Kako nam izgledaju dani?! Zapitamo li se kad i zastanemo? Kad navečer sklopim oči, mogu li onda reći da mi je dan koji je iza mene ispunio moja očekivanja i mogu li reći - zadovoljan sam? Ako i analiziramo, a rijetki to rade u miru, vidjet ćemo samo jednu stranu. Vidjet ćemo da u svakom mogućem nesporazumu mi jesmo na pravoj strani, da u nadmudrivanju baš mi imamo pravo i da je sve dobro što nam se dogodilo upravo rezultat našeg djelovanja. No, jeli baš tako? Zar je moguće da za sve što nam se loše dogodi okrivljujemo druge, a ono dobro pripisujemo sebi? Zar smo baš uvijek mi u pravu i nismo li možda skočili prije nego smo rekli hop. Tako lako osuđujemo druge bez da znamo zbog čega su postupili na neki način. Kad bi mogli ući u njihovu kožu možda bi mi i gore postupili.
Sad sjedim, gledam u sunčano jutro i razmišljam o tome ima li ljudi koje sam povrijedio i mogu li to kako ispraviti. Imate li vi nekoga s kim ne pričate? Pomirite se!
Post je objavljen 15.09.2006. u 07:00 sati.