Slomljeno srce

Sada je prošlo već tjedan dana skoro da se nismo čuli i osjećam da ću eksplodirati. Stalno gledam u taj mobitel. Znam da se neće javiti. Osjećam se kao da sam na odvikavanju od nečega, samo da prođu oni prvi dani... Osjećam se tako jebeno samo bez njega, užasan osjećaj...šta mi je sve ovo trebalo. Neki ljudi valjda nisu rođeni da budu sretni...moram se dignuti u 6...laku noć!

Počela sam danas učiti crtati u AutoCadu, knjiga je duplo deblja od biblije. No dobro, šta se mora nije teško. Mama mi je rekla da su prije sve programe i na faksu i na poslu morali ručno rapidografima crtati. Strava! Ja sam još ljevakinja, pa kad bi se to počelo razmazivati...joj poludila bi. Hvala Bogu da živim u vremenu u kojem živim.
Mislim da mi je nekako bolje zadnja dva dana, budim se nasmijana, što odavno nisam. Smijem se opet, a poznata sam po svom smijehu, iako ga se nije moglo čuti u zadnje vrijeme. Ja sam bila jedna od onih koja kad se nasmije cijeli razred se otme. Imam najmanje trideset varijacija smijeha, u osnovi je isti, ali se ovisno o situaciji prilagođava.
Jako me lako nasmijati ,ali i rasplakati, iako nikada ne plačem u javnosti. Pa da.
Hm...uvijek u životu kad mi je bolje nemam šta reći, nemam o čemu pisati. Zašto ljudi uvijek pišu samo kad su razočarani, povrijeđeni,ostavljeni...zašto nebi pisali romane i pjesme na temu sreće, zašto nebi veličali sreću. Evo i ja sam počela ovaj blog jer sam trebala nešto da mi odvuče pažnju od tuge.
Inače, kada nekome krenete pričati o svojim problemima, odmah dođe do vas, pretvori se u uho i kaže:"ma daj pa neću nikome reći, de pričaj šta ti je...!", a kad bi recimo netko pričao o tome kako mu je divno, kako je kupio novi stan, kako je očistio godinu do ljeta...nikoga to ne zanima, i naravno da će se za njega reći da je umišljen, pun sebe, arogantan... a šta ima u tome loše, dao Bog da postanem naj umišljenija osoba na svijetu, šta ima loše u tome da si pun sebe, da voliš sebe? Samopouzdanje je najbolje što možeš posjedovati i nikada ga nije dovoljno. I svi koji ogovaraju umišljene ljude zapravo im se dive i žele isto to. Ja sam za umišljenost. BUDIMO UMIŠLJENI, DOBRO JE ZA DUŠU!!!

...

Ja nemam kontrolu što se tiče mobitela...na pretplati sam i trošim stvarno previše...sad ću se prebaciti na karticu ,ali da bi to napravila moram mjenjati broj koji imam već 4 godine. Pozitivna strana je što ću reći Njemu da sam promjenila broj, ali neću mu ga dati. Niti ću mu se javljati, nek se muči malo.
Posvađala sam se s tatom....u naletu bjesa sam mu svašta rekla,a i on meni i sad se po običaju kajem. A nemam snage da mu se ispričam...ipak sam s njima još mjesec dana i htijela bi da to provedemo u miru. Valjda će jedan osmjeh riješiti stvar...

Ne događa mi se ništa zanimljivoga u životu. On mi se ne javlja, još sam tužna...toliko sam nikakva da jedva čekam da mi predavanja krenu. Danas je izašao Cosmo pa se eto veselim tome...ići ću ga sada kupiti.
Još uvijek se dvoumim gdje da idem studirati...upisana sam u Zagrebu i imam stan tamo, ali mogu se još prebaciti na drugom roku drugdje. Tamo gdje je On i ostali ljudi koje znam. Malo ih je iz moje generacije otišlo u Zagreb...a kao da je to i bitno ionako ću upoznati nove ljudove. Neznam. Bojim se da tati neće biti drago da se idem prebacivati sada. I tražiti stan i sve... A i nije da ima neki utjecaj na moj život. Pustit će mi da sama odlučim vjerojatno.

