Stav je kist našega uma.
Određenu situaciju može obojiti turobnim ili sivim tonovima, ili, pak, vedrim i veselim bojama.
Mary C. Crowley
Evo, lipi moji opet smo zajedno… Neću zanijekati da sam povremeno pogledavao kroz prozor blogerskog doma htijući vidjeti je li se štogod dogodilo, promijenilo, i kako su moji blogerski prijatelji.
Nedostajali ste mi. Baš! Navikao sam na svakodnevnu dozu vaših misli i pokoji komentar koji bi mi kazao da je netko pročitao i razumio ( ili krivo shvatio) moj post. I jedno i drugo mi je gotovo podjednako drago.
A opet, dobro mi je došlo ovo vrijeme apstinencije. Čini mi se da je prispjelo baš u pravom trenutku. Malo sam se intenzivnije okrenuo živim i konkretnim ljudima moje blizine… I vidim da smo također jedni drugima nedostajali.
Ovo je bila idealna prigoda da sebi malo pojasnim razloge Georgovog života na Blogu. I da u tom premišljanju stvorim i odluku da li dalje pisati ili ne. Dobro, priznajem, malo su me na ovakve misli potakli i neki blogerski događaji i teme načete nakon prazničke opuštenosti. Nisu me ostavile nedotaknutim. S njima sam živio i bile su, možda čak pinkicu i prejako, u meni.
Drago mi je sebe utješiti rečenicom da je Blog pao baš u pravom trenutku. Teme su ostale, ali decibeli su se zacijelo stišali. I načini! Koji mi se nikako nisu sviđali. Nije to svijet u kojem se osjećam sretno. I moj način da kažem ako se s nečim ne slažem bitno je drugačiji. Pa sam se tu osjećao loše.
U tim premišljanjima sam se sjetio srpnja prošle godine, dragih osoba čiji tekstovi i postojanje me potaknuše da darujem život svom blogu. Ne mogu ne spomenuti: Krossa, Cybergirl, Hala, Maritu, Bigmammu, Sandru, Anu, Poli… Razigranošću misli i oduševljenošću svakodnevnim mrvicama života potaknuli su me da poneku vedru notu vlastite glazbe života ostavim i na Blog stranicama. Hvala im! Oni uvijek imaju počasno mjesto u mom izboru Blog stranica.
Naravno, prije prvog posta trebao sam sebi odgovoriti (kao, uostalom, i svatko od vas) na neka osnovna pitanja i sa sobom se (uf!) dogovoriti o nekim mojim pravilima. Tada je krenulo.
Pa evo: 1. Bit ću pozitivan.
Susreo sam na Blogu tekstove koji briljiraju izbrušenošću izričaja, pršte od bogatstva riječi i vatrometa ideja. Ali, kad ih pročitam, možda se i nasmijem od srca, iskreno, možda me i zamisle – ali poneki od njih ostavljaju neizbježan gorak i opor okus negativnoga. Poput ljudi na koje naletite kao na hodajuće glavobolje, poput ratnica Ksena od čijih se oštrica mača morate dobro skrivati u zakutke života. Sorry, navratit ću opet, možda, ali sa štitom i kacigom.
Neću da moj blog postane svakodnevna jadikovka, a ja još jedna od tužnih sova koji lamentiraju nad tugaljivošću života.
Pozitivnim očima gledam ljude i život. I htio bih da poneka misao koja mi je uljepšala dan stoji na mojim stranicama kao poticaj i poziv na vedrinu. Nije to skrivanje od stvarnosti u ružičastu virtualu, nego naprosto pozitivan Blog.
2. Bit ću anoniman
To sam od početka pisanja smatrao vrlo važnim. Blog sferu smatram svijetom gdje neću iznositi nikakve detalje koji bi me povezivali sa konkretnim Georgom i njegovim životom. Poštujem i drugačije načine, ali moj je ovakav. Nasmijao me jedan post jedne drage Blogerice koja se kao «dektiva» šunjala blogerskim prostranstvima sa velikom lupom i čekićem "razbijala anonimnost" blogerskog pučanstva. Pa reče: "Georg živi i radi u Splitu, ozbiljan je i miran tip. Visok je, ima svijetlosmeđu kosu, počeo je ćelavit, ali mu to fantastično pristaje uz naočale. Georg je tip s kojim mogu sjedit i pretresat sto tema, a da nije dosadno. U ranim je tridesetima i idealan materijal za frenda. Pojede me to što ne znam što Georg radi i što je po zanimanju."
Super! Eto tako me zamislite! To sam ja!
Ma, ne smetaju mi postovi koji detaljno govore o pojedinostima dana, radnom mjestu, kolegama s posla, bračnim sporazumima i nesporazumima. Da, volim i postove na kojima ću pronaći fotografiju ponosne mame, i kćerke, i kućnog ljubimca i... Ali dopustite mi pravo da moj blog ostane (i ne jedini) drugačiji. Samo sam dva puta prekršio svoje pravilo anonimnosti i sretan sam zbog toga. Mislim da sa takvim osobama bez maske anonimnosti mogu biti više i bolje prijatelj. Zaslužili smo to!
3. Neću politiku niti bilo kakvu polemiku na moj blog.
O životu i svemu što ga čini imam jasne i argumentirane stavove. Ono što mislim to i kažem (ako ima smisla i ako se može čuti). Ne slažem sa svim mislima i stavovima (životnim, moralnim, vjerskim, političkim...) koji doslovno vrište sa nekih blog postova. Ali nisu mi takvi blogeri zbog toga ništa manje dragi i nismo zbog toga ništa manje prijatelji. Da, prijatelji!
Uf, bilo bi grozno kad bi se blog post postavio kao zid između mene i bilo koje osobe. To nikada!
I neću napustiti ovaj lijepi prostor druženja, makar su mi se i drugačije ideje vrzmale po glavi. Na ovu odluku me potaknuo i jedan konkretni događaj od prije nekoliko dana. Ali o tom drugi put.