Slomljeno srce

Čini mi se da stvari opasno idu na bolje...ali ne želim puno o tome da ne ureknem. Čini mi se da svaki puta kada se dogodi nešto odlično kada to sve ispričam prijateljici ili bilo kome ,to izgubi svoje draži. Neznam zašto je to tako. Bolje je neke stvari ostaviti za sebe.
Odlučila sam ovaj vikend izaći vanka nakon dugog vremena...to mi je zadnji vikend prije faksa. Nisam neke ljude vidjela tri mjeseca skoro.
Evo sad sam morala prestati pisati...došla je ona pjesma... i'm walkin' on sunshine..., na tu pjesmu se uvijek ludiram i skačem po krevetu...pojačala sam glazbu iako je 2:14.
Veselim se ponedjeljku i upoznavanju novih ljudi, dugo nitko nov nije ušao u moj život. Nadam se da neće svi biti onako za sebe i ne druželjubivi.
Eto...idem nanat i pusa!

E da, odgovorio mi je On i rekao kako u biti nije siguran jeli me voljeo ili je to bilo samo zbog mog izgleda. Da bi nakon par poruka rekao kako se kune da me jednom voljeo, ali to je kao bilo davno...ma nezna on ništa. Ma nek me nevoli...jebe mi se. Doslovno.;-)

Bila sam danas na faksu.Prvo nisam mogla naći di moram ići, faks je okrugli i sva su vrata ista... Hvala bogu tete su bile ljubazne pa nisam morala biti ljuta u rano jutro. Dala mi je indeks koji sam po drugi puta platila 250 kn, i rekla "idi to ispuni". Sjela sam na jedan od stolova i taman kad sam sve popunila, nakon pola sata(jer sam pogledavala ljepotne koji su se motali okolo;-)) skužih da mi je teta Glupača dala pogrešnu listu predmeta, jer su bili previše različiti od onih u zagrebu. POnovno sam dobila indeks i ponovno sve to napisala i opet mi je trebalo pola sata jer je došla nova tura komada.
I tako kad sam to sve završila sam otišla pogledati taj stan. Fini je to mali stančić. Čisto je i ok. Samo me brine što je dosta malo...navikla sam da se mogu kretati po kući,trčati,plesati i sve.
Ma ok je sve.
On se ne javlja.....hm.
Idem na kavu...pojavilo se neko sunce:-)))

Shvatih danas da nema razloga za paniku i tugu. Nastojati ću biti što sretnija i zadovoljnija...da vidim jel se i to može voljom. Vjerojatno može.
Još samo tjedan dana je do početka faksa...jooooj. Ali znatiželjna sam kakve ću ljude upoznati i hoće biti komada nekih. Ali nije to toliko bitno...samo da su ok ljudi.

Čini mi se da sam nešto malo smršavila u zadnje vrijeme...što je ok. Ali ne mogu se izvagati jer mi se vaga pokidala...najbolje su bile one stare sa kazaljkom. Ove digitalne su u k...
Čula sam za neke vage koje ti izračunaju koliko imaš masnoće u tijelu i vode...koga to zanima uopće. Pa imaš tekućine onoliko koliko uneseš...a jebote!

Dakle stan je pronađen...nisam ga još vidjela(aaaa!), nadam se da neću doći u neku rupu...
NJemu sam se nakon dužeg vremena javila...zvao me van...još jednom sam odbila...rekao je da je to zadnji puta i da ću ga jednom sresti u gradu, da ćemo se udariti ramenima,reći "bok bok", ali da ću u sebi vrištati. Možda i hoću, ali fuj mi je to od njega sada slušati. Mislim ono ok...kako god...ali mislim da će i on...bez obzira na sve.
Odlično mi je u zadnje vrijeme jer osjećam da se razvijam...da rastem i postajem osoba koja ću biti...a to me u isto vrijeme i plaši.
Stotinu pitanja mi prolazi kroz glavu ovih dana...jedno od bitnijih je kako ću se snaći na faksu...bojim se.
Jesam li spominjala da Njemu nisam uopće rekla da idem u Osijek...to mi nekako sada nema smisla.