Oči su mi natečene, crvene, prozirne...ne sjećam se kada sam zadnji put ovako plakala. Ponovno smo se posvađali i rekla sam mu da me ne traži više, da me nije dostojan ni sekunde, prije toga mi je rekao:"prije si bila tako zabavna i dobra, šta ti se dogodilo?"
TI SI MI SE DOGODIO!!!!!! Zbog njega su sve suze, a i sama vjerujem da ih ne zaslužuje.

Promjenila sam izgled bloga jer se osjećam nekako tako...sve mi je crno. Vratiti će se na staro, ali ovo mi sad odgovara. Opet ne mogu spavati...sinoć sam pokušala na podu, nije upalilo i sada me boli vrat, leđa i imam glavobolje...nisu kreveti bez razloga tu.
On mi kaže kako ga živcira što se postavljam kao patnica u ovoj situaciji, kad je i njemu isto. Ahahahaha!!! Sigurno zato sve slobodno vrijeme provodi sa bivšom. Ma možda i ja pretjerujem, i nisam patnica, nije mi bila namjera da tako izgleda. On je sad u fazi kada brije na ne -ljubav. Na hladnoću, prijatelje...tralala... Do prije pola godine je bio sav osjećajan, plakao bi za svaku sitnicu, brijao na neku ogromnu ljubav prema meni...ajde nije to toliko strašno što je on brijao na to...strašno je što sam mu ja povjerovala da me toliko voli. Očito treba još dosta toga proživiti da bi mogao znati šta hoće i znam da ga trebam pustiti, ali KAKO?? Ne treba se zaljubljivati, nevalja to.

Malo prije sam malo odspavala i imala najčudniji san.....Uglavnom ja sam bila već završila građevinu i tražila sam posao...no valjda su moji starci znali nekoga ko radi u nekom zatvoru....čini mi se da se spominjao Hag(:-))))))) ) , kao ima mjesta i ja sam otišla tamo raditi......sve je nekako već ishlapilo....ne mogu staviti u riječi...znam da sam cijelo vrijeme plakala jer sam htijela raditi u struci, i u jednom sam trenutku pitala tipa kraj sebe kolika je plaća ,a on je rekao- 650kn!!!! Ja sam plakala iz petnih žila jer si s tim novcem neću moći kupiti krpice za sezonu jesen/zima 2004. Pa sad ti idi spavat ako smiješ!!!!!!

Opet nisam spavala cijelu noć i sad sam ljuta, odlučila sam nekako ostati budna cijeli dan pa da vidimo kako mi se neće spavati...
Izdvojila sam jedan ulomak iz knjige "Moć ozdravljenja je u nama"odLouise Hay:

Misli koje smo odabrali misliti, alat su kojim oslikavamo platno svoga života.
"Sjećam se trenutka kad sam prvi put čula da mogu izmjeniti svoj život ako sam voljna izmjeniti način mišljenja. To je za mene bila prilično revolucionarna misao. Sljedbenici u učitelji Znanosti Uma bili su prvi koji su mi rekli da moje misli oblikuju moju budućnost. Iako nisam shvaćala što to znači , u meni je nešto zatitralo. Taj pojam dodirnuo je onaj dio intuicije koji nazivam unutarnjim glasom.
Počela sam slušati što govorim. Postala sam svijesna samokritiziranja i pokušala to prekinuti. Počela sam ponavljati potvrdne izjave bez pravoga poimanja što one znače.
Shvatila sam da imam moć da promjenim način života, ako sam voljna i želim promjeniti način mišljenja i napustiti modele koji me drže zarobljenu u prošlosti. Kada to uistinu želimo možemo potpuno izmjeniti misli, tjelo i život.Ako je sve što činite to da si govorite kako ste glupi ,loši,ostajete zatvoreni u prošlosti. Ako se želite mjenjati , potrebna vam je podrška vlastite ljubavi.

Svakoga dana recite što želite u životu. Recite kao da to već imate.
Vjerujem da misao ,izgovorena riječ ili rečenica , izlazi iz nas prema zakonu uma i vraća nam se kao iskustvo.
Postoji ogromna moć izgovorene riječi , a mnogi od nas toga nisu svijesni.

