< ožujak, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

27.03.2005., nedjelja

Zašto tražite živoga među mrtvima...?

"Po suboti, u svanuće prvog dana sedmice, dođoše Marija iz Magdale i druga Marija da pregledaju grob. Najedanput se zemlja silno potrese: anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi te odmaknu kamen i sjede na nj. Lice mu je sjalo kao munja, a odijelo mu bijaše bijelo kao snijeg. Od straha pred njim zadrhtaše stražari i postadoše kao mrtvi. A anđeo reče ženama: "Ne bojte se! Znam da tražite razapetog Isusa. On nije ovdje! Uskrsnuo je kako je rekao! Dođite i vidite mjesto gdje je bio položen, zatim krenite žurno i recite učenicima njegovim: Uskrsnuo je od mrtvih, i eto, pred vama ide u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti. Eto, to vam rekoh!" One, sa strahom i ujedno s velikom radošću, smjesta ostaviše grob te otrčaše da to jave njegovim učenicima." (Matej 28,1-8.)

Želim vam obilje radosnog života.
Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Georg
- 00:10 - Komentari (25) - Isprintaj - #

25.03.2005., petak

Tama nasta po svoj zemlji...

Veliki petak nije samo uspomena davne Kalvarije i bolnog završetka Isusovog križnog puta, nego ovaj dan sve vjernike potiče na razmišljanja o vlastitim križevima i smislu trpljenja.
Kao da se davni križni put i predvečerje umiranja na križu uvijek ponovno vraća i događa u životima ljudi.

Križ samoće, životnog neuspjeha, propalog braka, neuzvraćene ljubavi, neizlječive bolesti, nemoći, nezahvalnosti…
Križ nepravdi, kad si malen i lomljiv a koraci velikih idu upravo preko tvoje slobode i osobe…
Križ uspinjanja i razapinjanja…
Križ koji rađa bezbroj pitanja na koja odgovor možemo očekivati u vječnosti u punini spoznaje i ljubavi…
Cijele generacije posrću pod nepravednim teretima. I danas moderni konc-logori skrivaju ljude željne slobode. I danas mnogi traže najosnovnije pravo: na život, rad, slobodu i znanje.
I danas silnici moćnim riječima i bezdušnim rezolucijama odlučuju o tuđim životima, igrajući se trguju sudbinama cijelih naroda.
I nije isto mjerilo pravednosti, istine i borbe za velike i malene.
Novcem se određuje vrsta i količina grijeha, a kupuje se nevinost.
Istina se skrila u plašt strpljivosti, kao da joj je to jedino preostalo u bezglavom i tmurnom vremenu poremećenih vrijednosti.
Starački domovi su sve puniji ljudi koji sakupljaju mrvice ljubavi nečije tuđe djece. Ulice postaju dom i najtoplije moguće mjesto za mlade kojima je njihova obitelj prehladna i besmisleno tuđa.
Ružičastost lažnog svijeta iluzija i našminkane stvarnosti povukla je mnoge u pakao droge. Gradimo beskrajne kule babilonske i divimo se njihovim veličinama, a zaboravili smo jedni drugima kazati lijepu riječ, uzeti se za ruku ili se pogledati u oči.
Križ i beskrajna rijeka boli kao da se uvukla u krvotok društva i života.

Križ uvijek pred nas postavlja preteška pitanja, pitanja na koja ne možemo dobiti potpuni odgovor. To su pitanja smisla boli, opravdanosti patnje i cijene dobrote.
Križ uvijek potresa cijelo naše biće, ispituje stavove, provjerava karakter, stavlja na kušnju vlastitu čvrstoću ali i veze i prijateljstva s drugima.

Ali, neću zaboraviti da je vrijeme nevolje uvijek, neizostavno i vrijeme ljubavi. I da u najmračnijim danima sretnemo najbolje i najvjernije prijatelje. Tako ćemo i danas susresti ponekog Šimuna i Veroniku.

Pa se manje čudim ljudima-patnicima čije oči zrače srećom, makar ne pronalazim nijednog ljudskog razloga zašto bi bili vedri. Jer, rijetko što može toliko oplemeniti ljudsku dušu, razbistriti poglede i uliti u nas mudrost koja se ne može naučiti, nego tek darom dobiti, kao što to može bol. Ona pročišćava i bistri. Njen dar nije samo grč i patnja nego također i osmjeh i vedrina.

Doista je teško misli prebaciti nekoliko dana naprijed, na uskrsno jutro i pogledom dosegnuti pjesmu života u mraku Velikog petka. Barem budimo strpljivi… ostalo će doći

"Kad su mi sina ubili...
bilo je to prvi put da je moja vjera došla na provjeru.
Prije toga sve je bilo samo teorija."

