Goldeneye
31.08.2006., četvrtak
Sposobnost
Često traju moraliziranja, pa i na blogu o jednakosti, a u Titino doba to je bila državna politika. Međutim, upravo zbog različitosti je ovaj svijet tako lijep i ne mogu svi imati sve i dobro je da je tako. Neki ljudi svoje stanje pripisuju sudbini, ali, mislim da svatko živi baš onako kako si je odredio u glavi, ili, preciznije, svatko je kreator svoje sreće. Prije nekoliko godina imao sam čast biti u društvu jedne njemačke milijunašice. Bila je medicinska sestra, bez ikakvih znanja o financijama, a jedna ju je životna tragedija natjerala na akciju. Pokazala je da nije važna ni škola ni uvjeti nego ciljevi i želja za njihovim ostvarenjem. Rekla je - zar pametni ljudi danas ne rade za polupismene gazde? Tko je tu sposobniji?  Pa, onaj pametan, ali on nema ciljeve kao njegov gazda i oni se razlikuju upravo po tome. I još nešto, rekla je - kad bi se sav novac svijeta podijelio podjednako, svaki bi čovjek dobio po pet tisuća dolara. I što bi se dogodilo - jedan bi otvorio kafić,  a drugi bi otišao tamo i ostavio svoje novce. I opet bi se sve vratilo na staro. Tko je imao, imao bi opet, a tko nije, brzo bi ovo spiskao.  I zapravo je sve onako kako treba biti.  |
30.08.2006., srijeda
Propust
Od svih pogrešaka koje činimo u životu najmanje primjećujemo one koje učinimo propustom. Tu je problem takav što to shvatimo tek kad prođe prilika da nešto učinimo ili nam netko kaže da smo propustili. Nešto takvo dogodilo se i "nepogrješivom" Goldiju. Kako sada popraviti propušteno? Traženjem oprosta? Učinio sam, ne pali. Preostaje mi samo prema osobi prema kojoj sam učinio propust pustiti rijeku ljubavi sve dok ona, kap po kap, ne probije, kao branu, nakupljeno kamenje. I ne činiti propuste... |
29.08.2006., utorak
šbbkbb
|
Što bi bilo kad bi bilo? Budući da je sve bilo kako je bilo, samo zato jer nismo znali da će ovako biti. Sadržaj života ne oblikuju tek prostor, ljudi i strukture - već nada i ljubav. A one su uvijek ispred nas, nepoznate su nam. Vuku nas, i čine da smo srcem dublje u njima nego u zemnim realitetima u kojima živimo. Iz istog razloga je dobro da ne znam što me sve još čeka, jer da znam odustao bih. A kad saznam, besmisleno će biti govoriti o odustajanju - jer tad će sve proći. A dok bude sve trajalo, bit će dobro jer vući će me nada i ljubav - ono najljepše, koje je ujedno i nepoznato. |
28.08.2006., ponedjeljak
Ima netko
|
Mnogi ljudi, mnoge stvari, mnogi događaji, o kojima smo mislili da nam ovisi život i da bez njih nećemo moći, kroz izvjesno vrijeme pokažu se nebitnim. Međutim, nerijetko to analiziramo pa i ne dokučimo kako su neke bitnosti iza nas, te kako smo sada vezani uz neke nove bitnosti. Ipak, i dalje se vežemo za ljude i dalje nas zanimaju aktualni događaji i dalje ne možemo bez nekih stvari. Ljudi koji su za posljednjega rata prognani shvatili su da je ono što su imali nevažno, da je bitna živa glava njih i njihovih obitelji. Volimo nekoga, bez njega ne možemo. Određuje li nas to? Zašto si toliki naude zbog nesretne ljubavi? Koliki su nas prijatelji razočarali? Što nas određuje - ljubav prema domovini? Pitajte nekog osamdesetgodišnjaka koliko je on domovina promijenio a da se nije maknuo iz vlastitog dvorišta. Možemo ostati i bez domovine i bez neke stvari za koju smo vezani i bez osobe koju volimo. Svi nas oni na ovaj ili onaj način mogu napustiti. No, to smo i dalje mi, jer ima netko tko uvijek čeka raširenih ruku da mu se vratimo. Ima netko tko nas nikada ne ostavlja same. Razmislimo malo |