Naša podsvijest ne prosuđuje. Prihvaća sve što kažemo i stvara u skladu s našim vjerovanjima. Ona uvijek kaže da. Naša nas podsvijest dovoljno voli da nam dade sve što izjavimo. Ali mi možemo birati. Odaberemo li loša vjerovanja i stavove, pretpostavlja se da to i želimo.Podsvijesno nam daruje to što želimo sve dok ne promjenimo misli, riječi i vjerovanja. Ustvari nismo nikad onesposobljeni jer uvijek možemo ponovno birati. Postoje milijarde i milijarde misli između kojih možemo birati.
Naše podsvijesno ne razlikuje istinito od lažnog, dobro od lošeg.
Dakle, ne omalovažavajte se! Ne govorite: "oh, kako sam glup!" jer će to vaša podsvijest usvojiti i nakon nekog vremena tako ćete se i osjećati. Ukoliko to ponovite nekoliko puta, vaša će podsvijest to usvojiti kao vjerovanje.
Podsvijesno nema smisla za humor. Za vas je vrlo važno da to znate i razumijete. Ne možete se šaliti na svoj račun i misliti da to ništa ne znači. Vaša podsvijest prihvaća to kao istinu, bez obzira što to vama djeluje simpatično i smiješno.
Također ne podcjenjujte druge. Podsvijest ne razlikuje vas od drugih. Čuje riječi i vjeruje da govorite o sebi. Idući put kad nekoga poželite kritizirati , upitajte se zašto sebe smatrate takvim. Vi u drugima vidite samo ono što ste vi. "

Luda ta podsvijest,a? Sad si idem reći da sam lijepa.....kissić!

I can't take this anymore...
Kad god mu kažem nešto o mojim osjećajima, otvorim temu "nas" on mi kaže kako sam dosadna postala, kako se sa mnom više neda razgovarati. Kaže kako ja živim u svijetu iluzije...možda i živim...jel bi to bilo tako strašno. Ne sviđa mi se stvarnost, pa šta? Govori mi kako ja njega ne volim, da ne mogu to tako samo govoriti....a znam da to govori da bi opravdao svoje ponašanje i bolje se osjećao jer on ne osjeća te stvari.
Došla mi je sestra danas s mora...starija je od mene 2 godine...uvijek mi je lijepo s njom pričati. Svaki put kad se vidimo pričamo noćima...valjda su sve sestre takve;-)
Možda i ne trebam ništa forsirati...pustit ću da se stvari odvijaju kako god... iako mi je to teško s obzirom da volim imati sve pod kontrolom. Valjda se trebam malo opustiti.

Ovo mi je već osmi dan da ne mogu spavati preko noći,zaspem pred jutro i dižem se poslije podne...moji misle da sam se razbolila ili nešto. Neznam šta mi je...možda se samo previše živciram. Idem sad odmah u krevet...popit ću toplo mlijeko...kažu da to pomaže.....whatever!

AAAAAAAA! Diže mi živce. Mrzim kad mu kažem da mi se javi ,a on nakon osam sati napiše....Šta si me trebala?Zašto da se javljam? Asshole! Odjebat ću ga makar umrla od tuge........

What am i to you?

What am i to you
Tell me darling true
to me you are the see
fast as you can be
and deep the shade of blue
when you're feeling low
to whom else do you go
see i cry if you hurt
i'd give you my last shirt
because i love you so
if my sky should fall would you even call
opened up my heart
i never want to part
i'm giving you the ball
when i look in your eyes
i can feel the butterflies
i love you when you're blue
tell me darlin' true
what am i to you?
if my sky should fall
would you even call
opened up my heart
never wanna part
i'm giving you the ball
when i look in your eyes
i can feel the butterflies
could you find a love in me
could you carve me in the tree
don't fill my heart with lies
i will love you when you're blue
but tell me darlin' true
What am i to you?