Cobble
- 21:42 - Komentari (9) - Isprintaj - #

22.03.2005., utorak

Vama koji otiđoste…

Sličnosti virtualnog i stvarnog svijeta preočite su, kao uostalom i razlike.
Zašto netko sebi daruje postojanje u virtuali? Koji su motivi pisanja bloga, virutalne komunikacije i prijateljstva, foruma, ICQ-a ili news grupa. I to se sve, uglavnom, ne događa usput i u dokolici dana, nego je žar postojanja nerijetko do kraja uzidan u virtualu. Zna se dogoditi da stvarna osoba svoje konkretno vrijeme ulaže u svijet skriven iza monitora, nerijetko pinkicu zapostavljajući stvarne ljude ili obitelj.
Raznoliki su motivi. Ali, zacijelo postoje. Ima ih koliko i osoba koje u ovoj priči sudjeluju.
Čim prestaju motivi, prestaje i virutalni život.
Koji put to odumiranje krene polagano, samo prijateljima primjetno, ali nezaustavljivo. Pokušat će ga se, možda, reanimirati, vratiti izgubljeni život i smisao postojanja. Uglavnom - uzalud i neuspješno.
A motivi? Potičemo jedni druge. Nečija akcija izaziva reakciju, odgovor, stav.
Hr-Blog već toliko dugo živi da bi se mogla napraviti cijela analiza motiva, odnosa, tema, politike bloga, malih pritajenih i očitih čarki, pa i ratova, prijateljstva i ljubavi, lista, klanova i grupa. Mnogi su o tome već pisali.
Blog kuća u svakom slučaju nije više onakva kakva je bila kad smo u nju kročili. I bolja je i gora istovremeno. Svatko je ugradio svoj kamenčić u taj šaroliki mozaik.

Potaknut Maritinim odlaskom zapravo želim ovim postom malo razmisliti o razlozima zbog kojih ljudi zatvaraju svoje blogove i odlaze. Otkrivam svakodnevno "neke nove klince" i drago mi je zbog njih. Veselim se svakom novom blogu, posebno kad otkrijem da je to mjesto gdje ću češće zalaziti.
Možda je tim prisutnija nekakva nejasna praznina kad netko od "starosjedilaca" napiše oproštajno slovo i nestane. S Maritom se preko njezina bloga družim od početka njenog pisanja, dok još nisam otvorio svoj blog i uz Cyber ona mi je u ruke nekako stavila ključ kojim sam otvorio vrata svog bloga. Dogodi se da zapravo pročitaš rečenicu koja ti zvuči tako kao da si je sam napisao, kao da je netko rekao nešto o čemu upravo razmišljaš. To volimo nazvati fenomenom "srodnih duša", eto to mi se često događa dok čitam poneke postove među kojima je i Maritin.

Zato mi je žao zbog nemalog broja dragih blogera koji nestadoše, neki ne bez tuge i revolta, a stavljajući ovaj post mislim na sve njih. Neka im život bude životan. Uvjeren sam da će pisati dobro i lijepo života na neke druge načine i da će i dalje ostati vedri i hrabri.

Snovi su Božji jezik.
Paulo Coelho
- 23:53 - Komentari (24) - Isprintaj - #

20.03.2005., nedjelja

O miru i blagoslovu…

Grane palmi simboliziraju mir, a grančice maslina govore o blagoslovu.
Nerijetko priželjkujemo da ova dva deficitarna artikla dođu odnekle kao dobar dar i poprave sve što smo razbucali, uspostave narušeni red i ponovno slože puzzle slike života u cjelovit i podnošljiv oblik.

Mir ću, pojednostavljeno, nazvati skladom odnosa. Onih mog unutarnjeg života, mojih misli i osjećaja, ali i odnosa prema drugima.
A blagoslov - neka to bude radost postojanja i življenja – kad su mi dani, ljudi i predmeti veselje.

