26.02.2005., subota
Olovka piše srcem...
Lipi moji!
Ovih se dana družim s tri neobične i davne knjige. Započeo sam čitanje (slovkanje, doslovno) jedne, jer se ona samo tako može čitati, a ona je pronašla i dozvala i druge dvije:
POZDRAVI NEKOG
V. Ognjenović i Budimir Nešić
Gradina 1971.
Materijal sakupljen tijekom rada s djecom u Centru za socijalni rad, Zemun i Prihvatilištu za djecu i mladež u Beogradu.
Izričaji o životu, ljubavi, roditeljima, dobru, igri, djedovima i bakama, strahu, braku…
OLOVKA PIŠE SRCEM
V. Rupnik i Budimir Nešić
Beograd 1980
Najljepše rečenice izrečene najljepšim jezikom…
OLOVKA NE PIŠE SRCEM
Miroslav Antić
BI-GZ 1971
Jedan je tata sjeo sa svojih troje mališana, razgovarao, pitao, slušao … i pisao!
Davne, divne knjige, koje stavljam uz moju Bibliju, Malog Princa i Galeba Johnatana Livingstonea kao svakodnevno štivo i podsjetnik na vedrinu.
Djetinje ozbiljni poticaji i velika škola od najmanjih.
Za ovu nedjelju dijelim s vama, dragi blogeri, nekoliko misli.
RASPRAVLJATI SE
kad su svi krivi
a ne zna se ko je prvi
kad se uhvate i govore
tko može ružnije
kad se s nekim svađaš
pa kažeš neću da se raspravljam
kad neki galame
pa ih strah da se biju
nego se samo raspravljaju
Olovka piše srcem
|
- 22:58 -
Komentari (19) -
Isprintaj -
#
24.02.2005., četvrtak
Da li je sve davno ispričano...?
Za njega su sve zagonetke riješene, a put odavno utaban…
Kaže da je san iluzija i svakodnevna droga kojom nemoćni šminkaju stvarnost.
U ljubav ne vjeruje. Stabilna obitelj može postojati, ali priča o ljubavi je smiješna.
Misli da nas okružuje šarenilo beskorisnoga, to je zabava za dokoličare i način kako uludo potrošiti dan.
Život je jednostavan, reći će. Nema ništa novoga, i nema novih priča, treba samo znati nastaviti gdje su drugi stali.
Mudrost je razabrati tko je od ljudi važan i nevažne odbaciti. Sami sudjelujemo u prirodnoj selekciji koja nije sirova, nego samo logična.
Trendovi postavljaju kriterij lijepoga, opasno je ne poštivati ih.
Prepreka na putu zove se suvišno pitanje.
Uvjeren je da sve ima svoju cijenu i u trgovini života treba izabrati prave dionice.
Drži do sebe i sebi podiže cijenu na beskrupuloznom tržištu…
Smatra da ima vrijeme trajanja, poslije neće nikome vrijediti, ali o tome ne razmišlja. Dosta je svakom danu brige njegove.
Ako ga ponese struja, bježi u kraj, mora da je zamka…
Misli da postoje malena i velika djeca i traže svoje igračke, a on je odrastao, oduvijek!
Jedino se straha ne boji.
Knjige za njega postoje samo zato da se prodaju.
Raskršća su kočnice za zbunjene.
Nikada nije preočito ni na jednoj strani, ima ga svugdje, ali uvijek tako da može na vrijeme pobjeći.
Radije gleda na sat nego u oči sugovorniku.
Više vjeruje papiru nego riječima, i brojke su mu važnije od slova.
S brojkama se rado druži i u njihovoj vrtoglavosti se napaja za nove pothvate.
Vještinu cijeni više od znanja.
Ubrzava korak prolazeći pored dokonih sanjara, oni su daleko od njegova svijeta.
Oni koji istražuju vrleti nepoznatoga za njega su samo izgubljeni lutalice.
Susretnemo se slučajno ponekad, kao dva suprotna svijeta i svatko krene na svoju stranu...
SVEVREMENIK
Kad se probudi, on se ne sjeća svojih snova.
On se želi svidjeti drugima. On oblači one hlače za koji su mu rekli da mu dobro stoje, iako mu se sviđaju one njegova stare.