Reko danas ću krenuti sve iz početka....1) neću misliti na njega, 2) misliti ću pozitivno, 3) voljeti ću sebe..........KURAC! Ništa se nije promjenilo....ne mogu prestati misliti na njega, što nikako nisu pozitivne misli i mrzim se zbog toga....
Kažu da je početak već pola obavljenog posla....kod mene nije baš tako, najteže mi je održati započeto. Valjda nemam discipline....tako je bilo i u gimnaziji....učim,učim i sve skoro naučim ali onda kad treba završiti započeto iz nekog razloga odustanem, recimo ako imam za naučiti 4 cjeline iz povijesti, ja ću naučiti 3 i prvi dio četvrte.... Kao da se bojim uspjeha ili šta već. Sa hranom je tako oduvjek...uvijek mora ostati nešto na tanjuru, dalje....,kad sređujem sobu...uvijek nešto ostane ne obrisano, kad trčim...ako sam odredila pola sata,ja ću otrčati 25...nije da ne mogu više..nego imam neki bolesni poremećaj čini mi se.
Jednom je došlo do toga da kraj filma ne odgledam do kraja.........sick!

Poslije pročitanog posta kod Plavuše stala sam razmišljati.....dobro je poznato da svi muškarci varaju....ja to znam samo u teoriji, jer mi je to užasno teško povjerovati i još uvijek vjerujem da postoji negdje netko drugačiji... Opet s nekog drugog gledišta svi su ljudi podložni svemu i svaka osoba u određenom trenutku u životu može biti ovakva ili onakva.
Gledala sam dokumentarac o Johnu Lennonu i njegovoj Yoko Ono, vidjelo se da se obožavaju, ali kada su se na neko vrijeme rastali on je kako su to rekli- imao par mjeseci momačku večer. Na kraju joj se ipak vratio....što je smirujuća činjenica za ženski rod.
Mislim da mi žene moramo prihvatiti da su oni takva rasa... što objašnjava sve veću koncentraciju lezba. Ma nisu samo oni takvi ima i nas cura. Kad pogledam općenito veze, uvijek jedna polovica više voli, druga više pati..... kao neka ravnoteža ili šta već...

Joj ne mogu više o ovoj temi, deprimira me jer mislim na onog svog.....uvijek je lako pričati, prevrtati i suditi o tuđim vezama, ali kad treba o sebi pričati....nemoj,boli!

Dolaze mi sinoć redom njegove poruke, sve nešto pune emocija, sad je njemu do sexa odjednom, sanja me.....tralala...
Ma znala sam da će biti ovako, svaki puta kad se ja odmaknem, odlučim preuzeti svoj život u svoje ruke, odlučim da će biti bolje od sada....evo njega sa svojim pričama kako mu nedostajem. Son of a bitch!
A ja sam još uvijek preslaba da bi mu rekla ne. Mislim ono... možda će biti bolje, šta ako ga izgubim zauvjek....
Pa šta ako....kao da mi nebi bilo bolje bez njega. Samo me sjebava iz dana u dan..... Zašto sam se toliko vezala uz njega....?

Završio je sex i grad, ok mi je to serija...samo neznam dali itko živi takvim životima...voljela bih znati. U današnjoj epizodi Carrie se oprostila od svog Mr. Big-a...Ja to nikada neću moći..u mom životu je isto postojao Mr.Big, to je onaj s kojim nikada nisam bila, a uvijek sam ga željela. To je T., sa početka priče. Mislim da svatko u životu ima tu jednu osobu koju kada ugledaš pojave se leptirići, onaj glupavi smijeh koji ne možeš zaustaviti...iako sam ludo zaljubljena u drugu osobu , On će uvijek imati posebno mjesto u mom srcu koje je tu čini mi se od uvijek. I bio mi je tu, htio me , ali mi valjda očita kemijska privlačnost nije bila dovoljna za vezu. Nisam mogla pričati s njim o normalnim temama, zapravo nisam mu se nikako mogla otvoriti, ona prava Ja. Uvijek se to svodilo na značajne poglede, neke sigurne teme(dosadne), ali ipak mi nikada nije bilo dosadno jer je kemija radila svoje. Znala sam da takva veza nebi imala budućnost. Možda griješim, možda sam trebala prihvatiti izazov... možda. Sada nikada neću saznati...

