< veljača, 2005 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
...ponekad dobiješ što želiš,
ponekad dobiješ što trebaš,
ponekad dobiješ što dobiješ...

Mike Gayle

Misli za svaki dan...
Prorok
Jesam li ja harfa koju ruka Svemogućega može dotaći ili frula da dah Njegov može proći kroza me?

Razgovarate kad više niste mu miru sa svojim mislima;
I u mnogom vašem razgovoru mišljenje je napol ubijeno
Bog ne sluša vaših riječi, osim kad ih sâm izgovara na vaša usta.

Kao što vas ljubav kruni, tako će vas i razapeti. Jer, koliko vam pomaže da rastete, toliko vas i potkresava..
Ali ako svojem strahu budete tražili samo ljubavni mir i ljubavni užitak,
bolje vam je da pokrijete golotinju svoju i da odete s gumna ljubavi,
u svijet godišnjih doba, gdje ćete se smijati, ali ne punim smijehom, i gdje ćete plakati, ali ne svim svojim suzama.

Ljubav nema ništa niti ona može imati:
Jer ljubav je dovoljna ljubavi.

Bit ćete zajedno i onda kad bijela krila smrti razmetnu vaše dane.
Da, bit ćete zajedno čak i u tihom Božjem pamćenju.

Pjevajte i plešite zajedno i radujte se, ali neka svako od vas uzmogne biti i sam.

Jer, život ne ide unatrag niti ostaje na prekjučer.

Ima ih koji imaju malo i sve daju.
Ima ih koji daju s radošću i ta radost je njima nagrada.
I čovjeku široke ruke veća je radost naći onoga tko će primiti nego samo davanje.

Svaki rad je prazan ako nema ljubavi.
Rad je ljubav koja biva vidljiva.
Ali, ako ne možete raditi s ljubavlju, nego samo s gađenjem, bolje je da se ostavite rada i da sjednete uz hramska vrata i da prosite milostinju od onih što s radošću rade.

Vaša je radost vaša raskrinkana žalost.
I samo vrelo iz kojeg vam smijeh izvire često je bilo puno vaših suza.
Što žalost više raskopa vaše biće, to u nj može više radosti stati.
Kad ste radosni, zavirite duboko u svoje srce i otkrit ćete da vam je radost dalo ono što vam je dalo i žalost.

I ne trpite da praznňrukî sudjeluju u vašim poslovima, koji bi za vaš trud prodali svoje riječi.

Uživate u postavljanju zakonâ,
a još više uživate kršeći ih. Poput djece što se uz ocean igraju, uporno gradeći pješčane kule, a onda ih uz smijeh razaraju.
Što bih rekao o njima, osim da stoje na suncu, ali leđima okrenuti suncu?
Oni vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.
I što je sunce njima nego bacač sjena.

I što biste, ako ne krhotine samih sebe, odbacili kako biste bili slobodni?

Mnogo ste svoga bola sami odabrali.

Željeli biste saznati u riječima ono što ste oduvijek znali u misli.


Halil Džubran

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Moja preporuka!!!
_____________________
Hal
Kross
Maritin kutak
*Piskarije*
Reginaelena
Poliglotna
uspjeh
tritockice
Carrie
Mr.Piton
lil fish
Djevojka sa otoka
maja
Lagana
lonely girl
Ja u ljubav vjerujem
um
ja i ti

Moj mail:
ditemora@net.hr
ICQ: 41976683

Poslušajte koji savjet......

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.
Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.
Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.
Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.
Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.
Govorimo previše, volimo prerijetko, i mrzimo prečesto.
Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.
Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.
Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
Ovo je vrijeme kada ima mnogo toga u izlogu a ništa u skladištu. Vrijeme
kada vam tehnologija može donijeti ovo tekst, i vrijeme kada možete
odabrati da li cete ga podijeliti s nekim ili samo obrisati.
Zapamtite, provedite nešto vremena sa vašim voljenima, jer oni neće biti tu
zauvijek.
Zapamtite, recite poneku ljubaznu riječ onome koji vas gleda sa
strahopoštovanjem, jer ce ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se
da date topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete
dati svojim srcem.
Sjetite se da kažete, "Volim te" vašem partneru i vašim voljenima, ali
najviše od svega i mislite tako. Poljubac i zagrljaj će zakrpiti povredu
kada dolaze duboko iz vas.
Dajte vremena ljubavi, dajte vremena razgovoru, i dajte vremena podjeli
vaših dragocijenih misli s drugima.

