Napisao mi je da je zajecao na pjesme od prljavaca, da me se sjetio kroz svaki stih. Ništa ja to više ne vjerujem, ili ne želim povjerovati , jer svaki puta kada se nečemu ponadam već sljedeći dan sve nade mi padnu u vodu, a ja se sljedećih par dana ne dižem iz kreveta. A to si više ne mogu priuštiti. Mislim da ni on ne zna šta bi, nju, mene, nijednu...nema pojma. Znam da kad bi ja sada rekla zbogom da bi za tjedan dana zvao, pisao oliverove pjesme, ..., volim te, nedostaješ mi, oprosti....tralala... Ne pušim ja to više.......ma koga ja zavaravam...pušim ja to svaki puta, ne mogu odoljeti, javim mu se, nakon tjedana suzdržavanja i u roku dva dana sve se vrati na staro. Mrzim se što sam tako slaba na njega. Mrzim što sam tako zaljubljiva, što vjerujem u bezuvjetnu ljubav(a pitanje je dali takva postoji), što vjerujem u dobrotu ljudi, a nebi trebala, jer sam davno shvatila da lakše kroz život plove oni koji vrijeđaju, oni koji se ne vežu, on nas sentimetalaca... Po nama se gazi, a mi opraštamo...
Valjda je Bog znao šta radi, morao je napraviti neku ravnotežu, jedni vrijeđaju ,drugi praštaju...
Jesu li svi muškarci isti? Već sam dosada trebala izgubiti vjeru u sve, ali ja svaki puta iznova vjerujem u nemoguće, u veze bez prevare i ljubav.
Ja sam nekad bila ta kojoj su govorili da je led, bez osjećaja, nedodirljiva. Gotovo da su mi se bojali prići, kao djelujem im ne osvojivo. Ali makar sam ja bila sretna, presretna sam bila. Svaki dan, zadovoljna sobom, zadovoljna ljudima oko sebe koji su me voljeli...bilo je sve idealno u mom svijetu iako sam bila na glasu ne osvojive. Napokon kada sam udovoljila ljudima, kada sam se otvorila i dala se drugima, ostala sam bez sebe. Sada sam izgubljena, tužna. Znam kad se otvoriš ljudima da se moraju dogoditi i dobre i loše stvari, ali ja sam do sada iskusila samo loše i želim nazad, želim nazad sebe i ponovno želim biti hladna i onakva kakva sam bila. Koliko god to zvučalo odratno.
Post je objavljen 11.08.2004. u 14:31 sati.