Na sastancima malo govori, prvo čeka što će drugi reći. On se uvijek slaže. Živi u velikom gradu i ponosan je na to. On poštuje tradiciju. Poštuje starije i zna da njima ne treba proturječiti. Zapisuje datume rođendana svih svojih poznanika i šalje im iste srdačne čestitke. Bio je nekoliko puta u prirodi. Onda kad je išlo svo društvo i onda kad je trebao napisati članak o prirodi.
On ne zna biti sam. To je dosadno.
Nikad nije zastao i pogledao nebo. On je prodao stari gramofon, jer nitko koga poznaje nema gramofon. Valjda je to nešto glupo.
Svi kažu da je jako simpatičan i da će od njega sigurno nešto biti.
Ali, kad se probudi, on se nikada ne sjeća svojih snova.
(Nikad neću biti čovjek.)
Ivana Nižetić
|
- 19:22 -
Komentari (15) -
Isprintaj -
#
18.02.2005., petak
Drugačiji...
Njegove riječi u sebi imaju nešto blagdansko, svaka je posebna i neobična. Mislimo da je čudak, ali istovremeno mu se i divimo i razmišljamo o onome što smo čuli.
Podsmjehujemo mu se, ali rado trčimo po njegov savjet.
Učini nam se ponekad da ratuje s vjetrenjačama, ali pravi problemi u nekom čudesnom luku zaobilaze njegovo dvorište.
Vjerujemo mu "na prvu", on odnekle posjeduje tajni ključ naše duše i od početka smo sigurni da nas neće iznevjeriti.
Ako čujemo da šuti trčimo osluhnuti njegov muk, vidimo li da govori - znatiželja i dobra iskustva nam kažu da vrijedi biti mu u blizini.
Iz prikrajka promatramo njegovu samoću, ne bez divljenja, dok sâm, poput svjetionika pogledom smiruje olujni bijes valova. Možda je oluja i u njemu?
On u obilju ima onoga čime se mi ponosimo kao mrvicama svog duhovnog bogatstva.
Neurednost njegove vanjštine nekom čudnom logikom povezujemo sa skladom koji je u njemu.
Prikladni su mu neobični trenuci i čudna mjesta. Na mokroj klupi parka u kišnom popodnevu možemo očekivati samo njega, ili ga vidimo kako pali svjetla zore, ili nešto piše na komadiću papira zaustavljena koraka u užurbanoj ulici.
Ne podrugujemo se kada pokušava začuđenim pogledom upaliti već odavno ugaslu lulu, kad nešto tumači pticama ili kad pleše u ritmu neke svoje unutarnje glazbe.
Navikao nas je da mu se ne čudimo. Jer ga, zapravo, nije briga – pa nam čuđenje i ogovaranje postaje besmisleno. I kad bismo pričali o njegovoj neobičnosti jezikom spletki osjećali bismo se kao izdajnici.
Čini nam se da je mudrosti u njemu lijepo. Spojili su se u jedno biće.
Možda nemamo hrabrosti biti slični njemu, i za tim ponekad žalimo. Drago nam je da smo ga susreli.
USPAVANKA ZA DEČAKA
Pričaće ti jednom možda, kako sam ja bio...
Štošta...
Pile moje... Pače moje malo...
Mudrovaće, Badavani... Kad me nema da se
branim...
Da sam blizu... Ne bi im se dalo...
Pričaće ti o plovidbi... Ti što nisu sidro digli...
Šta sam za njih neg' ukleta šajka?
Tvrdiće, sa zlobnim sjajem... Da sam drhtao pred
zmajem...
Gledali su oni... Iz prikrajka...
Al ti slutiš otkud bore... Trunje se u oku diglo...
Olujno je tamo gore... Gde nas nije puno stiglo...
Znam da sanjaš more sveća... I korake po tom
doku...
Ti si tamo bio... U mom oku...
Pričaće ti, kojekakvi... Zloba se ko rubin cakli...
Kako odjek mog osmeha ječi...
Kleće se u pretpostavke... Kljuckajući, kao
čavke...
Moje loše prepričane reči...
Brojao sam ljude s krsta... Pravila i izuzetke...
Posvud promašena vrsta... Samo retki nađu
retke...
Znam da sanjaš vaskrsenje... Jednu siluetu
plahu...
Ti si tamo bio... U mom dahu...