OSTANIMO MLADI!
- Odbacimo nebitne brojeve. To uključuje starosnu dob, težinu i visinu.
Prepustimo doktorima brigu o tome. Zato ih i plaćamo.
- Čuvajmo vesele prijatelje. Losa raspoloženja nas jedino vuku ka
dnu.
- Nastavimo učiti. Naučimo više o kompjuterima, vještinama, vrtlarstvu, o
bilo čemu. Nikada ne dajmo mozgu da bude besposlen. " Besposlen um je
radionica lošega ." A ime losega je Alzheimerova bolest.
- Uživajmo u jednostavnim stvarima.
- Smijmo se često, dugo i glasno. Smijmo se dok ne izgubimo dah.
- Suze se dešavaju. Izdrzimo, odbolujmo, i produžimo dalje. Jedina osoba
koja je uz nas čitav život smo mi sami. Budimo ŽIVI dok živimo.
- Okružimo se onim što volimo, bila to obitelj, ljubimci, uspomene,
muzika, biljke, hobiji, bilo šta. Nasi domovi su nase skloniste.
- Cijenimo svoje zdravlje: Ako je dobro, čuvajmo ga. Ako je nestabilno,
popravimo ga. Ako se ne može popraviti, nađimo pomoc.
- Ne preuzimajmo krivicu. Krenimo na put do šetalista, do obližnje
pokrajine, do strane zemlje, ali NE tamo gdje je krivica.
- Recimo ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici.


I ZAUVIJEK UPAMTIMO:
Život se ne mjeri brojem udisaja koje napravimo, nego momentima koji nam
oduzmu dah.

04.02.2005., petak

O tempora, o mores!

Upitah danas jednu dragu blogericu da li zna kojim brzinama su se vrtjele nekadašnje gramofonske ploče. Dobio sam primjeren odgovor:"Ma daj, starčiću jedan, još mi kaži koji je bio promjer kotača na Kremenkovu «automobilu»!?" - Dobio sam što sam tražio.
Tko se još sjeća gramofonskih ploča, singlica, pa onih koje su se ponosno dičile oznakom LP. Vjerujem da mnogi nisu zaboravili cijeli mali ritual čišćenja ploča, pažljivog proučavanja omota, postavljanja na gramofon, onog dragog šuškavog zvuka. Glazba se tada i vidjela. U tim pokretima bilo je sadržano i druženje i nestrpljivost i zajedništvo i nekakva prisnost glazbe i nas.
Mistiku su naprasito započeli razbijati oni "moderni" gramofoni na koje ste mogli odjednom staviti 10 ploča, a one su se spuštale jedna za drugom i u šuškavosti vinila pomalo žalile za vremenom koje ih guta.
Nadošle su audio kazete, autoreverse kazetofoni, mogućnost da sami snimimo ponešto svoje glazbe.
U novom tehnološkom tsunamiju izguraše ih CD-i. Jednostavnije, brže, i bezdušnije. Pa smo te iste CD-e počeli kopirati i sami stvarati vlastite kompilacije.
Nismo se dobro niti snašli već nam je na vrata zakucao Mp3 sa svojim novim mogućnostima. Od onih CD playera koje su mnogi vukli za sobom kao znak svog vlastitog svijeta i izolacije od buke življenja pomalo ne ostaje ništa. Mp3 playeri postaju sve manji i sve moćniji. Nositi sobom 100 sati glazbe u 100 gramskom kućištu i nije nešto posebno revolucionarno.

Zapravo se ništa revolucionarno i nije dogodilo.
Ne bih tvrdio da je zbog ovog napretka glazba bliža nama, niti mi jedni drugima. Napredak nam nije donio očekivane darove, gurnuo nas je u močvaru samodostatnosti i pomalo udaljio jedne od drugih.

