Evoga opet sve ispočetka počinje. Javio mi se . Ma koga ja zavaravam...volim ga i točka. Prije tjedan dana sam mu poslala svoju sliku u mailu...nije me dugo vidjeo. Rekao je da je zaplakao ko pi*** kad ju je vidjeo. Da je zajecao i mama mu uletila u sobu. Sjetio se svega, kako me povrijedio...i naravno da je zajecao i ja bi jecala jebote. Žao mi je zbog toga,ali ja sam tjednima plakala zbog njega, a i sredila sam neke stvari u glavi. Nova mi je shema: Ne vrijedi plakati zbog nekoga ko te čini žalosnom.....drugo je zaplakati kada izgubiš voljenu osobu ili tako šta, suze treba štedjeti za te prigode, a biti će ih. Život je prožet trnjem.
Bliže se dani moga grada kada bude tjedan -dva svaki dan fešta, koncerti, svi se vrate kući koji studiraju negdje...ma volim te dane i ovaj grad. Svaki dan bude hrpe ljudi ,nemožeš proći gradom. Opet ćemo piti na gimnazijskom igralištu...pa poslije u grad do jutra.
Viđati ću ga znam...i on je rekao kako se boji toga, a i ja znam da će mi doći da mu se zaletim u zagrljaj, da opet osjetim onaj njegov miris i toplinu njegovog tijela....šmrc....zanima me jel on tako razmišlja...ili je skroz hladan. Rekao je da je radio gluposti zbog mene...da bi pomislila da je bolestan...te neke sitnice mi govore da možda još nije sve gotovo. Ali je. Znam da je. Iako takvi osjećaji nikada neće biti zaboravljeni...
Post je objavljen 01.09.2004. u 02:36 sati.