blog maska
|
Kako se ponašamo u različitim životnim situacijama? Imamo li svoje ja, branimo li svoje stavove, vjerujemo li u nešto, kažemo li svakome u lice što ga ide, lažemo li sami sebe? To su pitanja koja bi si trebali postaviti s vremena na vrijeme ne bi li sami procijenili svoj karakter. Ako smo iskreni u odgovorima najčešće nalazimo činjenicu po kojoj za svaku pojedinu situaciju navlačimo masku. Imamo jednu masku na poslu, jedna nam služi za prijatelje, jedna za osobu koju volimo, jedna za djecu ako je imamo, jedna za roditelje i rodbinu, jedna za susjede, jedna kad idemo na razgovor za posao, jedna kad idemo na tržnicu i ispada da za svaku pojedinu situaciju imamo pripremljenu masku. Bitno ih je ne pomiješati. Jer ozbiljan lik s posla može nam štetiti u ljubavnim odnosima i obratno. Opušteni lik s tržnice može nas skupo koštati na razgovoru za posao. Najgora maska ipak je ona koju stavljamo svakodnevno kada sebe gledamo u zrcalo. Tako smo si dobri, nepogriješivi, mi smo početak i kraj svega, mi smo dobri i pošteni, požrtvovani, dobri prijatelji. Ako nešto napravimo dobro, to je samo naša zasluga, a ako je nešto loše, svi su drugi krivi osim nas. Čemu maske? I ovaj blog je maska iza koje se krije stotine i tisuće lica koji su možda dijametralno suprotni od onoga za što se ovdje predstavljaju. A opet, čuo sam i takva razmišljanja da ljudi baš ovdje skidaju maske i da osim njihova identiteta možete ući u njihove najdublje tajne prostranstava duše. Maske općenito stavljamo onda kada nam je stalo do toga što drugi ljudi misle o nama, a to je, zapravo, tako malo važno. Kad skinemo sve maske tek onda postajemo slobodni, onda možemo svakome pogledati u oči, a najvažnije je da možemo pogledati sami sebe, i ne postidjeti se. |
18.09.2006., ponedjeljak
Imati nekog tko fascinira
|
Ti si snaga što me pokreće veseliš se svakom mojem slovu. Trebam samo znati da si uz mene i već u glavi slažem pjesmu ili priču novu. Tvoja me blizina duha inspirira, to je jedno sasvim novo iskustvo. Imati nekog tko fascinira, biti u društvu a nemati društvo. Ti nanovo puniš moje prazne baterije, tvojim se smijehom hranim. Pretvaraš u sitnice moje muke i kalvarije, tvojim prisustvom od svijeta se branim. (Elfrida Matuč Mahulja) |
16.09.2006., subota
I Almost Poznata i Koki i vrabac u ruci
|
I dok je u cijeloj Hrvatskoj padala kiša, jedno se tmurno jutro izvuklo do sunčanih zraka. Obukao sam se kao da idem u partizane, a skuhao se kao u sauni. Ta Slavonija, uvijek kontra svega, pa i vremena. Spremio sam se za "svečani" doček blogerice Koki, koja je prvi puta došla u Osijek. Vlak je, za divno čudo stigao iz Zagreba točno u sekundu (plus za HŽ), a nakon razmjene herpes pusa, krenuli smo prema Almost Poznatoj koja stanuje u blizini kolodvora. Znate priču o Almostici i meni, da se mi znamo "sto" godina, ali ovako iskreno i kvalitetno nismo se dugo ispričali. Bilo je stvarno ugodno u društvu dvije dame. Poslije ručak na Dravi s Koki bio je takav da bi se iz njega moglo napisati i nekoliko postova. Jak vjetar ljuljao je ponton, koji mi znamo nazvati i brodom (ničim izazvani), tako da je doživljaj bio kao na nekom krstarenju. Pokraj nas, plivale su patkice koje su nam zagledale u tanjur. Sjetili smo se i ptičje gripe, ali neće grom u koprive. I onda jedan detalj. Sletio nam je jedan vrapčić na stol dok smo jeli. Ne bi vjerovali, jeli su Koki iz ruke. Vrapčići, inače iznimno plahi, bez problema su prilazili njezinoj ruci. (na slici patak i patkica) Ostatak priče prepuštam damama |
15.09.2006., petak
Mir
|
