Veliki petak nije samo uspomena davne Kalvarije i bolnog završetka Isusovog križnog puta, nego ovaj dan sve vjernike potiče na razmišljanja o vlastitim križevima i smislu trpljenja.
Kao da se davni križni put i predvečerje umiranja na križu uvijek ponovno vraća i događa u životima ljudi.
Križ samoće, životnog neuspjeha, propalog braka, neuzvraćene ljubavi, neizlječive bolesti, nemoći, nezahvalnosti…
Križ nepravdi, kad si malen i lomljiv a koraci velikih idu upravo preko tvoje slobode i osobe…
Križ uspinjanja i razapinjanja…
Križ koji rađa bezbroj pitanja na koja odgovor možemo očekivati u vječnosti u punini spoznaje i ljubavi…
Cijele generacije posrću pod nepravednim teretima. I danas moderni konc-logori skrivaju ljude željne slobode. I danas mnogi traže najosnovnije pravo: na život, rad, slobodu i znanje.
I danas silnici moćnim riječima i bezdušnim rezolucijama odlučuju o tuđim životima, igrajući se trguju sudbinama cijelih naroda.
I nije isto mjerilo pravednosti, istine i borbe za velike i malene.
Novcem se određuje vrsta i količina grijeha, a kupuje se nevinost.
Istina se skrila u plašt strpljivosti, kao da joj je to jedino preostalo u bezglavom i tmurnom vremenu poremećenih vrijednosti.
Starački domovi su sve puniji ljudi koji sakupljaju mrvice ljubavi nečije tuđe djece. Ulice postaju dom i najtoplije moguće mjesto za mlade kojima je njihova obitelj prehladna i besmisleno tuđa.
Ružičastost lažnog svijeta iluzija i našminkane stvarnosti povukla je mnoge u pakao droge. Gradimo beskrajne kule babilonske i divimo se njihovim veličinama, a zaboravili smo jedni drugima kazati lijepu riječ, uzeti se za ruku ili se pogledati u oči.
Križ i beskrajna rijeka boli kao da se uvukla u krvotok društva i života.
Križ uvijek pred nas postavlja preteška pitanja, pitanja na koja ne možemo dobiti potpuni odgovor. To su pitanja smisla boli, opravdanosti patnje i cijene dobrote.
Križ uvijek potresa cijelo naše biće, ispituje stavove, provjerava karakter, stavlja na kušnju vlastitu čvrstoću ali i veze i prijateljstva s drugima.
Ali, neću zaboraviti da je vrijeme nevolje uvijek, neizostavno i vrijeme ljubavi. I da u najmračnijim danima sretnemo najbolje i najvjernije prijatelje. Tako ćemo i danas susresti ponekog Šimuna i Veroniku.
Pa se manje čudim ljudima-patnicima čije oči zrače srećom, makar ne pronalazim nijednog ljudskog razloga zašto bi bili vedri. Jer, rijetko što može toliko oplemeniti ljudsku dušu, razbistriti poglede i uliti u nas mudrost koja se ne može naučiti, nego tek darom dobiti, kao što to može bol. Ona pročišćava i bistri. Njen dar nije samo grč i patnja nego također i osmjeh i vedrina.
Doista je teško misli prebaciti nekoliko dana naprijed, na uskrsno jutro i pogledom dosegnuti pjesmu života u mraku Velikog petka. Barem budimo strpljivi… ostalo će doći