Znam da nam je u borbi za mir prečesto više stalo do borbe nego do mira.
Nisam zaboravio da putovi kojima kročimo nerijetko nisu u suglasju sa željama koje imamo, i da se ne može moliti za mir pod punom ratnom opremom, i da se blagoslov ne ište riječima proklinjanja…
Isti ljudi, na istim ulicama i trgovima punim srcem viču: "Slava mu!" i "Raspni ga!" - i sve to istoj osobi i u istom tjednu…

Svejedno, danas na Cvjetnicu, s mnogima molim za mir i blagoslov znajući da su oni uvijek poklon te uvijek pomalo nezasluženi i nedovršeni...
Neka moje postojanje bude barem posuda u koju će Dobri staviti svoj dar. Hvala mu!
Tajna života nije u tome da imaš sve što poželiš, nego da želiš sve što imaš.
Neale Donald Walsch
- 07:12 - Komentari (17) - Isprintaj - #

17.03.2005., četvrtak

U iščekivanju …

Mi nismo drugo, nego put kojim
prolazi ljubav.
(Simone Weil)

Pronalazim na Blogu prekrasne rečenice o djeci ispisane iskrenom ljubavlju, nesputanom radošću ili čežnjom do boli.
Beskrajno je veselje i dar sudjelovati u stvaranju života ili svojim rukama gajiti, podizati i graditi novi život.
Posvećujem, stoga ove Gibranove riječi svim divnim majkama koje ono najbolje iz svoje duše žele upisati u život svoga djeteta.

Ali, još više onim majkama koje su to zasada samo u silnoj želji i molitvi za dar djeteta. Poznajem neke od njih i želim im da novi život i dječji osmjeh što prije obasja njihove obitelji.
Neka im iščekivanje ne zamuti vedrinu.

A žena koja stajaše s čedom na prsima reče:
Govori nam o Djeci.

I on reče:
Vaša djeca nisu vaša djeca.
Ona su sinovi i kćeri čežnje života za samim
sobom.

Ona dolaze kroz vas, ali ne od vas.
I premda su s vama, ne pripadaju vama.
Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje
misli.

Jer, ona imaju vlastite misli.
Možete okućiti njihova tijela, ali ne njihove
duše.

Jer njihove duše borave u kući od sutra, koju vi
ne možete posjetiti, čak ni u svojim snima.

Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne
tražiti od njih da budu poput vas.

Jer, život ne ide natrag niti ostaje na prekjučer.
Vi ste lukovi s kojima su vaša djeca odapeta kao
žive strijele.

Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti, i
On vas napinje svojom snagom da bi njegove
strijele poletjele brzo i daleko.

Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za
sreću:

Jer kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako
ljubi i luk koji miruje.

Kahlil Gibran
Prorok
- 12:46 - Komentari (24) - Isprintaj - #

13.03.2005., nedjelja

Živi !

Kada jedan odnos prestaje živjeti i koji je to trenutak kada zaklapamo posmrtni kovčeg dragog prijateljstva, braka ili blizine?

Ne znam da li vam se ikada dogodilo da ste pokrenuli nepokretno ili oživjeli davno pokopano. Meni jest! Takve čudesne reanimacije ostaju mi posebno drage jer sam u njih uložio više vjere i pouzdanja nego se očekivalo.
Koji put zbog tvrdoglave upornosti da probudim dašak života u nečem što bi mnogi ležerno proglasili mrtvim…
A ponekad sam bio samo oduševljeni svjedok trenutka u kojem iz pepela ustaje Feniks. Možda je i moj pogled na pepeo u kojem sam tražio barem ponešto zaspalog žara probudio Feniksa, možda nisam bio samo slučajnik koji je naišao…svejedno, drago mi je zbog toga.

Svakako znam da i iz mrtvila može ustati život, osvjedočio sam se da i prijateljstva i odnosi dobivaju novi život upravo jer ih ne želimo pokopati.
I znam da u grobovima ne počivaju samo mrtvi nego i oni koje smo (ili su sami sebe) pokopali.

Zato ne odustajem. Slavim život i vjerujem da će se i dalje pokazivati u svoj svojoj veličanstvenosti.

BEZNADNI SLUČAJEVI

Ima, kažu, ljudi koji su beznadni slučajevi
Oko njih, kažu, ne treba se truditi.
Na njih, kažu, nema smisla trošiti vrijeme.
Jer, kažu, to bi vrijeme bilo izgubljeno i taj trud neplodan.

Ali ja ne znam ni jedan plod koji je manji od svoje sjemena.
Znam da najprije mora izrasti stablo.
Znam da prođu godine prije nego što donese ploda.
Znam da obaraju stabla i prije nego što donesu ploda.
Znam oluje koje mogu skršiti i stabla bremnita plodovima.
Ali ne znam ni jedan plod koji u sebi ne bi nosio novo sjemenje.

S. Lice
- 08:10 - Komentari (27) - Isprintaj - #

09.03.2005., srijeda

Zastadoh malo...

Dođe vrijeme kad je nekako zgodno da se čovjek okrene prema natrag, pomno promotri otiske svojih stopa i upravo kroz te tragove nadolije snage i vedrine za naprijed.
Danas je takav dan…
Vraća me na putove igre i djetinjstva, mog kamenjara, prvih koraka, otkrivanja tajni života i ljepote postojanja.

