Goldeneye
25.09.2006., ponedjeljak
Zagrljaj
|
Stojim neki dan na semaforu i gledam kroz prozor. Djevojka s malenim psićem, zlatnim retriverom. Baš je onako malen i sladak. Dok su stajali na crvenom svjetlu, djevojka čučne i pogladi ga po malenoj glavi i privije ga sebi i zagrli. Onda ga spusti i na zeleno svjetlo prijeđu preko ceste. Dirljivo, lijepo. Klasična patetična milina oko srca na viđeni prizor. I onda preispitivanje (ne bi Goldy bio Goldy). Kad sam posljednji puta vidio da netko tako, čekajući zeleno svjetlo zagrli svoje dijete, svog muža, ženu. Ajde klinci, one srednjoškolske ljubavi, oni ne silaze jedni s drugih, ali recimo ove zrele, rekli bi, očekivane ljubavi. Ne sjećam se da sam vidio tako u gradu da majka čučne i počne grliti svoje dijete, o mužu da i ne govorim. Zagrljaj je postao rijedak ne samo u odnosima roditelja i djece, nego i bračnih partnera, dobrih prijatelja, rodbine. Gdje se izgubila ta prisnost? Ili sam ja jedan posve lijep, simpatičan događaj okrenuo naglavačke?! Idem odmah zagrliti Goldića i Goldicu  |