Njegove riječi u sebi imaju nešto blagdansko, svaka je posebna i neobična. Mislimo da je čudak, ali istovremeno mu se i divimo i razmišljamo o onome što smo čuli.
Podsmjehujemo mu se, ali rado trčimo po njegov savjet.
Učini nam se ponekad da ratuje s vjetrenjačama, ali pravi problemi u nekom čudesnom luku zaobilaze njegovo dvorište.
Vjerujemo mu "na prvu", on odnekle posjeduje tajni ključ naše duše i od početka smo sigurni da nas neće iznevjeriti.
Ako čujemo da šuti trčimo osluhnuti njegov muk, vidimo li da govori - znatiželja i dobra iskustva nam kažu da vrijedi biti mu u blizini.
Iz prikrajka promatramo njegovu samoću, ne bez divljenja, dok sâm, poput svjetionika pogledom smiruje olujni bijes valova. Možda je oluja i u njemu?
On u obilju ima onoga čime se mi ponosimo kao mrvicama svog duhovnog bogatstva.
Neurednost njegove vanjštine nekom čudnom logikom povezujemo sa skladom koji je u njemu.
Prikladni su mu neobični trenuci i čudna mjesta. Na mokroj klupi parka u kišnom popodnevu možemo očekivati samo njega, ili ga vidimo kako pali svjetla zore, ili nešto piše na komadiću papira zaustavljena koraka u užurbanoj ulici.
Ne podrugujemo se kada pokušava začuđenim pogledom upaliti već odavno ugaslu lulu, kad nešto tumači pticama ili kad pleše u ritmu neke svoje unutarnje glazbe.
Navikao nas je da mu se ne čudimo. Jer ga, zapravo, nije briga – pa nam čuđenje i ogovaranje postaje besmisleno. I kad bismo pričali o njegovoj neobičnosti jezikom spletki osjećali bismo se kao izdajnici.
Čini nam se da je mudrosti u njemu lijepo. Spojili su se u jedno biće.
Možda nemamo hrabrosti biti slični njemu, i za tim ponekad žalimo. Drago nam je da smo ga susreli.