Upitah danas jednu dragu blogericu da li zna kojim brzinama su se vrtjele nekadašnje gramofonske ploče. Dobio sam primjeren odgovor:"Ma daj, starčiću jedan, još mi kaži koji je bio promjer kotača na Kremenkovu «automobilu»!?" - Dobio sam što sam tražio.
Tko se još sjeća gramofonskih ploča, singlica, pa onih koje su se ponosno dičile oznakom LP. Vjerujem da mnogi nisu zaboravili cijeli mali ritual čišćenja ploča, pažljivog proučavanja omota, postavljanja na gramofon, onog dragog šuškavog zvuka. Glazba se tada i vidjela. U tim pokretima bilo je sadržano i druženje i nestrpljivost i zajedništvo i nekakva prisnost glazbe i nas.
Mistiku su naprasito započeli razbijati oni "moderni" gramofoni na koje ste mogli odjednom staviti 10 ploča, a one su se spuštale jedna za drugom i u šuškavosti vinila pomalo žalile za vremenom koje ih guta.
Nadošle su audio kazete, autoreverse kazetofoni, mogućnost da sami snimimo ponešto svoje glazbe.
U novom tehnološkom tsunamiju izguraše ih CD-i. Jednostavnije, brže, i bezdušnije. Pa smo te iste CD-e počeli kopirati i sami stvarati vlastite kompilacije.
Nismo se dobro niti snašli već nam je na vrata zakucao Mp3 sa svojim novim mogućnostima. Od onih CD playera koje su mnogi vukli za sobom kao znak svog vlastitog svijeta i izolacije od buke življenja pomalo ne ostaje ništa. Mp3 playeri postaju sve manji i sve moćniji. Nositi sobom 100 sati glazbe u 100 gramskom kućištu i nije nešto posebno revolucionarno.
Zapravo se ništa revolucionarno i nije dogodilo.
Ne bih tvrdio da je zbog ovog napretka glazba bliža nama, niti mi jedni drugima. Napredak nam nije donio očekivane darove, gurnuo nas je u močvaru samodostatnosti i pomalo udaljio jedne od drugih.
Kada smo zadnji put jedni drugima napisali pismo, čestitku, ispriku ili zahvalu - onako kao se to prije daaavnooo (dakle, prije 10-tak ili manje godina) radilo? Može li copipejstan SMS prikačen svim ljudima čija imena imam u svom handyju biti adekvatna zamjena za božićnu ili uskrsnu čestitku - posebno ako sam ga pokupio negdje s ulice i ako u njemu nema niti jedne osobne riječi?
Može li rođendansku čestitku zamijeniti jedan kurtoazni mail? Mogu li se uopće preko maila s nekim posvaditi ili pomiriti? I što mogu nekome objasniti tekstom kojeg darujem ekranu ispred sebe nadajući se da će biti pročitan?
Prije nam je bio dovoljan dogovor za dane unaprijed. I vrijeme i mjesto – sve je bilo jasno. Mobiteli su nam donijeli više nesporazuma nego sporazuma, više svađe nego blizine.
Napredak nas doista nije zbližio. Više smo sami i osamljeni te imamo manje dobrih riječi…
Još malo i zaboravit ćemo one šuškave fotografije koje smo u zajedničkom druženju dodavali jedni drugima i komentirali. Dragi ostaci vremena koje je bilo jučer ili lani, svejedno, a mi ga sad držimo u ruci. Stotine digitaliziranih fotografija jednostavno prebacujemo u nekakav folder našeg računala, kad se prostor zatrpa onda ih prepečemo na nekakav CD i sve nam postaju jednako nevažne. Većinu od njih nikada nećemo pretvoriti u opipljiv papirnati oblik.
Teško se snalazimo u hrpama novih mogućnosti. One umjesto da povećavaju kvalitetu našeg življenja samo povećavaju našu užurbanost i gomilaju stres kao unutarnji otrov.
Tko bi još imao vremena i živaca na izlet krenuti sa starom, robusnom kamerom i kazeticama od po 12 minuta. Pa ih poslije dati razviti, pa ih doma lijepiti i sastavljati lijepu priču putovanja, pa sve to staviti na bučni video projektor i okupiti se oko komadića zida na koje titraju slike i pokreti putovanja i uspomena. O, te lipote - i u tim putovanjima bez nervoze i u prebiranju uspomena i prepričavanju detalja. Kao da je bila prije sto godina. Ili sam ja vrlo ostario. Možda!?
Ali vjerujte mi, imam dojam da nisam ni upola ostario koliko mnogi mlađahni starci koji su prelistali malo kalendara, ali im je tehnologija uspjela iščupati dušu i ukrasti vrijeme.
Ma, ne živim u sedamdesetim. I životom i poslom jako sam vezan uz nove tehnologije. Ali ne dam im mjesto koje ne zaslužuju. Hrvamo se svakodnevno. Izgubim tu i tamo, ali većinu bitki ipak dobijem. Htio bih samo da mi omoguće više vremena, kvalitetnija prijateljstva i bogatiji život.
Oko toga se trudim. I zato ovo pišem.