Pričaće ti jednom svašta... Boljima se teško
prašta...
Pile moje... Pače moje malo...
Silni miševi u boci... Javiće se ko svedoci...
Pustolovnog traganja za Gralom...
Ne znam više, bože prosti... Dal da strepim... Il da
stremim...
Da to breme posebnosti... I na tebe nakalemim?
Ako nije kasno već?
Znam da sanjaš rimovanja... Krike... I tišinu nemu...
Ti si bio svugde u mom svemu...
Pile moje... Pače moje malo...
Lavče moje...
Đorđe Balašević
|
- 19:51 -
Komentari (33) -
Isprintaj -
#
14.02.2005., ponedjeljak
Valentinovo je i sutra…
Najljepše stranice knjige Ljubavi piše život. Ona se kroz naoko bezlično-svakodnevne detalje strpljivo pokazuje u svojoj prekrasnosti.
Ponekad se krije od očitosti i znatiželjnih pogleda, kao što školjka krije svoje biserje. Nije vidljiva površnim očima, niti njene zvukove mogu oćutjeti goropadnici.
Bol joj daje plemenitu boju i osmjeh.
Kroz današnji dan posebnim znakom i neuobičajenom iskrenošću i sami sebe iznenađujemo maštovitošću rečenica i poklona.
Neka tragovi ovog dana ostanu i za vrijeme koje će tek doći.
Valentinovo je i sutra, pa sve dane do slijedećeg blagdana ljubavi.
Zaljubljeni moji, i oni koji tražite ljubav - neka vas ljubav nađe i osvoji.
Sretno nam Valentinovo!
________________
Ako vam je ponuđena pjesma za današnji dan neumjesno tužna, a vi je pročitajte sutra. Možda će tada biti prikladnija.
PRIBLIŽAVANJE OLUJE
Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš
Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše
Kako je naglo zahladnjelo
Daleko smo od grada.
U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi
darovala
Mi smo sada jedno i čemu govoriti
Žuti oblaci obično donesu tuču
Sve je već nijemo, zrikavci i žito
Ako ti želiš, možemo i ostati
Bojim se za tebe, za mene je svejedno
Gromovi su opasni u poljima
A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)
Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim
iz klasja
Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o
mijenama
Ne plači, Vera, to su samo živci
I oni slute oluju
Kažem ti, život je svemu mnogo jednostavniji
Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes
Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara
Ne bih sebi oprostio da ti se nešto dogodi
Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati
sveto
Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati
Slavko Mihalić
|
- 13:59 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
13.02.2005., nedjelja
Ne živi čovjek samo o kruhu...
Trebamo kruh. Njegova toplina grije naše svakodnevlje. Blagujemo ga, ali i lomimo za zajedničkim stolom obitelji i prijateljstva. Postao nam je blagoslov i dar.
Ali, trebamo i nešto više od kruha. Naša duša traži radost. Želimo ljubav u obitelji, djetinju bezbrižnost, vjernost, buđenje s osmjehom, drage prijatelje. Trebamo tuđu ruku i podršku. Želimo da nas netko čuje i voli.
Ove su potrebe drugačije i ozbiljnije. Ne možemo svaku glad zatrpati kruhom. Niti bogatstvom stola utješiti dušu. Niti toplinom kruha ugrijati sve hladnoće…
VRIJEDNOST KRUHA
Jedan je engleski novinar poduzeo zanimljivo istraživanje:
Kupio je kruh od kilogram i pol i stao na ugao najživljih ulica raznih gradova. Prolaznike je pitao samo jedno: jesu li voljni za ovaj kruh raditi jedan cijeli sat?
Što je čuo?
U Hamburgu su ga ismijali.
U New Yorku ga je uhitila policija.
U Nigeriji nekolicina se javila da će za taj kruh raditi i tri sata.
U New Delhiu skupilo se oko njega nekoliko stotina ljudi koji su bili voljni za taj kruh raditi cijeli dan...
(N.N.)
|
- 00:02 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
11.02.2005., petak
Korizmene radosti...
Najveći Božji darovi
nisu stvari
nego prilike
Lipi moji,
da, obećao sam da ću, sasvim neskromno, napisati svoje korizmene odluke. To je, znate, sada "in" - do te mjere da sam se dvoumio da li išta odlučiti. Pa sam se, umjesto za korizmenu pokoru, odlučio za korizmene radosti.