Sad sam u potrazi za stanom u osijeku..., najviše me jebe ako unajmim stan ne mogu ga baš bitno mjenjati...a meni je jako jako bitno kakav je prostor u kojem živom. Najprije bi ga okrečila u mom stilu...ubacila slike..u crno-bjelom kombinaciji meni dragih osoba...donjela ogroman krevet... stavila neke lijepe zavjese...ubila ono dosadno bjelilo koje prevladava u svim kupaonicama...Samo se bojim da ću se morati prilagoditi.
E sad...najvjerojatnije će to biti neka garsonijera...pošto ću sama bit...a mene plaši pomisao da ću morati živjeti u jednoj sobi 4 godine-u najboljem slučaju.
Sinoć sam bila jako tužna...jedna jako bliska osoba mi je priznala da uzima kokain...uplašila sam se. Jako. Neznam kako da se postavim...tako se bojim da to ne ode negdje odakle nema povratka ili teško.

Odrezala sam šiške.....hi hi hi! Baš je ok. Nemam vremena. Moram spavati. Maštati o boljim vremenima.
E da, odlučila sam se za promjenu stila malo, ne samo vanjskog izgleda nego i stila života. Odrezati ću malo kosu, smršaviti ću malo...čisto da djelujem malo drugačije...he he, idem si kupit neku robicu...i tako. volim biti cura!!!!!!

Došle su mi sinoć tri njegove poruke, nakon poziva na koje se nisam htijela javiti. Glase nekako ovako: 'Sjedio sam sasvim sam u parku, gledao fontanu i plakao. neznam. to mi se nikad nije desilo.shvatio sam da sam najusamljeniji lik na svijetu.o kako je jasno da je s nama gotovo.žao mi je svega. stvarno je.Ko zna hoćemo se ikada više vidjeti? cijeli ovaj život je sjeban.mrzim sve.tvoj broj mobitela neću nikada zaboraviti, (moje ime) ni tebe neću nikada. nikada.ne želim da mi se javljaš i odgovaraš na ove poruke.zbogom (moje ime). sretno u zagrebu! (ja mu nisam rekla da idem u osijek.) nedostajat ćeš mi. kao što si i do sada. uvijek i zauvijek. nekad tvoj...(njegovo ime). pusa.'
Ja ne mogu više razmišljati tako da nemam pojma šta je htio reći ni čemu ova poruka.
Ako je netko pametniji...pliz help!

kasnije...
opet on piše...kaže da će se ubiti...mrzim kad netko to kaže...stavlja me bez razloga na brige ,a u biti znam da ne misli ozbiljno.

Ovaj vikend su Vinkovačke jeseni...inače ja sam iz vinkovaca. Mislim da to nisam do sada spominjala. S njim se nisam čula već jako jako dugo...ne javlja se. Mislila sam ma nije mi ništa...a nedostaje mi užasno. Nisam spavala sinoć...nebo je bilo nekako svijetlo i bez zvijezda...podsjetilo me na jednu noć s njim. Ležala sam cijelu noć uz prozor i gledala to nebo...

Uspjela sam downloadati pjesmu....ne mogu vjerovati! Prekrasno pjevaš i imaš prekrasan glas...ne moram ni reći da je jedna suza kanula na tastaturu... Jel se inače baviš pjevanjem ili kako? Takve osobe poželim upoznati...

Skužila sam da život prolazi pokraj mene. Baš sam danas mami rekla kako mi je želja naći svoj mali svijet u gradu u kojem ću biti. Ono, fax, dosadne svakodnevne rutine, skupina ljudi meni dragih...
Željela bih naći sebe, izgraditi sebe ako već nisam, a nisam. Osjetim da mi nešto nedostaje, imam neku ne popunjenu rupu. Pričala sam dugo malo prije sa sestrom, ona mi jako nedostaje, baš jako i samo zbog nje bi otišla u Zagreb. Ne bi željela da se dogodi da nas život odvoji i da nam odnos zahladi...mislim da je sestra ne zamjenjiva.
Nastojim ne razmišljati o Njemu i ne želim očekivati ništa od njega kad odem u osijek...ne trebam još razočaranja. Moram ga prvo opet vidjeti da vidim jel uopće ima žari kao prije...prvenstveno s moje strane. Nisam ga dugo vidjela. Idem u krevet...pusa!