Kao da ćutim mirise prošlosti i zvukove davno zamrle. Ponovno se bude, nikad do kraja zaspali.
Koje je to divna glazba! U istom orkestru su i cvrčci i crkvena zvona, priče u lijepim večerima i zvuk kiše, šuštanje kukuruznih polja i pjesma ljudi potaknuta prijateljstvom i vinom.

Imao sam dobre ruke koje su me vodile i nemalo sreće.
Lijep život, baš! Nadam se da će takav i ostati.

I've learned....
That everyone wants to live on top of the mountain but all the happiness and growth occurs while you’re climbing it.
- 07:23 - Komentari (22) - Isprintaj - #

06.03.2005., nedjelja

Neispisana stranica...

Nedjeljno jutro svojim zvukovima već pomalo doziva proljeće. Idem ga pozdraviti. Jutro – dobro ti jutro! Kakav ćeš mi dan danas pokloniti - nedjelja je, hajde ga obuci u malo posebnosti.

Znam, htio bih se naspavati, na stolu mi je hrpa neriješenih papira i izvještaja, glavom mi tutnje zaostali poslovi i nedostignuta obećanja…
A da se zamotam u svoju dekicu i uz knjigu podignem šatorić koji će me štititi od ukućana. Da isključim telefone? Možda izlet u planinu? Ni skijaška staza nije mi predaleko…

Drago nedjeljno jutro… ti si mi samo otvorilo zastor novog dana, neispisanu stranicu koja će do večeras biti zasigurno nečim ispunjena.
Želim danas na taj neponovljivi prazni list napisati više molitve nego žurbe. Radije ću upisati imena nego predmete, više ljudi nego dužnosti, želim danas prijatelje a ne strance. Mislim da ovom danu više priliče druženja i razgovori nego termini i poslovi.

Dragi moji, sretna vam nedjelja.

Dobar dan, susjede!

Jednoga sivog jutra u grad na sjeveru stigao je autobus pun studenata i izletnika. Putnici su sjedili jedan do drugoga umotani u teška zimska odijela, uspavani monotonim zvukom motora i grijanjem. Nitko nije govorio. Svi se oni vide svaki dan, ali radije su se skrili iza novina. Najednom neki glas poviče: "Pozor! Pozor!"
Novine zašuškaše, glave se podigoše. "Govori vozač."
Šutnja. Svi su gledali prema vozaču i slušali glas koji je zvonio od važnosti.
"Svi odložite novine!"
Centimetar po centimetar, novine su se spuštale.
"Sada se okrenite i gledajte osobu koja s vama sjedi." Pomalo iznenađeni svi poslušaše. Ponetko se i nasmiješio.
"Sada ponovite za mnom...", nastavio je vozač. "Dobar dan, susjede!"
Glasovi su bili bojažljivi, isprekidani, ali ograde su brzo pale. Mnogi si pružiše ruku, studenti su se grlili. Autobus je brujao od razgovora.
Dobar dan, susjede!

B.Ferrero
- 07:19 - Komentari (18) - Isprintaj - #

03.03.2005., četvrtak

Jučer, danas, sutra...

Vrijeme je čudna stvarnost. Zapravo, mi smo čudni.

Koji put bismo htjeli zaustaviti trenutak, ne vjerujući da će bolji doći. Dogode se dani toliko sretni, da nas njihova čarobnost plaši zlom koje bi nas moglo dotaknuti.

Drugi put bismo željeli vratiti ono što je bilo jučer, jer nam se čini da bismo mogli postupiti bolje, reći što nismo stigli ili prešutjeti što smo lanuli. Stranice otrgnute s kalendara života ipak možemo samo spremiti u album uspomena.

A ponekad želimo da već sada bude sutra, jer nam se dan koji živimo naprosto ne sviđa.

Možda će mi budući dani ipak donijeti ono što sam putem izgubio, možda se zagubljeni darovi i prijateljstva ponovno pojave i vrtuljak života možda donese ono za čim žalim.
A ako zavirujem previše u ono buduće kroz prste mi, poput pijeska, promiče SADA. A ono je trenutno najdragocjenije.

Otkucaji srca vremena ponekad su prespori, drugi put vrtoglavo prebrzi…

Nisam još naučio igru vremena. Vjerojatno tek u vječnosti! Ali, ne prestajem se nadati !

Strpljenje je ključ do radosti.
Arapska poslovica
- 01:20 - Komentari (23) - Isprintaj - #