Evo:
- Bit ću vedriji. Tako ću izbjeći mnoge nesporazume. U sebi i oko sebe.
- Neke sam osobe na blogu malo kasno upoznao. Njihovo otkriće bio mi je sretni slučaj. Pa ću to nadoknaditi tako da pročitam njihove kompletne postove. Svakome darujem po dan, ili dva. Smatrat ću to lijepim druženjem.
- Više ću razgovarati.
- Svako jutro ću doručkovati.
Vjeruj mi ozbilja je stvar istinska radost.
Seneka
|
- 12:28 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
09.02.2005., srijeda
Spomeni se čovječe...
Može li vjetar otpuhnuti pepeo današnjeg dana s moje glave?
Zasigurno! - osim ako dopustim da malo tog znaka prolaznosti i skrušenosti padne i na moju nutrinu donoseći pepeljasti dar promjene.
Bilo bi lijepo kad bi mi ruke i nakon ove srijede ostale pomalo pepeljane. Jer se kroz pepeo bolje vide vrijednosti i prolaznosti onoga što tako grčevito stišćem.
O mojim korizmenim odlukama ću drugi put. Sve ću vam ih nabrojiti. Jasno i neskromno.
Najpepeljastiji je pepeo koji se ne vidi, i odluke zbog kojih su i drugi sretniji. A ja bolji.
Pepeo ima čarobna svojstva. Daje ljepotu, potiče na zaraznu vedrinu i budi u nama ono najbolje.
Pepeljuga se pretvara u princezu.
Neka vam je sretan početak korizme. Zbratimite pepeo i vedrinu. Pristaju jedno uz drugo. Baš!
|
- 23:17 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
07.02.2005., ponedjeljak
Sa tuđom maskom lakše se živi...
Razigrane dvorske lude su pod krinkom maski i spretne duhovitosti uvijek mogli vladarima kazati u lice ono što se nitko drugi nije usudio. Maska im je davala karizmu pogrešivosti i upravo su se kroz duhovite neozbiljnosti provlačile najveće istine i poruke, ali i opomene i savjeti.
Možda su ponekad izazivali «smijeh do suza», ali nerijetko i «suze bez smijeha».
Iskusili ste ubojitost rečenice: "Vuk u janjećoj koži"? Ma jeste, svatko u blažem ili gorčem obliku ima svoju priču na ovu temu. Maska janjeta, a ispod krvoločni vuk. To se ne zaboravlja, i takvo pamćenje hrani naš oprez.
Možda lakše zaboravimo suprotnu stvarnost:"Janje u vučjoj koži" - a imali smo i takvih iznenađenja. Mislili da je pred nama vuk, a ispod oporog izgleda i bešćutnog obličja život nam razotkri pitomost janjeta. Neočekivani obrat pokloni nam osobu koja postade nenadomjestiv prijatelj.
Da, maske uvijek uključuju iznenađenja – to je dio njihove priče.
Evo prebirem u mislima o tome u danima kada legalno i otvoreno na lica stavljamo maske i drevnim običajem veselimo dušu. Lijepo se jednom maskirati, u prigodi u kojoj se ništa ne uzima ozbiljno i u danima kada hodamo ulicom ili se okupljamo na trgu uživajući u svojoj bezazlenoj i znakovitoj anonimnosti.
Rijetko je kada maska puka zabava, uvijek ima neko dublje, ozbiljnije značenje i poruku. Pa čak i u danu karnevala.
A zašto tolika maškarada života? Što to nuka ljude da žive s maskom i kada karneval prođe. Kako to da maska postane najbliži i nerazdvojni dio življenja mnogih sudbina?
Ponekad se iza maske doista želimo skriti. I blog je vrsta maske. Radije živimo svoj skriveni život i potrebno je vremena i ljubavi da masku oprezno skinemo i da drugi zasluži naše lice.
A drugi put se maskiramo upravo zato da se drugome pokažemo. U vječitoj životnoj igri skrivača želimo da netko našu masku skine, da nas otkrije. Prkosimo svojom maskom tuđoj znatiželji, a zapravo silno želeći bez maske živjeti. U slutnji i bijegu želimo biti ulovljeni i otkriveni, "zarobljeni" u prijateljstvu i blizini. Maska postaje mamac i njena privlačnost nuka drugu osobu na trud, potragu i otkrivanje. Masku nosimo samo zato da ju netko skine i da pred tom hrabrom osobom možemo biti ono što doista jesmo.