Kako nam izgledaju dani?! Zapitamo li se kad i zastanemo? Kad navečer sklopim oči, mogu li onda reći da mi je dan koji je iza mene ispunio moja očekivanja i mogu li reći - zadovoljan sam? Ako i analiziramo, a rijetki to rade u miru, vidjet ćemo samo jednu stranu. Vidjet ćemo da u svakom mogućem nesporazumu mi jesmo na pravoj strani, da u nadmudrivanju baš mi imamo pravo i da je sve dobro što nam se dogodilo upravo rezultat našeg djelovanja. No, jeli baš tako? Zar je moguće da za sve što nam se loše dogodi okrivljujemo druge, a ono dobro pripisujemo sebi? Zar smo baš uvijek mi u pravu i nismo li možda skočili prije nego smo rekli hop. Tako lako osuđujemo druge bez da znamo zbog čega su postupili na neki način. Kad bi mogli ući u njihovu kožu možda bi mi i gore postupili. Sad sjedim, gledam u sunčano jutro i razmišljam o tome ima li ljudi koje sam povrijedio i mogu li to kako ispraviti. Imate li vi nekoga s kim ne pričate? Pomirite se! |
14.09.2006., četvrtak
TOP GUN
|
Zanimljivo kako filmovi mogu utjecati na čitav život. Ona je voljela Toma Cruisea. On Kelly McGillis. Za to dvoje zajednički je film Top Gun. Ludilo 80-tih u projekciji časopisa BRAVO još na njemačkom jeziku. Išli su u isti razred u Gimnaziji, Ona i On. Kupila je BRAVO. Još je mirisao na tisak, onako, nekako poseban, njemački. "Dođi, vidi, ima dva zasebna postera! Hoćeš Kelly?" Tako su očekivali svaki sljedeći broj i bilo koje novine koje su bilo što pisale i donosile slike iz filma Top Gun. Zajedno su prelistavali i dogovorili kada film dođe u kino da će ići zajedno. I otišli su. Danima poslije filma, onaj Tom Cruise i ona Kelly McGillis postajali su simbol Nje i Njega. Dovoljno da njihova himna postane "Take my breath away". Nekoliko godina poslije rodio se Goldić... |
13.09.2006., srijeda
"Šta će biti s kućom?!"
|
Kao baza nepotrebnih podataka u mojoj je glavi pohranjeno nekoliko filmova i serija. Neke znam napamet od početka do kraja, sve dijaloge. "Maratonci trče počasni krug", "Radovan III", "Balkanski špijun", "Ko to tamo peva", zatim većinu provala "Zločeste djece" od prije rata, te "Večernju školu", kao primjer za to. Volim pamtiti neke citate iz nekog, vjerojatno za psihijatriju, razloga. Zadnje što mi je upalo u moje nazovi zlatno oko je jedan citat iz jedne serije, koja je, ruku na srce, stupidna, ali se i tu nađe pokoja rečenica za razmišljanje. Tako je uostalom i s knjigama. nema knjige iz koje ne možeš izvući barem jednu dobru rečenicu ili misao. Evo, dakle, rečenice za razmišljanje iz te serije: "Suprotno od ljubavi nije mržnja, nego - ravnodušnost!" |
12.09.2006., utorak
Jedan dan
|
Jutro. Vrijeme za buđenje. Izvlačimo se iz kreveta, ispod pokrivača. Ne znamo još što se događa, čak i puzamo četveronoške dok ne nađemo papuče i polako krenemo u dan. Prijepodne smo puni snage. Svakome dajemo osmijeh. Učimo, radimo i kao da iz sata u sat rastemo. U podne smo najjači. U danu bude svega i sreće i nesreće i ljubavi i mržnje, svega. Naša snaga poslijepodne kopni. Tražimo kavu, ili neki vitamin ne bi li došli sebi. Možda malo odspavati popodne da dobijemo snage izdržati do kraja dana. Predvečer odlazimo u laganu šetnju i pitamo se zašto su mlađi članovi obitelji i prijatelji došli k nama. Po njihovu odlasku liježemo u svoj krevet. Pravo je vrijeme za promišljanje o danu koji je iza nas, o propuštenim prilikama, o stvarima koje su nas veselile i žalostile. U svakom trenutku na pameti nam je ljubav, prije svega. Sklapamo oči. Krevetu prepuštamo tijelo, a naš duh odlazi u neka, samo njemu poznata prostranstva. Život, kao jedan dan. Jedan dan, kao život. |
08.09.2006., petak
Zvijezdo mora
|
Sjajna zornice Ti mi jutrom ljubav budiš Ti mi srce raduješ Predivna zvjezdo jutarnja Ti mi nudiš dio neba Radost tvoga osmijeha (G ft. Fides) Sretan ti rođendan! |
07.09.2006., četvrtak
U Zmajevom gnijezdu
|