Nebi trebala u pola ljeta razmišljati o jednom tipu, ali taj me dečko ne pušta na miru. Bojim se da moja ljubav prema njemu prelazi u nekakvu bolesnu opsjednutost. Što mi ne treba sada, a i trebala sam to već prerasti. Hoću napokon biti svoja, ne ovisiti o nekome, ne želim da mi se životna sreća temelji na tome dali će on nazvati ili poslati poruku. Hitno trebam veliku dozu realnosti!!!!
aaaaa! UPRAVO ME NAZVAO DOTIČNI PIJAN(uvijek zove kad se napije) I KAŽE DA JE KRIVO NAZVAO! GRRRR.........MRZIM GA NEKAKO TRENUTNO.

Sad sam stvarno jako zbunjena...našli smo se sinoć na chatu ,ostali smo do tri u noći...slao mi je neke slike i odjednom mi se čini da možda i ne želi da je kraj. Zbunjuje me, ne volim kad nešta nije konkretno, nego se sve odvija pod nekim zagonetkama. Oba dvoje smo toliko ljuti jedno na drugo...oba dvoje se ne želimo rastati, a ne možemo ni skupa. Rekao mi je kako se moram pomiriti s tim da se nas dvoje nikada nećemo rastati i oprostiti. Zanima me jel tako osjeća i za bivšu još uvijek. Kladim se da da. grrr....... Njemu je ostalo još dva ispita u devetom mjesecu, matematika i konstrukcije...najteže...al valjda će riješiti to.
Zanimljivo je da sam ja isto za onoga prvog...T., mislila kako se nikada nećemo oprostiti, jer i on je meni bio taj savršeni dečko. Ma onaj osjećaj kada ste toliko zaljubljeni, više opsjednuti, da mislite da je ta osoba suđena za vas. A to je tako daleko od istine.
Sad samo čekam da S. shvati da ja u biti nisam ta......šmrc...
Još postoji mogućnost da odem studirati u grad gdje je i on...ali bojim se takve drastične odluke. Jel glupo otići studirati negdje zbog ljubavi??? ....možda budem ko felicity...
(ovaj na slici je onaj kojeg volim...)

Napisao mi je da je zajecao na pjesme od prljavaca, da me se sjetio kroz svaki stih. Ništa ja to više ne vjerujem, ili ne želim povjerovati , jer svaki puta kada se nečemu ponadam već sljedeći dan sve nade mi padnu u vodu, a ja se sljedećih par dana ne dižem iz kreveta. A to si više ne mogu priuštiti. Mislim da ni on ne zna šta bi, nju, mene, nijednu...nema pojma. Znam da kad bi ja sada rekla zbogom da bi za tjedan dana zvao, pisao oliverove pjesme, ..., volim te, nedostaješ mi, oprosti....tralala... Ne pušim ja to više.......ma koga ja zavaravam...pušim ja to svaki puta, ne mogu odoljeti, javim mu se, nakon tjedana suzdržavanja i u roku dva dana sve se vrati na staro. Mrzim se što sam tako slaba na njega. Mrzim što sam tako zaljubljiva, što vjerujem u bezuvjetnu ljubav(a pitanje je dali takva postoji), što vjerujem u dobrotu ljudi, a nebi trebala, jer sam davno shvatila da lakše kroz život plove oni koji vrijeđaju, oni koji se ne vežu, on nas sentimetalaca... Po nama se gazi, a mi opraštamo...
Valjda je Bog znao šta radi, morao je napraviti neku ravnotežu, jedni vrijeđaju ,drugi praštaju...
Jesu li svi muškarci isti? Već sam dosada trebala izgubiti vjeru u sve, ali ja svaki puta iznova vjerujem u nemoguće, u veze bez prevare i ljubav.
Ja sam nekad bila ta kojoj su govorili da je led, bez osjećaja, nedodirljiva. Gotovo da su mi se bojali prići, kao djelujem im ne osvojivo. Ali makar sam ja bila sretna, presretna sam bila. Svaki dan, zadovoljna sobom, zadovoljna ljudima oko sebe koji su me voljeli...bilo je sve idealno u mom svijetu iako sam bila na glasu ne osvojive. Napokon kada sam udovoljila ljudima, kada sam se otvorila i dala se drugima, ostala sam bez sebe. Sada sam izgubljena, tužna. Znam kad se otvoriš ljudima da se moraju dogoditi i dobre i loše stvari, ali ja sam do sada iskusila samo loše i želim nazad, želim nazad sebe i ponovno želim biti hladna i onakva kakva sam bila. Koliko god to zvučalo odratno.