Neznam jel ima smisla nastaviti pisati ovaj blog...moj život je trenutno krajnje ne zanimljiv. Možda će biti bolje kad odem studirati. Trebalo bi biti.
Nazvala sam danas najbolju prijateljicu...nismo se čule dugo...nemam potrebu za društvom(to je loš znak), ona nije upala nigdje na fax i pauzirati će godinu. Zadivljuje me kako su ljudi različiti...da se to meni dogodilo, sada bi bila sklupčana u obliku fetusa u krevetu, pitala se zašto se to meni događa, jel život ima uopće više smisao, vratila bi se uobićajenom samosažaljevanju...to mi je, priznajem, najgora mana, koju ni sama ne podnosim i nastojim je se riješiti. Anyway...ona je s tim skroz ok , kaže da će iskoristiti tu godinu na stvari za koje nije imala dosada vremena...što mi je skroz u redu i voljela bih da mogu biti tako opuštena i donekle ravnodušna. Meni je svaka takva i slična situacija totalna katastrofa...a u biti nije i znam da nije...samo da uzmem malo vremena i razmislim da nije tako strašno bilo bi sve ok, ali meni nestane zraka...skupi mi se sve u želudcu...sve izgubi svoj smisao...paničarim.
Definitivno se moram opustiti i pustiti da se neke stvari odigraju kako se moraju odigrati.
još jedna situacija je ovih dana na snazi...još nisam digla papire iz Zagreba i moji roditelji odjednom misle kako bi trebala razmisliti o prebacivanju, mama misli kako osijek nije grad za mene, kako bi mi bilo bolje sa sestrom u stanu, a ne sama. Sve je to logično, ali me jako ljuti što su dosada govorili kako je sve na meni...kako im je svejedno gdje ću biti, dokle god sam ja s odlukom zadovoljna. Ja sam to prihvatila i odlučila se za osijek...rekla sam sama sebi,iako nisam bila sigurna da idem u osijek, pa šta bude bit će. I sada me opet stavljaju na muke.
Sama si postavim pitanje koji su mi bili motivi za prelazak, jesu li bili pravi...jesam li to odlučila samo zbog sljepe zaljubljenosti u osobu koja me možda ni ne doživljava onako kako ja to mislim?

Da. O temi u naslovu nebi više...osim da sam se uspješno prebacila u Osijek i sretna sam zbog toga.
Dugo nisam pisala jer moj život nije imao baš previše smisla. Inače, jučer mi je neka žena koja kao zna puno stvari rekla da sam ja indigo dijete...šta god to značilo. Dobro jesam malčice drugačija i ne paše mi društvo bilo koga, ali ne mislim da sam nešto posebno posebna.
Nastojim razmišljati pozitivno ali mi je teško, stalno sam pod nekim stresom...kao da čekam da se nešto veliko dogodi, a ništa se ne događa. On se opet ne javlja, sa razlogom...mene nema vani...možda je i bolje tako. pa da. idem.

Četiri su sata u noći...opet me hvata nesanica. Bilo je nestalo struje na sekundu pa su mi se sve radio stanice na liniji poremetile...uspjela sam sada na brzinu naći neku pa sada sam primorana slušati Vesnu Pisarović koja kaže : "jutro donosi kraj, al prije svitanja budi još malo moj....", ha ha ha....hm da. Evo đulijano počeo, o Bože zašto?
Jutros je bila još jedna svađa s Njim( već mi je muka pisanja toga Njim, Njega,On, a neznam kako da ga oslovljavam)...uglavnom rekli smo da je ovoga puta definitivno gotovo...čak sam bila toliko ljuta da sam i ja rekla da hoću kraj. Rekao je da mi se neće više nikada javiti, da je glup ako to napravi...hm...javio mi se već večeras....o ne, evo je Klaudija Beni....ignorirati ću to...hm...kaže kako je baš razmišljao kako mi već dugo nije rekao ništa lijepo i ja reko aj postao je normalan...je k....!, rekao je kako ne polaže više nikakve nade u nas i da ni ja nebi trebala. Neznam zašto mi to govori...očito sebi nešto dokazuje...pa hoću li ja imati nade ili ne je valjda na meni...a i nada nikome nikada nije naškodila...ili je...neznam,prekasano je ili prerano da bi razmišljala. Pa šta je ovo...(sad kad sam ovo napisala sjetila sam se one reklame za Veto, definitivno najgluplja reklama ikada,dođe mi da se zacrvenim svaki puta)...pustili su ivanu brkić(previše od mene tražiš, ja te voljet neću znati...)...ko samo piše te stihove da mi je znati...imam osjećaj da se to danas piše samo da se nešto sklepa na glazbu i snimi. ....mislim ono..."kad bi znala rekla bi hvala, al ti srce nemogu dati, a snjeg se topi ko med...kao noć što ima tu moć..."....neznam zašto se uopće mora rimovati, znala=hvala, snjeg=med, Noć=moć....,mislim da bi takvu pjesmicu našla da potražim moju teku iz drugog razreda osnovnjaka. Kako se ne rimuje u Heroju ulice!..e to je pjesma.
Di sam sad stala...da, imam ja još nade i ne želim da ona umre jer iza nje zbilja nema više ničega. Još ko zakurac naletim danas na neki tekst na netu o opsjednošću ljubavi. Kaže kako ima ljudi koji se jednostavno ne mogu pomiriti sa krajem pa neprestalno zovu bivše i opsjedaju. I da su to nestabilne osobe koje trebaju potražiti pomoć. Dobro, prvo svi mi na neki način trebamo pomoć, i što se mene tiče voljela bih da svi imamo psihića... ali to je kod nas još tabu. A ja mislim da definitivno nisam opsjedala...dobro znala sam ga zvati...ali ni to više ne radim...ali bojim se, šta ako ne uspijem preboliti i nastaviti.
Izgleda da je opet počela ona serija Pasadena ili kako već, u 10 ujutro...navila sam sat, ali čini se da ni neću spavati. Dobra mi je to serija bila...malo nešto drugačije napokon.
idem sada...nadam se da ću uspjeti malo zaspati i ne prespavati pasadenu. kiss!