Poneki se boje sami sebe, maska im je štit i oklop kojim bježe od svoje nutrine. Maskom žive život koji nisu u stvarnosti uspjeli ostvariti. Ona je temelj njihovog imaginarnog svijeta kojeg su pomno godinama gradili zapostavljajući stvarnost. Maska im omogućuje da budu ono što nisu. Možda se ispod maske tuge krije suzdržana veselost, a lakrdijaška maska nerijetko krije duboke žalosti.
Želimo koji put imati lice bez tragova i potpisa života. I obično, svakodnevno šminkanje znade imati obilježje suptilnog maskiranja ("ajme, nemoj me vidjeti ovakvu!").
Makar takva maska nerijetko prekrije pravu ljepotu.
"Kako lijepo djetešce imate!"
"To nije ništa! Morate vidjeti njegove fotografije!"
|
- 23:22 -
Komentari (10) -
Isprintaj -
#
06.02.2005., nedjelja
Četiri stvari koje se ne vraćaju
- Izrečena riječ
- Odapeta strijela
- Protekli život
- Propuštena prilika
|
- 01:01 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
04.02.2005., petak
O tempora, o mores!
Upitah danas jednu dragu blogericu da li zna kojim brzinama su se vrtjele nekadašnje gramofonske ploče. Dobio sam primjeren odgovor:"Ma daj, starčiću jedan, još mi kaži koji je bio promjer kotača na Kremenkovu «automobilu»!?" - Dobio sam što sam tražio.
Tko se još sjeća gramofonskih ploča, singlica, pa onih koje su se ponosno dičile oznakom LP. Vjerujem da mnogi nisu zaboravili cijeli mali ritual čišćenja ploča, pažljivog proučavanja omota, postavljanja na gramofon, onog dragog šuškavog zvuka. Glazba se tada i vidjela. U tim pokretima bilo je sadržano i druženje i nestrpljivost i zajedništvo i nekakva prisnost glazbe i nas.
Mistiku su naprasito započeli razbijati oni "moderni" gramofoni na koje ste mogli odjednom staviti 10 ploča, a one su se spuštale jedna za drugom i u šuškavosti vinila pomalo žalile za vremenom koje ih guta.
Nadošle su audio kazete, autoreverse kazetofoni, mogućnost da sami snimimo ponešto svoje glazbe.
U novom tehnološkom tsunamiju izguraše ih CD-i. Jednostavnije, brže, i bezdušnije. Pa smo te iste CD-e počeli kopirati i sami stvarati vlastite kompilacije.
Nismo se dobro niti snašli već nam je na vrata zakucao Mp3 sa svojim novim mogućnostima. Od onih CD playera koje su mnogi vukli za sobom kao znak svog vlastitog svijeta i izolacije od buke življenja pomalo ne ostaje ništa. Mp3 playeri postaju sve manji i sve moćniji. Nositi sobom 100 sati glazbe u 100 gramskom kućištu i nije nešto posebno revolucionarno.
Zapravo se ništa revolucionarno i nije dogodilo.
Ne bih tvrdio da je zbog ovog napretka glazba bliža nama, niti mi jedni drugima. Napredak nam nije donio očekivane darove, gurnuo nas je u močvaru samodostatnosti i pomalo udaljio jedne od drugih.
Kada smo zadnji put jedni drugima napisali pismo, čestitku, ispriku ili zahvalu - onako kao se to prije daaavnooo (dakle, prije 10-tak ili manje godina) radilo? Može li copipejstan SMS prikačen svim ljudima čija imena imam u svom handyju biti adekvatna zamjena za božićnu ili uskrsnu čestitku - posebno ako sam ga pokupio negdje s ulice i ako u njemu nema niti jedne osobne riječi?
Može li rođendansku čestitku zamijeniti jedan kurtoazni mail? Mogu li se uopće preko maila s nekim posvaditi ili pomiriti? I što mogu nekome objasniti tekstom kojeg darujem ekranu ispred sebe nadajući se da će biti pročitan?