A opet, bilo je gotovo već milijun puta, svaki puta bi se "pomirili". Ma neznam šta da mislim, zbunjena sam. Ja sam mu bila ikona, kako on to kaže, bila sam njegov san. Hm...dok me nije upoznao. Ma dobro nije baš tako, kad sam ga upoznala bila sam ludo zaljubljena u malo starijeg dečka, najpopularnijeg na gimnaziji(koju sam nažalost završila), i on je bio zaljubljen u mene, ali bila sam mlada, luda, nesigurna i nisam htijela biti povrijeđena, on je otišao tri godine prije mene studirati. Ostala sam u kontaktu s njim još dvije godine poslije, a sve to vrijeme mi je pisao "sadašnji". Otišla sam na kavu s njim, iz znatiželje, odmah mi se svidio...rekao mi je da ima curu već godinu dana, ali da je ta veza već odavno mrtva. Povjerovala sam. Sve smo se češće čuli, izlazili smo... ja sam mu rekla da osjećam nešto prema njemu...i jesam. Polako su osjećaji prema staroj ljubavi blijedili, a ja sam ponovno bila zaljubljena. On je nakon nekog vremena prekinuo sa curom i tada je sve počelo. Ja sam bila u početku rascjepljena između dvojice, nisam znala šta bi. Ali sam brzo to sve riješila i napravila možda najveću grešku u životu. Odbila sam T.(to je onaj prvi), kada mi se ponovno pružila šansa da budem s njim . Stajali smo zagrljeni pokraj rijeke u našem gradu, bilo je kao u snu, sve o čemu sam sanjala. I osjetila sam da i on isto osjeća...nagnio se da me poljubi ,a ja sam se izmakla, danas kad razmišljam o tome, ne mogu shvatiti ŽAŠTO? Tada mi se to činilo ispravnim jer sam bila zaljubljena u S.(to je sadašnji). Ali zaljubljenost prolazi i bitnije je kakav odnos ostaje poslije. Tu je sve stalo s T.
A tek nakon godinu dana sam saznala da S. još uvijek nešto muti sa bivšom. I cjelo vrijeme do sada ja nisam sigurna šta je to između njih.
Voljela bih da sada mogu vratiti vrijeme i poljubiti toga dečka kojeg sam toliko obožavala, a sada su ostali još samo tragovi tih osjećaja.
U proteklih godinu dana sam stvarno zavoljela S. Ali čini mi se da se njegova silna ljubav ugasila. I to tako boli. Jer za njega sam bila uvjerena da me nebi mogao povrijediti, a povrijedio me da mogu osjetiti fizičku bol kad pomislim na njega.
Eto to je sažetak situacije...
U zadnje vrijeme se ništa ne događa, ja sam sama sa sobom , svojim osjećajima,i nagomilanom tugom. Zaključila sam - trebam ga zaboraviti!

Don't stay

sometimes i need to remember just to breath
sometimes i need you to stay away from me
sometimes i'm in disbelief i didn't know
somehow i need you to go

don't stay
forget ours memories
forget our possibilities
what you were changing me into
just give me myself back and
don't stay
take all your faithlessness with you
just give me myself back and
don't stay

sometimes i feel like i trusted you too well
sometimes i feel like screaming at myself
sometimes i'm in disbelief i didn't know
somehow i need to be alone

i don't need you anymore,i don't want to be ignored
i don't need one more day of you wasting me away

WITH NO APOLOGIES

DON'T STAY
(linkin park)