Bila je jučer jedna stara prijateljica kod mene, znamo se još od petog osnovne. Ona je posvađana sa mojom najboljom prijateljicom..pa je malo glupava situacija.
Inače, moja best friend ima već dosta dugo dečka...koji ju obožava...
Ona ga je prevarila više puta, neznam jel on to zna...mislim da ne, govori o njemu loše kad su posvađani, kako joj se sviđa neki tip kod kojeg nema šanse, ali da ima ostavila bi dečka. I tako to...ma neznam šta da mislim. Prijateljica mi je i volim ju, i valjda moram prihvatiti da ima različitih ljudi i prihvatiti ju takvu kakva je, što već jesam. Samo nekad se malo čudno osjećam jer sam ja totalna suprotnost od nje, ne mogu si zamisliti vezu uz varanje, ni moje ni od druge strane, takvu vezu treba prekinuti. Obićno prebacim temu kad je riječ o tome, jer nam se mišljenja ne poklapaju.
...inače zvala sam fakultet u os i trebam samo napisati molbu da me prebace, pošto sam već upisana u zg, izgleda da ozbiljno razmišljam o tome, imam još par dana da odlučim... srce neda razumu da diše. Ne valja to.

...uživam u zvucima linkin parka...

Evoga opet sve ispočetka počinje. Javio mi se . Ma koga ja zavaravam...volim ga i točka. Prije tjedan dana sam mu poslala svoju sliku u mailu...nije me dugo vidjeo. Rekao je da je zaplakao ko pi*** kad ju je vidjeo. Da je zajecao i mama mu uletila u sobu. Sjetio se svega, kako me povrijedio...i naravno da je zajecao i ja bi jecala jebote. Žao mi je zbog toga,ali ja sam tjednima plakala zbog njega, a i sredila sam neke stvari u glavi. Nova mi je shema: Ne vrijedi plakati zbog nekoga ko te čini žalosnom.....drugo je zaplakati kada izgubiš voljenu osobu ili tako šta, suze treba štedjeti za te prigode, a biti će ih. Život je prožet trnjem.
Bliže se dani moga grada kada bude tjedan -dva svaki dan fešta, koncerti, svi se vrate kući koji studiraju negdje...ma volim te dane i ovaj grad. Svaki dan bude hrpe ljudi ,nemožeš proći gradom. Opet ćemo piti na gimnazijskom igralištu...pa poslije u grad do jutra.
Viđati ću ga znam...i on je rekao kako se boji toga, a i ja znam da će mi doći da mu se zaletim u zagrljaj, da opet osjetim onaj njegov miris i toplinu njegovog tijela....šmrc....zanima me jel on tako razmišlja...ili je skroz hladan. Rekao je da je radio gluposti zbog mene...da bi pomislila da je bolestan...te neke sitnice mi govore da možda još nije sve gotovo. Ali je. Znam da je. Iako takvi osjećaji nikada neće biti zaboravljeni...