Rodio se u siromašnoj obitelji. Sa samo nekoliko mjeseci deložiran je iz maloga stana. Mlada je obitelj s ono malo stvari sjedila na izbačenu kauču u središtu grada. Samo je otac radio, pa mu je tvrtka našla privremeni smještaj na mjestu koje je bila austro-ugarska konjušnica. Mlada je obitelj tako živjela 11 godina u stanu (?) bez vode i wc-a. I onda je otac riskirao, ostavljajući svoj stari posao upustivši se u nešto što nije za "male ljude". Uspio je. Bio je to njegov posao iz snova. To je dalo vjere i majci koja je također našla posao. Obitelj je dobila sjajan stan, u središtu svoga grada. Za dječaka je do tada bio doživljaj kada je vidio kod nekog prijatelja zdjelicu s bombonima ili voćem. Bio je željan svega. Majka je uvijek govorila - ponosna sam na svoje dijete koje bi nakon što je vidjelo neku igračku u izlogu reklo kako bi je voljelo imati, a nakon njena odgovora da nema novaca to više nije spominjao. Dječak je odrastao. Zaljubio se. No, njezina je majka bila protiv "siromaha". Zlostavljala ju je, prijetila. Sve dok on nije došao u oklopu na konju i oteo je iz zmajevih pandži u tom, do tada neosvojivom, dvorcu. Stigao je rat. Nove traume. Kada su dobili dijete otac je bio u "Oluji". Teško je kad niste uz svoje dijete u prvim danima njegova života... Nakon rata i on je mijenjao poslove ostvarivši svoj posao snova. No, to je donijelo stres, tumore, operacije, borbu za život. Tada je shvatio. Promišljaš o životu tek kad pogledaš istini u oči. Život je ljubav, i ništa drugo. Obitelj, iako podstanarska rasla je u ljubavi iz dana u dan. Kupili su stan na najljepšem mjestu u gradu. Svili svoje gnijezdo. Onaj zmaj s početa priče svome zetu sada pije iz ruke. Sve se u životu posloži ako ljubavi imaš. "Investiranje" u ljubav i potpuno predanje je najisplativije. I da, treba imati hrabrosti... Ovo je jedna obična, rastresena priča. Nabacana zbrda, zdola. Osobna... |
05.09.2006., utorak
Promišljanje
|
U životu pravim kompromise u odnosima s ljudima u obitelji, na poslu, među prijateljima. No, kada su u pitanju osjećaji, tu nema nikakvih kompromisa. Tu sam sto posto ili nisam uopće. Mislim dakako na ljubav, odanost, vjeru. Mogu se uživjeti totalno. Ljubav se može osjetiti i tu znaš ima li je ili ne. Odanost se na prvoj kušnji testira, a kušnje su iza svakog "ćoška". Vjera je opet mješavina ljubavi i odanosti. Ipak, ljubav može biti, i najčešće je, slijepa, a odanost jednom može biti posve izražena, a u drugom slučaju da zakaže. I dok mnogi vjernike nazivaju ovcama ili zatucanim i zaostalim sanjarima, zanesenjacima, što ruku na srce neki i jesu, za vjeru je potrebno mnogo više svjesnosti i promišljanja. Pušaču ako govorite da je pušenje štetno, on to ionako zna, ali nije svjestan opasnosti iako misli da zna za opasnosti. Kada dođe kod doktora i ovaj mu konstatira rak pluća, prouzročen pušenjem, e tu dolazi do buđenja, svjesnosti i konačno, prestanka pušenja. I mnogi ljudi koji kažu da u Boga vjeruju (bez obzira na religiju) nisu svjesni mnogo toga. Bog im dođe kao neka rezervna varijanta, koju će zlu ne trebalo pozvati u pomoć. Niti to nije svjesnost i to je spavanje kraj otvorenih očiju. Ako napravite inventuru onih koji se redovno Bogu mole (opet ne postavljam pitanje religije), to su ljudi koji su ili bolesni ili im je netko od bližnjih umro, ili su pri kraju životnoga vijeka. Riječ je o ljudima koji su spoznali situaciju iz nastalih problema. Zašto nam je spoznaja skrivena dok sve funkcionira? Ili, blaženi su oni koji vjeruju unatoč svemu i bez životnih teškoća. Vidimo li mi na ulici bolesnu djecu? Vidimo i prođemo. Isto tako, idu nam na živce pozivi na telefone za pomoć. No, ako je u pitanju naše dijete, e onda postajemo svjesni. Onda primjećujemo svako dijete, svakog bolesnika, a za pomoć vlastitom djetetu ne biramo sredstva. To je čisti dokaz da spavamo otvorenih očiju. Želim svima koji ovo čitaju da postanu svjesni i bez crnog događaja. Ovo je za promišljanje... |
04.09.2006., ponedjeljak
Koja sam ja faca!!!
