Ne znam koliko je dana prošlo od mog posljednjeg "pravog" posta, ali evo me od danas u starome ritmu. Svako jutro izaberem kakvu ću glazbu slušati na putu do posla. Jutros odabrah 80'. Dobro je vratiti se u najbolje godine, dobro za dobro jutro. Jedna me pjesma potaknula na nešto drukčiji post nego inače - Paul Hardcastle - 19. Riječ je o pjesmi koja govori o besmislu rata u Vijetnamu i o prosjeku godina američkih vojnika. Dakle, 19. Povijest izgleda nije učiteljica života, pa se ratovi događaju i danas iako se njihov besmisao potvrdi prije ili kasnije. Uz klasične ratove, danas su prisutni tzv. preventivni (Irak) ili tzv. antiteroristički (Afganistan, Libanon). Svijet je pun budaletina koji sanjaju o ne znam čemu, a život je tako kratak. Tko ima pravo uzeti život nevinima u New Yorku u WTC-u, u Haifi, Tiru, Bejrutu, Bagdadu, Vukovaru, Srebrenici, Ahmićima?! Kako će izgledati naša budućnost? Hoću li se bojati ulaska u vlak ili tramvaj da ne odletim u zrak jer se u Afganistanu nalazi 35 hrvatskih vojnika?
Ako mi netko lupi šamar, što će isti učiniti kad mu šamar uzvratim? Hoće li me negdje usput letvom po glavi? Hoće! Zašto nas zanima jel netko Srbin, Arap, Židov, Hrvat, musliman, kršćanin, budist? Zašto na različitost izbacujemo bodlje poput ježa kad zmiju ugleda? Zar nije važno jel netko čovjek ili ne, a znamo li to ako mu se ne približimo? "Ako ljubite samo one koji vas ljube, kakva vam plaća?!" Civilizacijski je iskorak, iskorak u ljubav ljubiti različitosti, okrenuti drugi obraz, ne uzvraćati na šamar, biti mirotvorac, pa pričali vi da ja nisam normalan, ali to je jedini put.
Post je objavljen 21.08.2006. u 07:07 sati.