Jutro. Vrijeme za buđenje. Izvlačimo se iz kreveta, ispod pokrivača. Ne znamo još što se događa, čak i puzamo četveronoške dok ne nađemo papuče i polako krenemo u dan. Prijepodne smo puni snage. Svakome dajemo osmijeh. Učimo, radimo i kao da iz sata u sat rastemo. U podne smo najjači. U danu bude svega i sreće i nesreće i ljubavi i mržnje, svega. Naša snaga poslijepodne kopni. Tražimo kavu, ili neki vitamin ne bi li došli sebi. Možda malo odspavati popodne da dobijemo snage izdržati do kraja dana. Predvečer odlazimo u laganu šetnju i pitamo se zašto su mlađi članovi obitelji i prijatelji došli k nama. Po njihovu odlasku liježemo u svoj krevet. Pravo je vrijeme za promišljanje o danu koji je iza nas, o propuštenim prilikama, o stvarima koje su nas veselile i žalostile. U svakom trenutku na pameti nam je ljubav, prije svega. Sklapamo oči. Krevetu prepuštamo tijelo, a naš duh odlazi u neka, samo njemu poznata prostranstva.
Život, kao jedan dan. Jedan dan, kao život.
Post je objavljen 12.09.2006. u 07:04 sati.