 Ne mogu vjerovati šta sve ona luda Žvaka neće pronaći. Našla je stranicu na kojoj stavite svoju sliku a prema skeniranom liku izbaci vam na koje zvijezde najviše sličite. Pokočio sam se. Evo malo zabave. Ja najviše sličim Georgeu Clooneyu 57 % sličnosti :Zatim Freddie Prinzeu Jr. 55 %: i, zanimljivo, Elizabeth Taylor 49 %: Na listi se nalaze i meni nepoznata Jane Addams, pa hahaha Albert Einstein, pa Pete Doherty i Bing Crosby hahahaha. Rikavam od smijeha. Pogledajte ovo, zabavno je, a poslije pročitajte post "Just do it", koji s enalazi odmah ispod ovoga |
Just do it!
|
U ovih skoro 37 godina jedino što je izvjesno su promjene. Ljudi smo, skloni smo vlastitom komforu i često ne želimo ništa mijenjati, pa nekada i kada bi nam nešto donijelo boljitak. Od svega, najviše se mijenjaju ljudi i češće nego čarape. Kad se samo sjetim, dvije osnovne škole pa dva različita šuvarovska smjera u srednjoj školi, pa fakultet, vojska, pa nekoliko tvrtki u kojima sam radio, pa nekoliko adresa koje sam mijenjao. Svako je vrijeme donosilo nove ljude, a neki koji su vam se kunili na vjernost danas vas i ne pozdravljaju. Zanimljivo mi je da redovno stanem s ekipom iz moje prve škole iz prva četiri razreda, dok su nešto rjeđi i pozdravi s onima od petog do osmog. Iz srednje škole svega je nekoliko ljudi s kojima baš stanem i razmijenim koju riječ, ali tu se ne mogu buniti, jer sam u srednjoj pokupio Goldicu (ili je ona pokupila mene). S faksa su sve persone danas, neki odvjetnici, suci, podignute glave ne gledaju ispod oblaka. Vojska, e tu je priča. Jedan me lik toliko obožavao da mi je stalno govorio da mi je dužnik za cijeli život i da me nikada neće zaboraviti. To je bilo tako napadno da nije normalno. Danas me, pogađate, i ne pozdravi. Moji kumovi više to nisu, jer im Goldica i ja više nismo potrebni. Dok smo bili od koristi sve je funkcioniralo, a sada smo praktično stranci. Bilo je i prijatelja koji su se kunili na prijateljstvo do kraja života, a onda, neobjašnjivo nestali iz života. Kad se sretnemo bude to kurtoazno kako si, šta ima i to je sve. Uvijek si vrtim film zašto je to tako, ali svaki nas novi čovjek u životu treba nešto naučiti. Pravi ostaju zauvijek, pa makar se ne vidjeli i godinama ili se dokažu, ne pričama o stogodišnjoj vjernosti, nego istinskim zanimanjem i postupcima. I nisu ti ljudi krivi što više ne vide svoje vrijeme provoditi s prijateljima. To je normalna pojava. I nije ovo razočaranje u ljude, nego poruka i pouka svima da ne daju olako obećanja o velikim prijateljstvima i doživotnim vjernostima. Sjećam se kada smo mi prije tri godine trebali jamce za stambeni kredit. I oni posljednji su pobjegli, a neki, za koje sam ja mislio da ne drže do mene, ali sam ih pitao, više iz očaja, bez treptaja su pristali. Ako želite biti nekome prijatelj, ne treba puno priče - just do it  |
03.09.2006., nedjelja
Kakva kombinacija!!!