Prije nam je bio dovoljan dogovor za dane unaprijed. I vrijeme i mjesto – sve je bilo jasno. Mobiteli su nam donijeli više nesporazuma nego sporazuma, više svađe nego blizine.
Napredak nas doista nije zbližio. Više smo sami i osamljeni te imamo manje dobrih riječi…
Još malo i zaboravit ćemo one šuškave fotografije koje smo u zajedničkom druženju dodavali jedni drugima i komentirali. Dragi ostaci vremena koje je bilo jučer ili lani, svejedno, a mi ga sad držimo u ruci. Stotine digitaliziranih fotografija jednostavno prebacujemo u nekakav folder našeg računala, kad se prostor zatrpa onda ih prepečemo na nekakav CD i sve nam postaju jednako nevažne. Većinu od njih nikada nećemo pretvoriti u opipljiv papirnati oblik.
Teško se snalazimo u hrpama novih mogućnosti. One umjesto da povećavaju kvalitetu našeg življenja samo povećavaju našu užurbanost i gomilaju stres kao unutarnji otrov.
Tko bi još imao vremena i živaca na izlet krenuti sa starom, robusnom kamerom i kazeticama od po 12 minuta. Pa ih poslije dati razviti, pa ih doma lijepiti i sastavljati lijepu priču putovanja, pa sve to staviti na bučni video projektor i okupiti se oko komadića zida na koje titraju slike i pokreti putovanja i uspomena. O, te lipote - i u tim putovanjima bez nervoze i u prebiranju uspomena i prepričavanju detalja. Kao da je bila prije sto godina. Ili sam ja vrlo ostario. Možda!?
Ali vjerujte mi, imam dojam da nisam ni upola ostario koliko mnogi mlađahni starci koji su prelistali malo kalendara, ali im je tehnologija uspjela iščupati dušu i ukrasti vrijeme.
Ma, ne živim u sedamdesetim. I životom i poslom jako sam vezan uz nove tehnologije. Ali ne dam im mjesto koje ne zaslužuju. Hrvamo se svakodnevno. Izgubim tu i tamo, ali većinu bitki ipak dobijem. Htio bih samo da mi omoguće više vremena, kvalitetnija prijateljstva i bogatiji život.
Oko toga se trudim. I zato ovo pišem.
Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
|
- 22:21 -
Komentari (13) -
Isprintaj -
#
01.02.2005., utorak
Pravila mog bloga
Stav je kist našega uma.
Određenu situaciju može obojiti turobnim ili sivim tonovima, ili, pak, vedrim i veselim bojama.
Mary C. Crowley
Evo, lipi moji opet smo zajedno… Neću zanijekati da sam povremeno pogledavao kroz prozor blogerskog doma htijući vidjeti je li se štogod dogodilo, promijenilo, i kako su moji blogerski prijatelji.
Nedostajali ste mi. Baš! Navikao sam na svakodnevnu dozu vaših misli i pokoji komentar koji bi mi kazao da je netko pročitao i razumio ( ili krivo shvatio) moj post. I jedno i drugo mi je gotovo podjednako drago.
A opet, dobro mi je došlo ovo vrijeme apstinencije. Čini mi se da je prispjelo baš u pravom trenutku. Malo sam se intenzivnije okrenuo živim i konkretnim ljudima moje blizine… I vidim da smo također jedni drugima nedostajali.
Ovo je bila idealna prigoda da sebi malo pojasnim razloge Georgovog života na Blogu. I da u tom premišljanju stvorim i odluku da li dalje pisati ili ne. Dobro, priznajem, malo su me na ovakve misli potakli i neki blogerski događaji i teme načete nakon prazničke opuštenosti. Nisu me ostavile nedotaknutim. S njima sam živio i bile su, možda čak pinkicu i prejako, u meni.
Drago mi je sebe utješiti rečenicom da je Blog pao baš u pravom trenutku. Teme su ostale, ali decibeli su se zacijelo stišali. I načini! Koji mi se nikako nisu sviđali. Nije to svijet u kojem se osjećam sretno. I moj način da kažem ako se s nečim ne slažem bitno je drugačiji. Pa sam se tu osjećao loše.