Kada smo zadnji put jedni drugima napisali pismo, čestitku, ispriku ili zahvalu - onako kao se to prije daaavnooo (dakle, prije 10-tak ili manje godina) radilo? Može li copipejstan SMS prikačen svim ljudima čija imena imam u svom handyju biti adekvatna zamjena za božićnu ili uskrsnu čestitku - posebno ako sam ga pokupio negdje s ulice i ako u njemu nema niti jedne osobne riječi?
Može li rođendansku čestitku zamijeniti jedan kurtoazni mail? Mogu li se uopće preko maila s nekim posvaditi ili pomiriti? I što mogu nekome objasniti tekstom kojeg darujem ekranu ispred sebe nadajući se da će biti pročitan?
Prije nam je bio dovoljan dogovor za dane unaprijed. I vrijeme i mjesto – sve je bilo jasno. Mobiteli su nam donijeli više nesporazuma nego sporazuma, više svađe nego blizine.
Napredak nas doista nije zbližio. Više smo sami i osamljeni te imamo manje dobrih riječi…

Još malo i zaboravit ćemo one šuškave fotografije koje smo u zajedničkom druženju dodavali jedni drugima i komentirali. Dragi ostaci vremena koje je bilo jučer ili lani, svejedno, a mi ga sad držimo u ruci. Stotine digitaliziranih fotografija jednostavno prebacujemo u nekakav folder našeg računala, kad se prostor zatrpa onda ih prepečemo na nekakav CD i sve nam postaju jednako nevažne. Većinu od njih nikada nećemo pretvoriti u opipljiv papirnati oblik.

Teško se snalazimo u hrpama novih mogućnosti. One umjesto da povećavaju kvalitetu našeg življenja samo povećavaju našu užurbanost i gomilaju stres kao unutarnji otrov.

Tko bi još imao vremena i živaca na izlet krenuti sa starom, robusnom kamerom i kazeticama od po 12 minuta. Pa ih poslije dati razviti, pa ih doma lijepiti i sastavljati lijepu priču putovanja, pa sve to staviti na bučni video projektor i okupiti se oko komadića zida na koje titraju slike i pokreti putovanja i uspomena. O, te lipote - i u tim putovanjima bez nervoze i u prebiranju uspomena i prepričavanju detalja. Kao da je bila prije sto godina. Ili sam ja vrlo ostario. Možda!?

Ali vjerujte mi, imam dojam da nisam ni upola ostario koliko mnogi mlađahni starci koji su prelistali malo kalendara, ali im je tehnologija uspjela iščupati dušu i ukrasti vrijeme.

Ma, ne živim u sedamdesetim. I životom i poslom jako sam vezan uz nove tehnologije. Ali ne dam im mjesto koje ne zaslužuju. Hrvamo se svakodnevno. Izgubim tu i tamo, ali većinu bitki ipak dobijem. Htio bih samo da mi omoguće više vremena, kvalitetnija prijateljstva i bogatiji život.

Oko toga se trudim. I zato ovo pišem.

Paradoks našeg vremena kroz povijest je da imamo veće zgrade ali kraće
živce, šire puteve ali uža gledišta.

Trošimo više ali imamo manje, kupujemo više ali uživamo manje.

Imamo veće kuće i manje obitelji, više pogodnosti ali manje vremena.

Imamo više diploma ali manje razuma, više znanja ali manje rasuđivanja,
više stručnjaka ali ipak više problema, više medicine ali manje zdravlja.

Umnogostručili smo naš imetak, ali smanjili svoje vrijednosti.

Dodali smo godine životu ali ne i život godinama.

Stigli smo sve do mjeseca i natrag, ali imamo poteskoću da pređemo preko
ulice upoznati novog susjeda.

Savladali smo atom ali ne i svoje predrasude. Pišemo više ali učimo manje.
Planiramo više ali postižemo manje.

Naučili smo žuriti ali ne i čekati. Gradimo više kompjutera da sadrže više
informacija, da proizvode više kopija nego ikad, ali mi komuniciramo sve
manje i manje.

Ovo su vremena brze prehrane i spore probave, velikih ljudi i sitnih
karaktera, brzih zarada i plitkih odnosa, luksuznijih kuća ali uništenih
domova.
- 22:21 - Komentari (13) - Isprintaj - #