Vrijeme je čudna stvarnost. Zapravo, mi smo čudni.
Koji put bismo htjeli zaustaviti trenutak, ne vjerujući da će bolji doći. Dogode se dani toliko sretni, da nas njihova čarobnost plaši zlom koje bi nas moglo dotaknuti.
Drugi put bismo željeli vratiti ono što je bilo jučer, jer nam se čini da bismo mogli postupiti bolje, reći što nismo stigli ili prešutjeti što smo lanuli. Stranice otrgnute s kalendara života ipak možemo samo spremiti u album uspomena.
A ponekad želimo da već sada bude sutra, jer nam se dan koji živimo naprosto ne sviđa.
Možda će mi budući dani ipak donijeti ono što sam putem izgubio, možda se zagubljeni darovi i prijateljstva ponovno pojave i vrtuljak života možda donese ono za čim žalim.
A ako zavirujem previše u ono buduće kroz prste mi, poput pijeska, promiče SADA. A ono je trenutno najdragocjenije.
Otkucaji srca vremena ponekad su prespori, drugi put vrtoglavo prebrzi…
Nisam još naučio igru vremena. Vjerojatno tek u vječnosti! Ali, ne prestajem se nadati !