U tim premišljanjima sam se sjetio srpnja prošle godine, dragih osoba čiji tekstovi i postojanje me potaknuše da darujem život svom blogu. Ne mogu ne spomenuti: Krossa, Cybergirl, Hala, Maritu, Bigmammu, Sandru, Anu, Poli… Razigranošću misli i oduševljenošću svakodnevnim mrvicama života potaknuli su me da poneku vedru notu vlastite glazbe života ostavim i na Blog stranicama. Hvala im! Oni uvijek imaju počasno mjesto u mom izboru Blog stranica.
Naravno, prije prvog posta trebao sam sebi odgovoriti (kao, uostalom, i svatko od vas) na neka osnovna pitanja i sa sobom se (uf!) dogovoriti o nekim mojim pravilima. Tada je krenulo.
Pa evo:
1. Bit ću pozitivan.
Susreo sam na Blogu tekstove koji briljiraju izbrušenošću izričaja, pršte od bogatstva riječi i vatrometa ideja. Ali, kad ih pročitam, možda se i nasmijem od srca, iskreno, možda me i zamisle – ali poneki od njih ostavljaju neizbježan gorak i opor okus negativnoga. Poput ljudi na koje naletite kao na hodajuće glavobolje, poput ratnica Ksena od čijih se oštrica mača morate dobro skrivati u zakutke života. Sorry, navratit ću opet, možda, ali sa štitom i kacigom.
Neću da moj blog postane svakodnevna jadikovka, a ja još jedna od tužnih sova koji lamentiraju nad tugaljivošću života.
Pozitivnim očima gledam ljude i život. I htio bih da poneka misao koja mi je uljepšala dan stoji na mojim stranicama kao poticaj i poziv na vedrinu. Nije to skrivanje od stvarnosti u ružičastu virtualu, nego naprosto pozitivan Blog.
2. Bit ću anoniman
To sam od početka pisanja smatrao vrlo važnim. Blog sferu smatram svijetom gdje neću iznositi nikakve detalje koji bi me povezivali sa konkretnim Georgom i njegovim životom. Poštujem i drugačije načine, ali moj je ovakav. Nasmijao me jedan post jedne drage Blogerice koja se kao «dektiva» šunjala blogerskim prostranstvima sa velikom lupom i čekićem "razbijala anonimnost" blogerskog pučanstva. Pa reče: "Georg živi i radi u Splitu, ozbiljan je i miran tip. Visok je, ima svijetlosmeđu kosu, počeo je ćelavit, ali mu to fantastično pristaje uz naočale. Georg je tip s kojim mogu sjedit i pretresat sto tema, a da nije dosadno. U ranim je tridesetima i idealan materijal za frenda. Pojede me to što ne znam što Georg radi i što je po zanimanju."
Super! Eto tako me zamislite! To sam ja!
Ma, ne smetaju mi postovi koji detaljno govore o pojedinostima dana, radnom mjestu, kolegama s posla, bračnim sporazumima i nesporazumima. Da, volim i postove na kojima ću pronaći fotografiju ponosne mame, i kćerke, i kućnog ljubimca i... Ali dopustite mi pravo da moj blog ostane (i ne jedini) drugačiji. Samo sam dva puta prekršio svoje pravilo anonimnosti i sretan sam zbog toga. Mislim da sa takvim osobama bez maske anonimnosti mogu biti više i bolje prijatelj. Zaslužili smo to!
3. Neću politiku niti bilo kakvu polemiku na moj blog.
O životu i svemu što ga čini imam jasne i argumentirane stavove. Ono što mislim to i kažem (ako ima smisla i ako se može čuti). Ne slažem sa svim mislima i stavovima (životnim, moralnim, vjerskim, političkim...) koji doslovno vrište sa nekih blog postova. Ali nisu mi takvi blogeri zbog toga ništa manje dragi i nismo zbog toga ništa manje prijatelji. Da, prijatelji!
Uf, bilo bi grozno kad bi se blog post postavio kao zid između mene i bilo koje osobe. To nikada!
I neću napustiti ovaj lijepi prostor druženja, makar su mi se i drugačije ideje vrzmale po glavi. Na ovu odluku me potaknuo i jedan konkretni događaj od prije nekoliko dana. Ali o tom drugi put.
Dragi ste mi i važni ste mi. Neka nas!
|
- 23:13 -
Komentari (7) -
Isprintaj -
#
|