26.08.2006., subota
|
Drvo te pušta slobodnim. Cvijeće te pušta slobodnim. Sunce te pušta slobodnim. Jesi li ikad čuo da cvijet miriše i želi privući tvoju pažnju? Miris, toplina sunca, kiša, priroda kao i ljubav jednostavno postoje bez svoga objekta. Ljubite li vi da se družite ili da budete samo s onim osobama koje vas emotivno osjećaju, a s drugima ste arogantni? Je li to ljubav? Javlja li se ljubav kada se javi neki objekt ili ona jednostavno jest? Je li vam kada bilo teško u želucu kada ste vidjeli sječu šuma negdje daleko, iako vi od te šume nećete imati velike koristi? Ili kada ste gledali nevine kako trpe, iako ih ne znate? Jeste li ikad maknuli kamen s ceste da se netko ne bi povrijedio? Iako nikad nećete upoznati tog čovjeka. Vjerojatno jeste. Tada je bila ljubav i pojavila se na površini. I ne tražite zasluge za to, jer je ljubav besplatna.(ZS) |
25.08.2006., petak
Čaše lomim, ruke mi krvave
|
"Ti uopće nisi imao život, ne znaš što je život", rekla mi je jedna osoba koju poznajem gotovo dvadeset godina. Pitam da mi pojasni. "Nikad nisi išao nigdje s društvom, nisi ni u disco ni na narodnjake ni na proslave novih godina, nogomet s društvom, tako da nemaš pojma o životu!" E to je već malo zaboljelo. Moja sreća bila je i je moja Goldica (19 godina smo zajedno, dakle gotovo isto koliko poznam i navedenu osobu). Radije bi presjedili cijeli dan u parku ili otišli u zabačeni kafić na neka "naša mjesta". Konobari su znali točno kakva kava, kakav sok. Ništa nije bilo važno, samo ona. Ako je mene to ispunjavalo više nego biti na stolu s dignutim rukama na narodnjake, ne znači da nisam imao život. Pišem ovo. Znači, pogodilo me... |
24.08.2006., četvrtak
Ogledalo ljubavi (mala meditacija)
|
Koliko puta u danu, samo, ispadnem budala Pred samim sobom, i pred drugima Učim li na svojim pogreškama ili svaki dan zaobilazim ogledalo Zašto je tako teško i pokušati svakome dati ljubav Netko je uzme i ponudi dalje, onda ljubav ima smisla Netko se na njoj hrani i ako jedan dan zakažeš budeš prognan iz tog srca Patetičaru, licemjeru, pričaš tu, a i sam ne vjeruješ u to sve. Tko si ti Da, ima i toga. Takvih ocjena Ne traži ništa ljubavi za uzvrat, daj je - ona se ne trži i ne kupuje, ne možeš je izvući na lutriji Ljubav, ona je sve samo kad je daruješ |
23.08.2006., srijeda
Lahor
|
Želim biti blag poput lahora... Kreneš li šakom prema meni dobit ćeš kikiriki kreneš li nožem raskopčat ću košulju budeš li me hvalio posramit ću se i pobjeći poput najjačeg vjetra |
22.08.2006., utorak
Jednog kišnog dana
|