|
Vrijeme inkubacije od doživljenog šoka je prošlo, od nevjerojatnog susreta na blogu s osobom koju poznam gotovo od kada znam za sebe. Prepustio sam Dami slavu pisanja o ovom neobičnom susretu. Koliko je Almost Poznata važna u mom životu, osim već nabrojanog na njenom blogu pokušat ću u par rečenica. Dakle, starci su njeni i moji najbolji prijatelji, Goldica i ja smo dadiljali njenu teen girl kad je bila bebica ili kako Almostica kaže beboš. Almostera ili njezina muža, volio sam gledati jer je bio vrhunski sportaš, možda rođen u krivo vrijeme, jer bi danas s onom kvalitetom koju je imao osamdesetih i početkom devedesetih bio nezaobilazni reprezentativac jednog našeg loptačkog sporta. Međutim, toliko je primjera međusobnog pomaganja naših dviju obitelji, posebno za vrijeme rata, a poznato je da se na muci poznaju pravi prijatelji, a Almostica i njezini to jesu. I dan danas kada je bilo kakva panika naše obitelji su skupa. Zanimljivo je kako smo se nas dvoje na blogu znali i počupati, a onda za pola sata i sresti u gradu uz ono "bok, šta ima kod tebe", a da doista nismo pojma imali da smo si prije pola sata razmijenili dvije tri odgojno-obrazovne  Što reći još. da, Almost Poznatu će neki možda procijeniti i kao neku samodopadnu osobu (po pisanju ima i zašto biti), ali ona iza sebe ima, koliko je meni poznato dvije knjige, a njene su priče i pjesme objavljivane u više publikacija. Jedna je, doista ozbiljna književna kritičarka njezin rad ocijenila bliskim Gavranovom (Miro), a u pojedinim segmentima i boljim od njega. I upravo po stilu pisanja, prepoznah je neki dan... Mislio sam da najnevjerojatnija priča dolazi od mog susreta sa Sitkeom, s kojim sam isto razmjenjivao komentare, ne znajući da sam odrastao praktično vrata do njegovih. Najzanimljivije od svega je što je Almosticin prozor odmah bio do Sitkeovog do prije nekoliko godina, a sumnja u još jednu blogericu s baš cool liste govori mi da je Almost poznata stanovala nekad vrata do vrata s njom. O imenu bloga neću dok svojim "džejmsbondovskim" metodama ne dođem do toga (kao uostalom i do Almost Poznate). I sad si kontam jel moguće da su naše dvije zgrade iznjedrile jednu cool, dvoje almost cool i jednog budućeg cool blogera  Sve mi je još zbrčkano, ali sretan sam.  |
02.09.2006., subota
Za nevjerovati!!!
|
Za ovaj vikend od mene ništa. Sve je rekla Ona |
01.09.2006., petak
Bug me baby
|
Kako sam u nekoliko navrata dobio i mailove i komentare da brišem tuđe komentare na mom blogu, evo i pojašnjenja s vrhuške blog.hr koje ću ja pokušati prepričati. Rijetko se događa takav slučaj da se s komentarima dogodi ovo što se danas i neki dan dogodilo kod mene. Navodno se pojavi nekakav bug u trenutku kada dvije osobe u istom trenutku pošalju komentar. Danas su to "zločeste" Leni1 i TheLittleone u 14:02. Dakle, događa se rijetko, ali evo, meni već drugi put u par dana. Ništa, dijelit ću brojeve kao za pizzu ili kod doktora pa svakih 15 minuta netko nek napiše komentar  Nema veze. Ovo je tek toliko na znanje. |
Sreća
|
Neka jutra, poput ovoga, sama po sebi mi donose osmijeh na lice. Ne mogu ništa pisati jer ću biti patetičan. Svima želim ovakva jutra! P.S. Inače brana je popustila |