Jedna epizoda s nedavno okončanog godišnjeg odmora. Naime, jedan možda običan susret može me naučiti toliko toga. Upoznao sam, naime, franjevačkog svećenika, koji je prije godinu dana prešao svoju 90-tu. Kada smo se upoznavali, on je zapamtio moje ime i prezime iz prve (iako je prezime neobično za ove prostore). Nakon sat vremena razgovora taj je vitalni gospodin ispalio moje ime i prezime ostavivši me bez riječi. Mislim, pa ja nakon što se s nekim rukujem i upoznajem već sljedećeg trenutka ne znam kako se ta osoba zove. Naš razgovor je bio običan, a domaćin se trudio da opravda taj epitet nudeći me svim i svačim samo da se dobro osjećam u krilu samostana. S tim me svećenikom upoznala blogerica Hope (zašto ne pišeš?) i hvala joj na tom poznanstvu. Naime, sutradan, kada sam došao s plaže, pogledao sam ima li kakvih sms-ova ili poziva (mobitel nisam nosio na plažu) i vidio sam jedan nepoznati broj, pa onda i sms koji mi je Hope poslala – „mogu li dati tvoj broj ocu D.M.?“ Već mu je dala i već je zvao. Kako je kišilo pozvao me opet, jer su mu bile zanimljive neke moje ideje. Još jedan ugodan razgovor i deseci malenih detalja koji su mi se urezali u pamćenje. „Vidimo se sljedeće godine i piši“, rekao mi je kao nekom starom prijatelju. Mislim, ja se nađem u dramama da ne znam što ću sa sobom, a on, blizu stote razmišlja o sljedećoj godini. Koliko sam naučio i može li se iz dva sata razgovora otvoriti još jedan horizont i brži put do izvora s kojeg pijem možda i sam nisam svjestan. Ljubim  |
21.08.2006., ponedjeljak
19
|
Ne znam koliko je dana prošlo od mog posljednjeg "pravog" posta, ali evo me od danas u starome ritmu. Svako jutro izaberem kakvu ću glazbu slušati na putu do posla. Jutros odabrah 80'. Dobro je vratiti se u najbolje godine, dobro za dobro jutro. Jedna me pjesma potaknula na nešto drukčiji post nego inače - Paul Hardcastle - 19. Riječ je o pjesmi koja govori o besmislu rata u Vijetnamu i o prosjeku godina američkih vojnika. Dakle, 19. Povijest izgleda nije učiteljica života, pa se ratovi događaju i danas iako se njihov besmisao potvrdi prije ili kasnije. Uz klasične ratove, danas su prisutni tzv. preventivni (Irak) ili tzv. antiteroristički (Afganistan, Libanon). Svijet je pun budaletina koji sanjaju o ne znam čemu, a život je tako kratak. Tko ima pravo uzeti život nevinima u New Yorku u WTC-u, u Haifi, Tiru, Bejrutu, Bagdadu, Vukovaru, Srebrenici, Ahmićima?! Kako će izgledati naša budućnost? Hoću li se bojati ulaska u vlak ili tramvaj da ne odletim u zrak jer se u Afganistanu nalazi 35 hrvatskih vojnika? Ako mi netko lupi šamar, što će isti učiniti kad mu šamar uzvratim? Hoće li me negdje usput letvom po glavi? Hoće! Zašto nas zanima jel netko Srbin, Arap, Židov, Hrvat, musliman, kršćanin, budist? Zašto na različitost izbacujemo bodlje poput ježa kad zmiju ugleda? Zar nije važno jel netko čovjek ili ne, a znamo li to ako mu se ne približimo? "Ako ljubite samo one koji vas ljube, kakva vam plaća?!" Civilizacijski je iskorak, iskorak u ljubav ljubiti različitosti, okrenuti drugi obraz, ne uzvraćati na šamar, biti mirotvorac, pa pričali vi da ja nisam normalan, ali to je jedini put. |
13.08.2006., nedjelja
Ka di sam
 Eto, ovaj pogled od danas više nemam. Povratak s Krka u kišni Osijek, ali odmoran i punih baterija. Na posao ipak još neću, nego još tjedan dana inkubacije, da ne bude prevelik šok. Radujem se bloganju, ali punom parom krećem tek za tjedan dana. Pozdrav svima! Idem malo odmoriti, nisam dugo  |